Život

Četvrtak, 28.06.2007.

11:03

Hrvatski bog nastranosti: Queer-Zagreb

Kada se uputite na festival koji se bavi queer* tematikom, dakle svim što, najopštije rečeno, odstupa od hetero-normativnosti, i to u društvu porno-spisateljice Kosmogine+ , možete očekivati, najblaže rečeno, odiseju netipičnog. Netipičnog, bar za geografski, a još više politički teško odrediv prostor Balkana, što je bila i tema ovogodišnjeg Queer-Zagreba¥ : balkansko ne-strejt, anti-strejt, kontra-strejt.

Autor: Dušan Maljković

Podrazumevana plava slika

I

Pretpremijera je, nažalost, izostala. Ili, kako organizatori u šali kažu, „pravo otvaranje“.

Svake godine, radikalne katoličke grupe, podržane „savesnim pučanstvom“ organizuju protest povodom Queer-Zagreba, demonstrirajući protiv „promocije nemorala“, noseći transparente sa prežvakanim parolama „Nastranost u ime kulture“, apelujući da se manifestacija zabrani, pokušavajući da „zabludele ovčice“ vrate stadu ispravnome i bogougodnome. Skandal nije izostao, kao ni „ničim izazvani“ publicitet. Udruga neodređenog, ali entuzijastičkog imena Reforma izdala je saopštenje u kome obznanjuje da je tužila organizatore zbog promotivnog plakata, koji je preblizu školama i predškolskim ustanovama (što ugrožava prava deteta), kao i na putevima, što može da izazove saobraćajnu nesreću, jer bilbordi „odvraćaju pažnju“§.

Pod plaštom tog nazovi skandala pristižemo. Ispred zatičemo ekipu „veselih tetaka beogradskih“. Dorjan, Vladimir i ostatak dočekuje nas vriskom, stilizovani kao Žene u crnom, što je zaostatak burne teenage darkerske prošlosti. Tu je i draga prijateljica Olga Dimitrijević, mlada nada domaće dramaturgije, čijem se prisustvu posebno radujem. Ljubimo se i razmenjujemo prve utiske.
Promotivni plakat
Srećemo i druge poznanike iz ostalih ex-YU republika. Otrovni cvet queer Balkana širi svoj zavodljivi miris pokvarenosti. Blago uzbuđenje svuda je prisutno: od gostiju koji traže propusnice i ulaznice, gurajući se u masi koja eksponencijalno raste kako se početak predstave primiče, tražeći pogledom, ali i povikom, rastrzane organizatore, pa do slučajnih ili manje slučajnih prolaznika, uglavnom začuđenih nad grupacijom neobično izgledajućeg sveta koja pulsira jarkim bojama, raznovrsnim akcentima, provokativnim odevnim detaljima. Policija je, ipak, najzbunjenija jer, dok pokušava to keep it cool, u pozi stidljivo-izgubljenih osnovnoškolaca pokazuje da se nalazi u „čardaku ni na nebu ni na zemlji“, okrenutom naglavačke. Slatko-simpatično. Osmehujem se i uživam. I dok na udobnim sedištima od teget pliša razgovaram o neveselim političkim zbivanjima u Srbiji („kad će vlada?“ i priključenija na tu temu) sa prijateljicom Ivom Prpić, najmlađom poslanicom u Skupštini grada Zagreba i članicom saveta gej organizacije Drugog koraka (www.drugi-korak.org), koja izgleda kao porno-diva u usponu (što bezrezervno podržavam), predstava započinje.

Edip u Korintu Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane (www.drama.si), u režiji Ivice Buljana, a po tekstu Ive Svetine, donosi pop-kulturno čitanje opšte-poznatog Edipovog prokletstva, inspirativnog koliko za dramaturšku obradu, toliko i za psihoanalizu. Nemajući, doduše, nikakvih pretenzija ka primeni frojdijanskih analiza, predstava obiluje homoerotskim, incestuoznim i elementima grupnog seksa, koji nemaju funkciju da šokiraju, već da komičnošću same postavke pre detabuizuju navedeno, čineći ga smešno-trivijalnim. Tako ćemo zateći mnogobrojne reminiscencije na pesmu Evrovizije, Frenka Sinatru, modu četrdesetih godina, smešane sa ozbiljnim, košmarnim elementima sna koji progone Edipa, tako da postavka na kraju postaje tragikomedija koja uspešno transponuje priču iz klasične starine u savremenost, adresirajući drevne probleme od kojih i danas patimo, ali na drugi, cinični način.

Smrtna ozbiljnost herojskog doba danas postaje sapunska opera, u kojoj akteri svesno prenaglašeno glume, ne pridajući sopstvenoj dekadenciji previše značaja, uz punu svest o istoj. Radnja predstave usmerena je na „predigru“, tj. na zbivanja pre oceubistva, pokušavajući da dokuči genealogiju nekadašnje Edipove tragedije, danas tragikomedije. Uz odlično svetlo, muziku i glumu predstava je a must za svakog „pozorišnog crva“, a publika u Beogradu je imala prilike nedavno da je vidi i nadam se da će moći da je pogleda ponovo.

III

Sutradan, dok se Kosmogina sprema za promociju najboljih hrvatskih priča u centru Zagreba (gostuje i Tobić Tobić, „književna zvezda“ iz Srbije), zaključujem da nisam dovoljno spavao i odlučujem se za popodnevnu dremku. Ko ne plati na drumu budnosti, platiće na ćupriji „mlađe sestre smrti“: ustajem oko sedam i kasnim na predstavu u, prvu hrvatsku – Stanje br. 2, koreografa Pravdana Devlahovića, u produkciji BADco. Prijatno sam iznenađen.

Plesna izvedba bavi se analizom transfromabilnosti tela, raznovrsnim stanjima kroz koje ono prolazi u toku dana, ali i života. Aluzija u naslovu na drugo stanje tj. na trudnoću ključni je momenat nastupa, metafora za stvaralački potencijal koje ono ima, da, u krajnoj liniji, kreira novi život. Kako je u pitanju, bar u ortodoksno biološkom smislu, muškarac, tako je plod takve kreacije dvostruk. Prvo, reč je o novom, trans-seksualizovanom telu koje želi da poseduje potencijal rađanja; drugo, sama predstava rezultat je te potente mutacije – umetnost je rođena kao Venera iz pene tela u plesu dovedenom do ritualnosti. Uz oskudan, ali primeren zvuk i svetlo i solidnu dramaturgiju, Stanje br. 2 prerasta u korektno queer ostvarenje, dostojan uvod u festivalski dan posvećen pozorištu.
Visoka vs. pop kultura: Olga i Vladimir uokviruju promo-plakate za Pashu, jedini turbo-folk klub u Zagrebu, gde je, kako kažu, „lud provod“ uz srpske narodnjake, zaèinjen radnjama na granici kriminala, erotikom i fizièkim obraèunima
Sledi prvo predstavljanje Srbije, takođe u Teatru &TD, u maloj sali. Reč je o Mozaiku, trans-žanrovskoj inscenaciji, negde između performansa, plesne mono-drame i likovne instalacije, u realizaciji Dragane Alfirević, autorke koncepta i jedine izvođačice. Istražujući raznovrsne aspekte ženskog, ona uzima raznovrsne identitete: posramljene šiparice, zavodnice, krhkog devojčurka, ali i politički angažovane feministkinje, sve do radikalne teroristkinje.

Predstava je svojevrsni nastavak prethodne, s tim da je Dragana zaista u „drugom stanju“ tj. u poodmakloj fazi trudnoće, što svedoči o izuzetnoj hrabrosti i fascinantnoj umetničkoj energiji. Multimedijalni aspekt predstave dobro je postavljen: na zidu se smenjuju kamerom fokusirani izrazi lica, kao i poražavajuća statistika u vezi sa položajem žene u svetu – od drastično velike smrtnosti ženske dece do manjih plata i političke zastupljenosti (ali i upozoravajuće psihološke zanimljivosti: „Svaka žena je poželela makar jednom da bude muškarac“). Srbija se posebno apostrofira: od trinaest ministarstava (tada aktuelne manjinske DSS-G17-SPO-NS vlade), ni jedno ne vodi žena! Spisak lagano prerasta, pojačan ženski operskim vokalom u pozadini, u egzistencijalistički intonirano upozorenje, liričnog karaktera, uokvireno istom rečenicom na početku i kraju: „Svaka žena želi da bude srećna“. Konačno, Dragana oblači maskirnu uniformu i kukuljicu, uzima mitraljez i uperi ga u publiku, nudeći na uvid svoje nabrekle usmine, stižući tako do savremene vaginalne vandalke, koja ispraća posetioce, podržana repetitivnim mehaničkim glasom: „The show is now over. You may leave“.

Mozaiku se mogu zameriti pomalo nejasano uklopljeni fragmenti, kao i povremeni prazan hod, koji je, čini se, mogao biti prevaziđen sažimanjem, što bi skratilo performans i učinilo ga efektnijim. I pored navedenog, ovaj rad ostaje zanimljiv eksperiment u domenu feministički intoniranog pozorišta koji nužno nije ni radikalno, a ni kardinalno feministički, već pre feminin, ženski, u svim ispoljavanjima koji može imati, od domaćice do gino-kritičarke koja može uzeti stvar tj. oružje u svoje ruke.
Dok se ubrzanim korakom prebacujemo do Zagrebačkog kazališta mladih (ZKH), te kritikujemo (i u mislima psujemo) organizatore zbog kratkog vremenskog intervala ostalog do početka gostovanja Žeroma Bela (Jérôme Bel), predstava je već započela. Pičet Klunčun (Pichet Klunchun) i ja preispituje koliko odnos klasičnog i savremenog plesa, toliko i mogućnost komunikacije dveju kultura, evropske i azijske. Što se prvog tiče, Žerom razgovara sa Pičetom, tajlandskim majstorom tradicionalnog plesa khon, pokušavajući da pronikne u njegovu simboliku, ne bi li dokučio njegovo značenje, kao i temeljne pretpostavke.

Ono što neupućenom zapadnom gledaocu izgleda kao „egzotični ples“ bez konkretne „jasnoće“ u pozadini ima raznovrsne figure – žene, muškarca, demona i majmuna, npr. – stilizovane u plesne poruke, kao i čitavu transpoziciju zbivanja između mitologije i istorije. Drugim rečima, tajlandski ples nemoguće je razumeti bez temeljnog poznavanja tajlandske kulture (do detalja iz narodnog sujeverja!), ali i nekih telesnih tehnika poznatih Zapadu, kao što su joga i tai-či, koji nalaze primenu u položajima, odnosno očuvanju energije telesne konstitucije. Nasuprot njemu, Žerom pokazuje koliko njegov koreografski pristup, čiju metodiku i domete preispituje, temelji svoju izvedbu na savremenoj zapadnoj društvenoj teoriji i filozofiji. Eksplicitno pomenuta studija Društvo spektakla Gi Debora (Guy Debord) poslužila je Belu da ubaci elemente „praznog hoda“ u ples, s ciljem da izneveri očekivanja publike gladne nečeg posebnog, specijalnog, spektakularnog. Takođe, „umirući“ na sceni već na početku kompozicije Killing me softly (with this song), izazivajući komičan efekat, francuski koreograf ruši sihnronicitet smisla pesme i plesa koji bi trebalo da je prati, negirajući aristotelovski postulirano jedinstvo vremena i radnje, opet odbijaći da utoli glad za događajem, uključujući u taj „anti-događaj“ i zvučnu reakciju publike, uzdisanje, smeh, komentare, rušeći granicu između izvođača i gledalaca. Istovetan efekat ima i plesanje slično većini ljudi po disko-klubovima: dok se priželjkuju razvijeni baletski pokreti i raskošna koreografija, predstava naprosto podiže ogledalo i prikazuje publici – publiku.

U dvočasovnoj postavci opčinjavajuće jednostavnosti, duhovitosti i prečišćenosti, lišene pretencioznosti, a opet temeljne, inteligentne i edukativne, smenjuju se diskursi različitih kultura koji ipak mogu komuncirati, razumevati jedni druge, ukoliko je svaki od njih spremna da se nasmeje na svoj račun, ali i prihvati da uči o onoj drugoj, otkrivajući ono što može da je obogati, u benevoletnom dijalogu. To bi ujedno bila i najveća vrednost ove predstave, van ideološke banalnosti političke korektnosti i globalizacijske trivije.
Dan prepun događajima završavamo koncertom lezbejskog horskog sastava Le Zbor (www.myspace.com/lezbor) u Jazz klubu, koji a capella izvodi popularne melodije, od Novih fosila do Internacionale.
Na repertoaru se nalazi i omiljena mi Lollobrigida i pop hitčić Moj dečko je gej (www.youtube.com/watch?v=hGWttVjaFjk).

Nežne ženske glasove smenjuje daleko „žešća“ opcija, Bura Bend (www.burabend.net), umetnička „inicijativa“ ženskog fudbalskog tima Bura, uglavnom izvodeći ex-YU rok melodije, u hard core obradi.

Fusnote

[*] ili, u srpskohrvatskom, kvir, termin prihvaćen u aktivističkom i umetničkom gej-lezbejskom kontekstu. Engleska reč koja izvorno markira domen od neobičnog, preko nastranog, uvrnutog, do izopačenog. Danas zbirni označitelj za homo-, bi- i trans-seksualnu populaciju koja nije preuzela dominantne obrasce ponašanja.

[+] „Kosmogina je osoba bez lične karte, adrese i matičnog broja.

Kosmogina piše i objavljuje, daje intervjue, nastupa... Ona predstavlja univerzalni ženski princip – kosmičku vaginu. Odbacila sam pravo prezime da me u stvaranju-produkciji ne bi opterećivali sopstveni ego i identitet.

Za to vreme u Beogradu, jedna njena dvojnica sprema sarmice, preganja se sa decom, plaća račune, ide na roditeljske sastanke i zove se Biljana. Tu je još jedna – večita tinejdžerka, koja brije po žurkama, putuje autostopom, vozi rolere...

Nisam podvojena ličnost, već višeslojna, višestrukog identiteta. Volim sve svoje identitete i u svakom se dobro osećam. Nisam statična. Ja sam pica sa stotinu lica, a često osećam da imam i muda, što ide u prilog mojoj sve(na)stranosti.

Ako se u mom tekstu nalaze jedna, dve ili tri erekcije, jebanje, prolivena sperma, vlažna pička i sl. to ne znači da priča nema dušu, poruku, više poruka, da nije (možda) religiozna, ili da ne pokreće na razmišljanje. Seks radi seksa ostaje u domenu pornografije, ali ja ga tretiram kao neizostavni deo realnog života jer pokreće svet, uvek ima neku svrhu, upotrebu ili zloupotrebu, moć. Pornografija i perverzija prisutne su u svim porama društva, pa ni tu „nisam otkrila toplu vodu“. No, pristup se razlikuje. Koliko nastojim da ozbiljno tretiram pojave u našem uvrnutom, poqueerenom društvu punom apsurda, toliko se publika više šokira ili smeje. Što nije loše. Za onog ko još nije navikao na činjenicu da je ispao iz pičke svoje matere koju je zaskočio ćale, neka ide na terapiju, ja mu ne mogu pomoći. Pojmove jednostavno nazivam izvornim imenom, ne treba mi za to latinski jezik. Služim se jezikom svog srca i uvrnutim metaforama, što je bliže jeziku naroda nego intelektualaca, no nije imperativ i ne znači da ne izmišljam svakakve nove burgije. Volim da se poigravam rečima i dajem višesmislene poruke, što rasanjuje i budi emocije, a daleko je od suvoparne akademske literalne onanije.“ Invitation to Kosmogina course: www.cunterview.net/index.php?option=com_content&task=view&id=173&Itemid=50

[¥] „Uvodnim ću tekstom, ovako queer i nastran, biti još i pristran pa iskoristiti Vašu pažnju za reći da je peta godišnjića ovog festivala uspjeh koji osnažuje nezavisnu scenu, ne samo u Zagrebu, već i u čitavoj Hrvatskoj. Nakon (samo) pet godina može se ponosno reći da su se policijski kordoni pred kazalištima i kino dvoranama koje ugošćuju festivalske programe prorijedili, da su raznorazni tumači biblijskih istina odustali od svojih nedobronamjernih savjeta i da je Queer Zagreb prepoznat kao mjesto zanimljivog spoja estetike, umjetnosti i društveno bitnog sadržaja.

[§] „Udruga Reforma podnijela je prijavu policijskoj postaji u Zagrebu zbog plakata neprikladnog sadržaja koji najavljuje održavanje Queer festivala u Zagrebu. Plakat sadrži lik golog muškarca u ženskim cipelama (štiklama) sa naglašenom stražnjicom.

Ovakvim načinom reklamiranja prekršen je zakon o prekršaju javnog reda i mira (čl 5. 14), te se vrijeđaju moralni osjećaji građana. Također: Jumbo plakati se izvješeni u blizini škola i vrtića što diskriminira i krši prava djeteta – te smo o tome izvjestili i dječju pravobraniteljicu, gđu Jelavić. Učinkom šoka plakat ugrožava sigurnost u prometu.

Ova prijava dio je projekta udruge “Reforma” pod nazivom “MM inicijativa”, tj. inicijativa za moralnost medija i javnog oglašavanja.
Za dodatne informacije slobodno nas kontaktirajte.
Sa poštovanjem,
Vatroslav Župančić
Predsjednik udruge"

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: