Kultura

Nedelja, 30.01.2011.

12:06

Mila Turajlić: San o Holivudu

Mila Turajlić govori o svom nagrađenom dokumentarcu „Sinema komunisto“ i o starim filmofilima. Da li smo živeli u optimističkoj „scenografiji“ koju je predvodio glavni „iluzionista“ - Josip Broz?

Izvor: Piše: Radmila Radosavljeviæ, Novosti

Default images

Posle svetske premijere i uspeha na Festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu, i nedavnog prikazivanja na festivalu u Trstu, gde je nagrađen kao najbolje ostvarenje, dokumentarac „Sinema Komunisto“ mlade autorke Mile Turajlić, stiže i pred našu publiku. Uzbudljiva priča o vremenu kada su Filmski grad i „Avala film“ bili „Holivud na istoku“, sa metaforičnom vezom kako su nestali i naš najveći studio i nekadašnja velika država, u subotu veče je u Sava centru zatvoren festival „Sedam veličanstvenih“.

- Moja početna motivacija bilo je stanje Filmskog grada danas - na nekim mestima ostane energija stvari koje su se tu dešavale, i prvi utisak kad sam kao student obišla „Avala film“ bio je za mene jak, skoro emotivan doživljaj. Videlo se da je tu nekada bilo sjaja, a da se sada izgubio, „pojela ga šuma“. Shvatila sam da sam ušetala u svet koji je zaboravljen, i koji nestaje - kaže Mila Turajlić.

Šta je za vas, kao autora koji je tek zakoračio u filmsku umetnost, lično zanimljivo?
- Meni je fascinatno koliko je nekadašnja zemlja, ne samo logistički, nego i srcem, stajala uz film. Našla sam divnu arhivu u kojoj se sve to vidi - kako radnici po fabrikama skupljaju novac za film, kako putuju stotinama kilometara da bi bili statisti, kako odlaze u bioskop i ne propuštaju nijedan film... Filmovi iz te epohe ostali su u podsvesti cele zemlje, nisu bili nekakvi blok basteri koje je neko video, a neko nije. Film je bio državni projekat - svi su učestvovali u pravljenju, i svi su učestvovali u gledanju, i imate osećaj da ti filmovi pripadaju svima.

U stominutnoj priči o zemlji kao filmskom gradu i životu u optimističnoj „scenografiji“, koristili ste inserte iz više od tri stotine filmova...
- O „Avala filmu“ gotovo da nema nikakve arhive, nikakva knjiga nije objavljena o najvećem studiju koji smo imali, i krenula sam od ljudi koji su bili svedoci tog vremena. Njihova priča, kako je bilo praviti filmove u zemlji u kojoj je kinematografija na početku imala zadatak da afirmiše njene postulate, a kasnije postala i predmet političkog obračuna, bila je dragoceni materijal. Da bih sakupila čitavu arhivu morala sam da proputujem Evropom. I što sam više „čačkala“, sve se više kristalisalo saznanje da je priča o Filmskom gradu, zapravo, priča o čitavoj tadašnjoj zemlji. U celoj igri između iluzije i snova, shvatila sam da se može napraviti film o zemlji koja je možda bila iluzija, u kojoj su ljudi izabrali da žive, i koja im se svidela.



Glavni vodič kroz film „Sinema Komunisto“ je Titov kinooperater Aleksandar Leka Konstantinović - on je Titu trideset dve godine puštao filmove u njegovoj vili u Užičkoj.
- Na nivou urbane legende, Tito je obožavao film, to je ono što o njemu svi znaju na čitavom prostoru nekadašnje države - bilo je godina, recimo, kada je Tito video 365 filmova, dakle, svako veče, a Leka Konstantinović ima popis svih naslova koje je pustio od 1949. do 1980. On govori i kako je izgledalo nabavljati filmove za Tita, kako se često događalo da mu sa večernje projekcije iz bioskopa „Jadran“ kolima šalju rolnu po rolnu u Užičku, kako je jednom, u nedostatku novog filma, pokušao da „podmetne“ film koji je Tito gledao pre pet godina, ali nije uspeo. Pored Leke Konstantinovića, vodiči kroz film su i glumac Bata Živojinović i reditelj Veljko Bulajić, koji takođe govore o Brozu.
Veljko Bulajiæ i poster za
Da li je i Jovanka bila filmofil?
- Jeste, i često su zajedno gledali filmove. A kad sam dobila pristup u Titov lični arhiv, nisam ni sanjala šta ću sve otkriti. Našla sam originalne scenarije koje su Titu slale mnoge filmske ekipe, na čijim su marginama zapisani njegovi komentari. Na sinopsisu „Sutjeske“, recimo, stoji njegova opaska da neku scenu treba ispraviti, jer se nije tako dogodila u stvarnosti, ili, da ne treba njega konkretno davati. Slične opaske imao je i za „Užičku republiku“. Stepen u kome se Tito bavio detaljima je fascinantan - često su mu prikazivali tek snimljene scene nekih filmova, i u njegovim beleškama stoji, recimo, komentar da su glumici koja igra partizanku previše čisti nokti! Gomila pisama stizala je u njegov kabinet, iz gotovo svih ambasada u Beogradu koje su nudile filmove koje bi bilo zanimljivo da vidi, a tu je i pošta Karla Pontija, Sofije Loren, Ričarda Bartona, i drugih filmskih stvaralaca. Tito ih je lično primao, kao recimo Kirka Daglasa i njegovu suprugu.

Na koji način je Titov afinitet prema filmu stvarao mit o tadašnjoj Jugoslaviji?
- U arhivima koje smo našli iz šezdesetih godina, kada su u Filmskom gradu započele one značajne koprodukcije sa strancima, vidi se da su Francuzi jako voleli da dolaze u Beograd. Postoji knjiga snimanja, sa filmova „Džingis kan“ ili „Marko Polo“, i neke fantastične storije koje se nalaze u francuskom državnom arhivu, gde sam ih i pronašla. Tu su njihovi komentari kako izgleda snimati u Jugoslaviji, kakve su ekipe ovde... Stranci su nas doživljavali kao vrlo čudnu zemlju - Jugoslavija za njih nije bila istok, a nije bila ni zapad, već eksperiment sa socijalizmom i levičarskom idejom. Reditelji koji su dolazili ovde da snimaju, bili su levičari. Oni su lično hteli da se uvere da li je jugoslovenska ideja ono što i oni žele u svojim zemljama. Nasmejao me je komentar Francuza, koji su se žalili na dve reči koje se neprekidno ponavljaju kod nas u bilo kojoj situaciji - i kad ekipa ne dođe na vreme, i kad nešto nedostaje na snimanju, i kad se pogreši. Te dve reči su - nema problema!

Zanimljivo je da se „Sinema Komunisto“ bavi i Ratkom Draževićem, prvim direktorom „Avala filma“, intrigantnim oficirom Ozne, a zatim Udbe, koji je decenijama radio za DB.
- Ratko Dražević je, u stvari, doveden na čelo „Avale“ u trenutku kada je država shvatila da, osim što može da bude centralni filmski studio, može da bude i način da država dođe do deviza radeći sa strancima. Tadašnja država je, za razliku od današnje, shvatala da je filmska industrija vrlo unosan ekonomski posao. Ratko Dražević je, dakle, doveden da uspostavi tu vezu sa zapadom, kao čovek koji je govorio razne jezike, snalazio se u svetu, i fantastično umeo da komunicira. „Avala“ je pod njim otvorila vrata prema svetu na najbolji način. Postoje neki zapisi koje je sve ljude Dražević doveo u Beograd, i s kakvom je lakoćom sklapao ta poznanstva. Postoji njegova prepiska sa „Kolambija pikčersom“, pa onda telegram da Vilijam Vajler dolazi u Beograd, pa potom dnevni spiskovi glumaca, gde možete naći imena kao što su Omar Šarif ili Teli Savalas...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

11 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Grci besni: Sprema se izdaja Srba

Grčki list Demokratija objavio tekst u kome je navedeno da se sprema nova izdaja Srba, jer je Grčka spremna da podrži "ludački" zahtev da se zločin u Srebrenici proglasi genocidom zato što to od nje traže Nemci.

11:58

23.5.2024.

10 h

Podeli: