Sveti Georgije ubiva aždahu

Iako je radnja smještena na početak prošlog stoljeća događaji i osobnosti mogu se bez teškoća preslikati na suvremeni srpski kulturni trenutak.

Opisujući seoskim navikama oblikovani karakter muškarca kojem je Evropa zauvjek nedostupna na drugoj strani, a sila jedini argument, koji voli samo kada je ostavljen, ne odvaja se od rakije i oružja, a najsretniji je kada kreće u rat Dragojević se ne zaustavlja na dočaravanju duha današnjih srpskih ulica, već zadire dublje pod kožu nedavnih političko-povjesnih događaja ispitujući kroz njih i vlastiti položaj u vremenu u kojem živi.

Nažalost, bujica energije kojom se Dragojević okrenuo ovom filmu nije mu dozvolila zadržati se u okvirima distanciranog umjetničkog izraza.

Nesumnjivo podrobno se pozabavivši naslijeđem crnohumornom ratnog miljea Atkinsonove Crne guje, on svjesno ili ne, bar na prvim razinama tumačenja filmskog sadržaja propušta priliku zauzeti poziciju nevidljive ruke, pa već od samog početka pretencioznim dijalozima i prenaglašenim humorom započinje bjesomučno bičevanje osobne nemoći oduprijeti se naletima unutrašnjih nemira pred prizorima svakodnevice, pretvarajući film u stranice dnevnika izgubljenog pojedinca.

Stereotipnost (naročito Lečića, a potom i Ristovskog, Milivojevića, Todorovića i dr.) ili početnička nesnalažljivost (većine sporednih) muških uloga, građenje glavnih rola upornim ponavljaljem jednih te istih situacija (primjerice, Katarininih zahtjeva prema dvojici mušaraca, rizikujući da netko pomisli kako je Dragojević otkupio prava za nastavak Ubojstva s predumišljajem), a s druge strane nedovršenost scena koje bi značajno doprinijele ritmu razvijanja radnje (recimo, prikazivanje već mrtvih švercerskih tjela na austrougarskoj obali umjesto nekoliko sekvenci borbe iz koje bi se Srbi izvukli živi), neshvatljiva neusklađenost vrste i glasnoće muzike s događajima na filmu, blijeda kamera i uzmicanje pred ijednom iole ozbiljnijom masovnom scenom, zapravo podsjećaju na psihijatra koji izgubivši stpljenje viče na pacijenta zahtjevajući da postane normalan – pretvarajući time i sebe samoga, upravo poput Gavrila i Katarine, dijelom onogo protiv čega je ustao.

Sukladno, završna rečenica otisnuta bijelim slovima na crnoj podlozi pada poput nekrologa nad prošlosti, ali i budućnosti cijeloga jednoga naroda.

Nema izlaza osim nastaviti živjeti, pa makar hodali po mraku i blatu, sve dok u nedostatku drugih međusobno ne istrijebe i zadnjega od sebe.

Razvijanje fabule u slikama i povremeno provirivanje scenarističke lucidnosti nedovoljni su sačuvati film od sudbine koju je redatelj namjenio svojim junacima.

Na nekim drugim razinama, ne treba pak isključiti mogućnost da će postati nezaobilaznim virtualnim marketinškim, političkim, pa čak i turističkim vodičem svima koji se požele približiti srpskome nekad i sad.