Kratka istorija logora za izolaciju (4)

Оpšta istorija masovne izolacije
Treća faza: pojava istrebljivačkih logora

Sledeći značajan stepenik u razvoju masovne izolacije predstavlja pojava istrebljivačkih logora, čija svrha je bilo uništenje određenih kategorija stanovništva, a proistekli su iz nacističke doktrine o superiornosti arijevske rase. Ti logori predstavljaju kulminaciju procesa masovne izolacije.

Piše: Goran Miloradović

Život

Izvor: B92

Subota, 22.07.2006.

13:40

Default images

Dotadašnji logori nisu primarno imali istrebljivačku svrhu, iako su neretko davali i takve efekte, već im je svrha bila odvajanje i izolacija, a ponekad i prevaspitavanje. Pojava istrebljivačkih logora bila je posledica uticaja rasne teorije na politiku, koja zbog svoje biološke komponente nije pretpostavljala mogućnost prevaspitavanja niti se ispunjava izolovanjem, kao politika proistekla iz ideologije zasnovane na ekonomskim i socijalnim pretpostavkama.

Odluku o početku masovnog satiranja ljudi, pre svih Jevreja, nacisti su doneli u maju 1941. godine, a krajem te godine su proradili i prvi logori smrti, pa od tada treba računati i početak ove faze. Ovde, uz sve ograde koje iziskuje jedna nedovoljno istražena tema, treba postaviti pitanje da li prvenstvo hronološki zaista pripada nacistima, pošto su se prvi ustaški pokolji Srba dogodili još u aprilu 1941. godine, a logori Jasenovac i Stara Gradiška bili otvoreni već tokom leta 1941. Iako su nacistički logori postojali još od 1933. godine, tokom prvih osam godina njihove vladavine sistematsko istrebljivanje nije praktikovano. Bilo je svega šest takvih logora, odnosno posebnih delova logorskog kompleksa sa tom svrhom u Aušvicu, Belzecu, Kelmnu, Majdaneku, Sobiboru i Treblinki. Njima bi se mogli pridodati i neki od logora u NDH, pre svih Jasenovac, iako su ustaški logori bili na tehnološki nižem nivou. Broj logoraša je u ovoj fazi sa stotina hiljada prerastao u milione, broj usmrćenih takođe. Smatra se da je kroz nacističke logore prošlo 10–12 miliona ljudi, a da je u njima pobijeno 4–6 miliona. Tačni brojevi se verovatno nikada neće saznati.

Važno je primetiti da su lokacije i objekti, koje su koristili nacisti, poslužili i oslobodiocima njihovih sužanja. Buhenvald i Zahsenhauzen su pod zajedničkim nazivom Speziallager, u periodu 1945–1950. godine, korišćeni od strane NKVD-a (Narodni komesarijat unutrašnjih dela) za civilne zatvorenike. To je još jedan primer da su isti logori sukcesivno korišćeni od strane različitih režima.

Poznato je da su u Grčkoj 40-ih godina, tokom i nakon građanskog rata, postojali logori za komuniste, a najveći se nalazio na ostrvu Makronisos. Takođe se zna da je Kongres Sjedinjenih Država 23. septembra 1950. godine usvojio poznati Makarenov akt (McCarran Internal Security Act), kojim je radi zaštite društva od zavođenja totalitarne diktature predviđeno zatvaranje osoba opasnih po nacionalnu sigurnost (pre svih komunista). Postojali su i brojni logori u Koreji, za vreme rata 1950–1953. godine, pod nadzorom SAD. Britanci su povremeno otvarali logore u Keniji tokom 50-ih godina, kao i Francuzi u Alžiru, (tzv. centres de regroupement) počev od 1957. godine. Postojali su i indonezijski logori za oponente režima tokom 60-ih godina, kao i grčki za protivnike hunte (1967–1974).

Brojni politički logori (tzv. centri za prevaspitavanje), pretežno za civile, bili su osnovani tokom i nakon Vijetnamskog rata (1960–1975), od strane Amerikanaca i njihovih vijetnamskih saveznika, a najveći logorski kompleks je bio na arhipelagu Pulo Kondor (poznat i kao Kon Son). Kroz ove „centre za prevaspitavanje“, nasleđene od francuske kolonijalne vlasti, prošlo je oko milion ljudi. Logoraši su ovde držani u tzv. kavezima za tigrove, naslaganim jedan na drugi u mnogo nivoa, u kojima se nije moglo ni ležati ni stajati. Zna se i da je u komunističkoj Kini (od 50-ih do 70-ih godina), kao i u Kambodži za vreme režima Crvenih kmera (1975-1979), bio vrlo rasprostranjen prisilni rad, što je dobar razlog za sumnju da je i u ovim zemljama u to vreme postojao neki vid logora. Njih su imale i vojna hunta u Argentini tokom 70-ih godina, a i ona u Čileu (1973–1989).

Posle pobede nad talibanskim režimom u Avganistanu 2002. godine, vojska Sjedinjenih Država je zarobljenike smestila u logor u svojoj bazi Gvantanamo na Kubi, ali im status ratnih zarobljenika nije priznala. Ta lokacija je postala sabiralište i za sve druge grupe i pojedince osumnjičene za pripadništvo islamističkim terorističkim grupama, hvatane u raznim delovima sveta i izolovane van svih pravnih normi. Taj tehnološki visoko razvijeni model masovne izolacije iz političkih razloga, razvijen kao sredstvo borbe protiv najvećeg globalnog ideološkog izazova zapadnjačkom sistemu vrednosti, verovatno nam pokazuje kako će izgledati naličje 21. veka. Očekivanja iz 90-ih godina 20. veka, da će propast socijalističkog koncepta značiti i kraj ideologija i kraj istorije, očito, nisu bila realna. Logori su produkt istorijskog razvoja i postojaće dokle bude postojao tip društva koji ih je iznedrio. A možda i duže…
Logoraši u Buhenvaldu, neposredno nakon oslobaðanja logora 16. aprila 1945.
Logori na tlu Jugoslavije (1941-1995)

Nakon vojnog poraza Jugoslavije u aprilskom ratu, okupacione sile su, osim zarobljenih vojnika, u logore zatvarale i brojne civile. Najpoznatiji su nemački logori, od kojih su neki bili osnovani na tlu Rajha, a neki u okupiranim zemljama, uključujući i Jugoslaviju. Ali, postojali su i brojni italijanski, mađarski i bugarski logori. Samo Italija je imala oko 200 logora, što na svojoj teritoriji, što na tlu Jugoslavije i Albanije, a u njima, pored ostalih, i oko 150.000 hiljada interniraca iz Jugoslavije. U te svrhe koristila je i brojna jadranska ostrva: Rab, Molat, Zlarin, Vir, Lapad, Olib, Murter i Mamula, kao i Liparska ostrva u Tirenskom moru. Najpoznatiji mađarski logor za Srbe bio je u jednoj fabrici u Šarvaru, koja je u Prvom svetskom ratu korišćena za držanje ruskih ratnih zarobljenika, a od 1939. do juna 1941. za izolaciju oko 3.000 poljskih vojnika interniranih u Mađarskoj nakon okupacije Poljske. Logore su imali i Bugari, dva u okupiranim oblastima, a ostale na svojoj teritoriji. Ipak, najveći broj ljudi stradao je u logorima Nezavisne Države Hrvatske.   

Među prvim logorima u NDH bili su Lepoglava, Kerestinec i Kruščica, tj. lokacije preuzete iz Kraljevine. Ustaških logora je, koliko je poznato, bilo ukupno 21, s tim da je Jasenovac bio veliki kompleks sa pet logorskih celina. Ovi logori su predstavljali novu fazu u razvoju logorske prakse na tlu Jugoslavije: pored izolovanja, eksploatisanja i prevaspitavanja u njima je vršeno i istrebljivanje. Pored nerešenog pitanja prvenstva između nacista i ustaša za otpočinjanje ove faze, postoji i otvoreno pitanje ukupnog broja žrtava ovih logora, a raspon procena zaista je ogroman: od 1.400.000 do 80.000, pa ponekad i manje.
Memorijalni spomenik žrtvama Jasenovca
Nakon rata stvaraju se novi logori, ovoga puta od strane komunista, za pripadnike nemačke, mađarske i italijanske nacionalne manjine. Iz Jugoslavije je iseljen najveći deo nemačke populacije, koja je brojala oko 500.000 ljudi, pošto je prethodno jedan deo njih bio koncentrisan na lokacije sa kojih im je onemogućeno kretanje, gde su korišćeni za fizičke poslove, bili slabo hranjeni, a muškarci odvajani od žena i deca od roditelja. Zatvaranje u logore vršeno je sve do proleća 1948. godine, a u pojedinim mestima bilo je praćeno i masovnim ubistvima. Navodno je preko 60.000 Nemaca umrlo u ovim logorima. Mađari su imali donekle sličnu sudbinu ali, iako se u početku nameravalo i njihovo potpuno proterivanje iz Jugoslavije, usled spoljnopolitičkih okolnosti od toga se odustalo, a logori su pretvoreni u kažnjeničke, bez obzira na narodnost. Jedini dostupni podaci o logorima za Italijane potiču iz štampe. Radilo se o hiljadama bivših vojnika i civila, Italijana iz Istre i Dalmacije, koji su internirani u logore, od kojih je najmanje 5.000 pomrlo od gladi i bolesti. Do kada su ovi logori trajali za sada nije moguće utvrditi, ali početkom 1946. godine oni još nisu bili ukinuti.
Druga vrsta logora koji su osnovani pod Titovom vlašću bili su za komuniste neistomišljenike, tokom sukoba sa Sovjetima i istočnim blokom. O logorima na Golom Otoku i Svetom Grguru do danas se nedovoljno zna. Sve se odvijalo van pravnih institucija, kao policijsko-partijski poduhvat uperen protiv političkih protivnika. Odluka je doneta februara 1949, u najužem rukovodstvu partije i države, a prvi logoraši su stigli na ostrvo jula iste godine. Goli Otok je konačno zatvoren 1956, kada i Sveti Grgur. Prema jednoj proceni, na Golom Otoku je bilo između 40 i 60 hiljada logoraša, od kojih je pomrlo ili ubijeno između 5 i 15 hiljada. Okolnosti koje su vladale na ostrvu, a posebno tretman logoraša od strane njihovih čuvara, i danas su uzrok duboke netrpeljivosti preživelih pripadnika tih dveju grupa.
Goli otok
Raspad Jugoslavije i rat (ili ratovi?) koji ga je pratio (1991–1995) izazvali su i stvaranje improvizovanih objekata za zatvaranje vojnika i civila protivničkih strana. U Sloveniji su Slovenci zatvarali zarobljene pripadnike JNA, u Hrvatskoj su se uzajamno zarobljavali i internirali Hrvati i Srbi, dok su u Bosni i Hercegovini bile tri međusobno zaraćene strane: srpska, hrvatska i muslimanska, i sve tri su imale i ratne zarobljenike i internirane civile dveju protivničkih strana. Sve strane u ratu su navodile na stotine lokacija u kojima su suprotne strane držale njihove zarobljene vojnike i civile, tako da je nemoguće poverovati da se u svim tim slučajevima zaista radilo o logorima. Često su u pitanju obični podrumi ili šupe, u kojima su pod različitim uslovima, (ponekad vrlo teškim) držani pripadnici drugih naroda, prema kojima su činjeni surovi ispadi (uključujući ubistva, pljačku i silovanje) od strane straže i drugih koji su koristili priliku da ižive svoje devijantne sklonosti ili steknu neku dobit. Ali, sve je to još vrlo daleko od onoga što su fabrike smrti zaista bile.

Stereotip o masovnoj izolaciji kao postupku sa isključivom svrhom istrebljenja određene populacije, koji se vezao za izraz „koncentracioni logor“, na tlu Jugoslavije je 90-ih godina 20-og veka pretvoren u svojevrsno sredstvo za vođenje rata. Uz pomoć agencija za odnose s javnošću stvorena je jednostrana slika o zloj i dobroj strani. Džejms Harf (James Harff), direktor agencije za odnose s javnošću „Ruder i Fin“ („Rudder and Finn“) sam je objasnio o čemu se radilo: „ ... kada je „Njujork njusdej“ (New York Newsday) objavio stvar sa logorima ... uspelo nam je da pojednostavimo stvar i da je predstavimo kao priču o dobrim i zlim momcima ... Odmah se primetila osetna promena rečnika u medijima, što je bilo praćeno upotrebom pojmova sa jakim emotivnim nabojem, kao što su etničko čišćenje, koncentracioni logori, itd., a sve je to izazivalo poređenje sa nacističkom Nemačkom, gasnim komorama i Aušvicom. Emotivni naboj je bio tako snažan da se niko nije usuđivao da se tome suprotstavi, kako ne bi bio optužen za revizionizam. Pogodili smo pravo u metu. ...“ Postojanje plodnog tla za ovakvu vrstu stereotipa verovatno spada među recidive hladnog rata. I na Istoku i na Zapadu javno mnjenje je proteklih decenija uporno vaspitavano u dualističkoj matrici o Dobru i Zlu, koju je i dalje lako, i propagandno isplativo, negovati.

U slučaju Jugoslavije, uprkos brojnih razlika (zavisno od ideologije režima koji ih je stvarao, istorijskog perioda i okolnosti), za većinu ovih mreža logora može se reći da su, u krajnjoj liniji, poslužile za suzbijanje separatizma i stvaranje nacionalno i verski što čistijih teritorija. Svakako da nije slučajnost što od 72 godine, koliko je trajala Jugoslavija, tokom 21 godine na njenom tlu postoje mreže logora za njene stanovnike. To je skoro 1/3 njene istorije. Ta bitna karakteristika se kontinuirano provlači kroz istoriju Jugoslavije, u kojoj je masovna izolacija ponekad korišćena kao sredstvo ideološkog obračuna, ponekad kao sredstvo političkog pritiska, ponekad kao instrument za iseljavanje određene populacije sa teritorije na kojoj je do tada živela, a ponekad i za njeno istrebljenje, ali gotovo uvek logori u Jugoslaviji su bili sredstvo za rešavanje krupnih problema nasleđenih još iz vremena Habsburške monarhije i Otomanske carevine: verske i nacionalne šarolikosti.

Prethodni nastavci: Kratka istorija logora za izolaciju 1. deo, 2. deo i 3 deo 

Autor je istraživač-saradnik u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu. Član je redakcija dva stručna časopisa: "Godišnjak za društvenu istoriju" i "Istorija XX veka". Aktivan je član Udruženja za društvenu istoriju.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

23 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: