Ponedeljak, 08.11.2010.

12:55

Teenage FC - umetnost u tri minuta

Tolstoj je umetnost smestio na hiljadutrista strana, Coppola u tri sata, a Teenage Fanclub u tri minuta.

Izvor: Piše: Vladimir Skoèajiæ

Default images

Kako opisati sinoćnji, beogradski koncert grupe Teenage Fanclub (TFC) a ne zaći u egzaltiranost, romantiku i patetiku? Da budem iskren, jako teško.

Egzaltiranost je bila prisutna pošto se desio jedan od najlepših koncerata popularne muzike u Beogradu like ever, romantika jer koreni muzike koju smo sinoć slušali sežu u flower-power vreme kada je iskrenost bila važnija od novca, a patetika zato što TFC u srcima većine sinoćnjih posetilaca SKC-a zauzima posebno mesto, asocirajući gotovo svakoga na (po nečemu) specifičan period njenog/njegovog života. Kako drugačije objasniti horsko pevanje 80% sale, 80% vremena?

Setlista je bila klasičan best of repertoar sa logičnim akcentom na aktuelnom albumu “Shadows”. Iako celu ovogodišnju turneju TFC sviraju gotovo iste pesme i to skoro istim redosledom, i mada sam nedavno pisao o problematici kloniranih setlista, teško mi je da sinoćnji koncert smestim u “kliše od 9 do 5” jer su ljudi odsvirali zaista gotovo sve svoje najveće hitove i to prekovremeno. A šta uostalom može očekivati publika koja ih prvi put gleda u njihovoj dvodecenijskoj karijeri? Znam, uvek će biti onih kojima je za potpuni ugođaj falila baš “Radio”, “What You Do to Me”, “Everybody’s Fool”, “Metal Baby”, “Hang On”, “Every Picture I Paint” ili neka sedma, ali zaista morate biti isuviše naivni pa očekivati od benda koji postoji toliko dugo da vam odsvira baš svaku pesmu uz koju ste se radovali/tugovali tokom studentskog protesta.

Već tokom prvih taktova uvodne “Start Again” bilo je jasno da nas očekuje koncert koji nećemo tek tako zaboraviti. Naime, njena verodostojnost originalnoj verziji staroj 13 godina je zapanjujuća – TFC su je odsvirali kao da je prekjuče napisana, a juče je premijerno izveli. Mada, to se može reći za većinu pesama sinoć, jer su sve zvučale gotovo kao preslikane sa albuma.

Improvizacija skoro da nije postojala, gitarske solaže ne behu duže od desetak sekundi u proseku, slatke i upakovane kao “After eight” čokoladica, a reči pesama su bile u slovo iste kao na albumima – standardan trominutni pop recept, kakvog standardno ne viđamo u Srbiji. Da je ovogodišnji album “Shadows” već odavno apsolviran, bilo je jasno kada je pola SKC-a u glas pevalo “Baby Lee”, pesmu koja je zvanično objavljena tek pre pet meseci. Ništa lošije nije prošla ni “Sometimes I Don’t Need to Believe in Anything” kojoj su bučne gitare sasvim nadomestile nedostatak gudača. Očekivano, najbolje su prihvaćeni stari hitovi, koje su TFC sinoć prosipali i šakom i kapom: “Don’t Look Back”, “About You”, “I Don’t Want Control of You”, “Star Sign”, “Ain’t that Enough”, “Sparky’s Dream”, “The Cabbage”, “I Need Direction” da bi zvanični deo koncerta kulminirao u instrumentalnom finalu kultne “The Concept”. Škotska kosmička muzika?

Dok su Love i McGuinley delovali kao profi veterani, potpuno imuni na preglasne ovacije prisutnih, Norman Blake je sve vreme ostavljao utisak nasmejanog dečaka koji sa nama deli uzbuđenje. Iako je pre desetak dana u Koreji zakačio težak grip zbog koga mu je glas stradao i zbog čega sinoć nije mogao da peva visoke tonove, nije dao da ga to oneraspoloži. Posebno su bili dirljivi njegovi susreti sa roudijem koji mu je između svake pesme donosio naštimovanu gitaru. Svaki put kada bi roudi prišao Normanu, ovaj ga je dočekivao sa osmehom koji više priliči susretu dva draga prijatelja koja se nisu videla sto godina, nego odnosu nadređenog i podređenog. A što se usviranosti tiče, svaki TFC član je očekivano bio na najvišem nivou, uključujući klavijaturistu i ponekad gitaristu McGowana i bubnjara MacDonalda. Nakon stotina zajedničkih koncerata, sasvim je jasno da se sva petorica telepatski razumeju i da ceo repertoar znaju napamet.



Usledio je prvi bis sa kog ću teško zaboraviti dve numere - McGuinleyevu, furioznu “Can’t Feel My Soul”, a nakon nje i ključnu pesmu večeri, ujedno i prvi TFC singl - “Everything Flows”. Onaj drugi, instrumentalni deo je esencija TFC muzike i prosto je neverovatno da ga danas izvode sa istom dozom energije sa kojom su to radili pre 20 godina, dok su im kose još bile duge i masne, košulje karirane, a pantalone šljampave. Da je Neil Young sinoć slušao Normanovu gitaru u “Everything Flows” siguran sam da bi imao kez od uva do uva.

Posle tog prvog bisa, svetla u SKC-u su se upalila, začula se muzika sa razglasa i dobar deo ljudi je počeo da napušta salu, verovatno upoznati da su TFC na celoj ovogodišnjoj turneji odsvirali drugi bis samo na jednom koncertu. Oni koji nisu napustili salu, kao da su bili svesni da je dovođenje TFC u Beograd rezultat višegodišnjih pokušaja i nije im padalo na pamet da ih puste tek tako. Vriska, zvižduci i urlici su ipak naterali bend da se po drugi put pojavi na bis i odsvira jedan od svojih najvećih hitova “Neil Jung”, kog inače nisu svirali uživo nekoliko godina.
Norman Blake, foto: Reakcija
Bio je to poklon specijalno za Beograd koji nije ostao nenagrađen. Atmosfera koja je vladala tokom te pesme se ne da opisati. U tih nekoliko minuta, TFC su bili The Beatles, a mi u publici one neurotične klinke koje su vrištale za vreme izvođenja “She Loves You”. Apsolutna katarza!

Beše to noć koja nije imala mrlju. Ništa nije moglo pokvariti atmosferu – ni nesnosna vrućina u sali, ni odsustvo ventilacije, ni namrgođeno obezbeđenje, ni zvuk koji u nekim momentima nije bio savršen (jedan je SKC!), ni činjenica da je koncert trajao nešto duže od devedeset minuta, umesto celu noć. Ništa od toga nije bilo važno kada ispred sebe imate grupu koja je pokupila one najfinije sastojke koji čine “tajanstvene” pojmove kao što su Big Star, Byrds, Buffalo Springfield, Kinks, Velvet Underground ili Love.

U svim onim urlicima sinoć ste jasno mogli nazreti svu lepotu i grozotu života, prijateljstva koja više ne postoje, ili više nisu to što su nekad bila, nostalgiju za vremenom kada ste mislili da će vam probijanje kordona u Kolarčevoj zauvek promeniti život, rezignaciju što za ovakve bendove nikada neće biti mesta na Exitu, sećanje na Sašu Markovića Mikroba kome je jedna od želja bila da vidi TFC u Beogradu, sreću zbog toga što je pored vas bila osoba za koju ste u vreme izdavanja ploče “Grand Prix” bili ubeđeni da je nikad nećete upoznati, tuga zato što je od albuma “Howdy” više nemate, žal pred činjenicom da se nove TFC pesme na radiju B92 češće “vrte” u noćnim terminima nego u DJ satu pre Dnevnika, nadu da onih 300 parkiranih autobusa ispred Sava centra juče popodne i hiljade ljudi sa lanč paketima ne znače ništa, pobedu entuzijazma nad kalkulisanjem i nespremnosti na rizik…Sve se to osetilo na koncertu za koji se sinoć tražila karta više. Sećate li se uopšte kada se ovde tražila karta više za koncert benda koji promoviše album izdat za sopstvenu diskografsku kuću?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Komandant jurišne brigade priznao: Čeka nas haos

Ukrajinske trupe će se suočiti sa ozbiljnim poteškoćama ovog leta, zbog brzog napredovanja Oružanih snaga Ruske Federacije, napisao je zamenik komandanta 3. jurišne brigade ukrajinske vojske Maksim Žorin na svom Telegram kanalu.

8:34

21.5.2024.

1 d

Podeli: