Udarac u lexus

Hrvatska je dobila udarac u lexus. On je težak upravo onoliko koliko je lexus osjetljivo mjesto hrvatskoga društvenog organizma. Dakle - čitava je nacija ostala bez daha.

Nakon ubojstva Ive Pukanića, "kontroverznog" novinskog izdavača, medijskog zastupnika jednoga krila organiziranog podzemlja, zajednica proživljava ekstazu moralne panike i masovne zebnje. Najnervoznijom doimlje se glava kuće, predsjednik države Stjepan Mesić, koji u javni krvotok ubrizgava dodatne injekcije straha. Bit će da zbog logike funkcije on bolnije od drugih osjeća težinu udarca u lexus i sluti katastrofalne posljedice za čitavu državnu konstrukciju, uključujući četiri i pol milijuna ljudskih tijela koji tome konstruktu osiguravaju smisao.

"Svi smo ugroženi, pa i ja!", kazao je dramatičnim tonom, podižući guste nasade obrva. Da Mesić ima opravdanih razloga osjećati se nesigurnim - barem zbog bliskih odnosa s ubijenim Pukanićem - svima je savršeno jasno, ali da bi ista strepnja trebala prožimati doslovno "svih", premda s Pukanićem nisu drugovali, niti su njegovali poslovno-tehničku suradnju s nekom od kriminalnih frakcija, to "svi" baš i ne mogu lako razumjeti. Jedino racionalno objašnjenje je da šef države uvijek pri ruci ima narod kada si želi prikriveno persirati.

Na konferenciji za novinare, održanoj u ambijentu izvanrednog sranja, nije se skanjivao izbaciti iz sebe i jednu nečuvenu drskost: javno je pozvao policiju da obavi informativni razgovor s Pukanićevom suprugom Mirjanom, usmjeravajući tako kolektivnu sumnju na mogući motiv i organizatora atentata. Za promjenu, odgovor iz Ministarstva unutrašnjih poslova bio je hitar i mudar - ispitat ćemo i gospođu Mirjanu i gospodina Stipu.

Kroz to vrijeme medijski prostor ispunjen je kricima koji zazivaju hitne mjere represije, pjesmu sirena, isukavanje dugih cijevi, čizme na ulicama i preventivnu upotrebu nasilja. Opozicija je objavila prekid političkih okršaja s vlašću sugerirajući da je proglašena neka vrsta dogovornog ratnog stanja. Donedavni visoki funkcionar Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, a sadašnji odvjetnik uvaženih ličnosti optuženih za kriminal i ratne zločine, zalaže se za brzopoteznu promjenu Ustava, kako bi se uvela mogućnost izricanja smrtne kazne. Ideja precizno pogađa populistički nerv: maksimalno ograničiti ljudska prava za račun minimalnog osjećaja sigurnosti. Scenu preplavljuje neutaživa žudnja za terorom koji će nas izbaviti iz pakla terora.

Svi se slažu da je pet do dvanaest, da je krajnji čas za policijski sat. Najtiražniji hrvatski dnevnik, valjda po prvi put nakon trijumfa Oluje, objavljuje uvodnik na prvoj stranici, potpisan od strane uredništva. Akcija odmah! glasi naslov, jer "vremena više nema", jer "ničiji život više nije siguran", jer "izjave čelnika nisu dovoljne uznemirenim građanima", a građani "traže akciju - i to odmah". Uredništvo upire drhtavim prstom prema političkom tronu i upozorava: "Četiristo obrađenih slučajeva svekolikog kriminala i mafije čeka da ih netko završi, privede pravdi i kazni." (...) Što su to slučajevi mafije? Kako se svekoliki kriminal može privesti pravdi? Kako se mafija može završiti?... Sve te dileme navode ovog potpisnika da se zapita: Želimo li možda policijsku državu baš zbog toga što nismo svladali pravopis i gramatiku? Možda bi kordon naoružanih lektora uspio zavesti red i ukrotiti daljnje izljeve očajanja?

druge strane, zahuktao se proces posthumne preobrazbe Ive Pukanića u heroja slobode javne riječi i nezavisne štampe, u čemu, zanimljivo, opet prednjači predsjednik Republike, opisujući ga kao "čovjeka koji je uvijek govorio istinu". Glavni urednik Večernjeg lista veli da su atentatom na suvlasnika Nacionala - tjednika koji godinama neuvijeno zastupa interese organiziranog kriminala - "uzdrmani temelji države", što bi na svoj način moglo biti točno da urednik nije pojasnio kako se radi o "onome na čemu počiva demokracija", a to je "sloboda izražavanja mišljenja bez posljedica". Aktivistica Hrvatskog novinarskog društva, također urednica, poziva novinare na "konsolidaciju" i masovno okupljanje, te izražava nadu da će se "medijska scena udružiti kako se ovakve stvari više nikada ne bi ponovile". Vlasnica prvog glasa Radija 101 u potresnom opijelu spominje hrabrost & nezavisnost, i pita se, naravno, "tko je od novinara sljedeći na redu".

Nekoliko piskarala iz Nacionala, sa suzama u očima, pokušavaju u studiju HRT-a obaviti službenu beatifikaciju pokojnoga gazde...

Jedan od rijetkih partybreakera - koji je kratkim ispadom razuma odbio uvlačenje Pukanića u svijet profesionalnog novinarstva i tumačenje mafijaškog obračuna kao ataka na slobodu medija - bio je urednik portala Index, posluživši se narodnom mudrošću o đavolu i sadnji tikava. "Prve kompjutere i stolove u Indexu kupila je moja mama na karticu, a ne Hrvoje Petrač, pa mislim da nemamo razloga osjećati se ugroženo." Gadnom ironijom sudbine sam bi mu Pukanić - s onim svojim identitetom koji je bio namijenjen javnosti - djelomično dao za pravo, i to nekoliko dana prije smrti. U svome zadnjem tekstu ostrvio se na televizijske programe kao "glavne generatore nesigurnosti u zemlji", jer emitiraju "samo crnilo" i stvaraju lažnu sliku "zemlje organiziranog kriminala, mafije i nasilja", umjesto da se "bave bitnim i važnim stvarima u Hrvatskoj i svijetu". Tako smo "uz neinformiranost dobili i kolektivnu nacionalnu paranoju od kriminala i nekakve mafije". Oblak od te dimne bombe još se nije ni razišao, a eksplodirala je stvarna paklena naprava.

Pretežni dio medijskih osvrta na paranovinarsku djelatnost Ive Pukanića fascinantno je jezgrovit i sažet u jednu riječ - "kontroverzan". Bio je "kontroverzan" novinar, urednik, izdavač... Dnevna izdanja bilježe pravu epidemiju toga zahvalnog eufemizma, trpajući ga u svaku drugu rečenicu, ne bi li u šumi nemilih događaja utabali prohodnu stazu društvenoga licemjerja. "Kontroverzno" pokriva široko polje onoga o čemu ne želimo govoriti. "Kontroverzno" je univerzalna lozinka za golemi kompleks neizrečenoga, i sva je prilika da se neke od najneugodnijih istina o hrvatskome društvu skrivaju iza jednog maskirnog pridjeva.

Nema uistinu ničeg kontroverznog u tome što je suvlasnik Nacionala uspostavio financijsku, interesnu i operativnu suradnju s vođama organiziranog podzemlja. Nije kontroverzno ni to što je njegovao prijateljske odnose s predsjednikom države, predsjednikom Vlade, ministrom policije, državnim odvjetnikom i cijelim nizom vodećih političkih grla. Stvarni prijepor - ono smetlište neizrečenoga - sadržan je u kategoričnom pobijanju istodobnosti tih relacija, u negiranju veze koja stalno traje (s Pukanićem kao sponom između podzemlja i nadzemlja) i interesa koji se kontinuirano usaglašavaju, s više ili manje uspjeha, s usponima i padovima, jer su svi akteri, opremljeni punom sviješću jedni o drugima, koristili rezervne identitete.

Malo je što toliko "kontroverzno" kao državna borba protiv organiziranog kriminala koja započinje nakon što je ubijen medijski zastupnik mafije, ako ista nije bila ni u primisli dok su najviši državni dužnosnici s medijskim zastupnikom mafije, još živim i zdravim, drugovali uz birana jela, birane tračeve i intimnu rasvjetu. Na istim principima, uostalom, ostvareno je i stjecanje nesumnjivog društvenog ugleda, s čime je zlosretni Pukanić, ne računajući aspiracije, imao ponajmanje veze.

Tjednik Nacional, usprkos uvijanju u celofan "kontroverznog", profilirao se kao ordinarno novinsko smeće, i svatko iole upućen znao je da tu novinarstvo služi kao formalno pokriće za obavljanje sasvim drugih poslova. Na njegovim stranicama kreirane su specijalne difamatorske operacije, širene su planske dezinformacije, aranžirani su odstreli prema političkim i kriminalnim narudžbama, provođen je bezobziran medijski reket, a ako ste imali poslovnoga duha uvijek ste mogli za određenu sumu kupiti objektivan članak o uspjesima vaše kompanije. No, unatoč predanome radu na vrijeđanju struke, Ivo Pukanić u nekoliko je navrata dobivao nagrade Hrvatskog novinarskog društva za profesionalna postignuća; bio je stalni gost televizijskih emisija i javnih debata; Nacional je, s obzirom na nakladu, imao neusporedivo više plaćenih oglasa od ostalih tiskanih medija; bizarna Visoka novinarska škola, fizički povezana s redakcijom lista, okupila je "respektabilne predavače" i profesore sa zagrebačkih fakulteta, predvođene bivšim ministrom vanjskih poslova u svojstvu dekana...

Uspon Ive Pukanića do statusa ugledne javne figure mogao se promatrati kao neurastenična tranzicijska bajka, koja hrli k svome raspletu s pogonom na četiri kotača, a takve su uvijek simptom krajnjega manjka opće higijene i boljih civilizacijskih običaja. Njegovo ubojstvo prouzročilo je prirodni šok: bio je to bliski susret sa sablasnom stranom čitavoga paket-aranžmana što je već (naivno) usvojen u korpus "društvene normalnosti".

ornji slojevi hrvatskoga društva, oni koji si mogu priuštiti lexuse, godinama cirkuliraju u prostoru bez separea. Tamo se spravljaju maštoviti kokteli, raznobojne mješavine legalnog i kriminalnog, građanski uljuđenog i nasilnog, humanitarnog i zločinačkog, a frka nastaje kada se poremete zadani omjeri, kada zakon ulice prekoračuje nepisana pravila za koja se vjerovalo da su vječna. Pukanić je bio nešto poput hodajućeg simbola međusobne premreženosti političke, ekonomske, medijske i kriminalne elite. Ta paukova mreža gornjeg društvenog sloja, parada višestrukih identiteta koja osigurava socijalno etabliranje, društvenu moć i gomilanje materijalnog bogatstva, ono je što mu je odredilo život i, konzekventno, priredilo smrt.

Okrutno ubojstvo na križanju Vlaške i Palmotićeve ulice izaziva dodatnu jezu zato što je prokleto blizu onih koji - zbog "širih društvenih interesa" - ne smiju izgubiti glave. Zbog toga je promptno oglašena "ugroženost svih". Zbog toga je nacija podvrgnuta raciji i drugim pirotehničkim efektima. Atentat na nekoga tko je u svakom trenutku bio u stanju rutinski reći da je "jutros razgovarao sa Stipom", da će "upravo večerati s Ivom", da se "maloprije čuo s Đurđom"... doista nalikuje terorističkome činu s političkom porukom, makar ta poruka bila nehotična, pošto je jasno da su ubojice imale naizgled banalnije motive. Ivo Pukanić, sa svojom tragičnom sudbinom, bio je naime samo jedna od karakternih maski sistema. Bio je njegov neotuđivi dio: i kao akter, i kao nuspojava, i kao potrošni materijal.

Ali poruka je zasigurno primljena. Hrvatska vlast odlučila je bez kompromisa obračunati se s organiziranim kriminalom i sada treba samo vidjeti koju će tehniku koristiti da ispila granu na kojoj sjedi već skoro dva desetljeća. S obzirom na odlučnost, moglo bi se desiti da grana ostane u zraku, skupa s korisnikom pile, a da stablo ode u vražju mater.