Olako se prešlo preko "pranja" biografija

Dokle se stiglo sa promenama koje su usledile nakon 5. X u sferi medija, kao i o tome koje promene čekaju medije Srbiju, govori Saša Mirković, jedan od osnivača B92 i predsednik Upravnog odbora Asocijacije nezavisnih elektronskih medija.

Izvor: B92

Četvrtak, 07.10.2010.

13:29

Default images

B92: Deset godina prošlo je od promena 2000, možemo li napraviti “presek” dokle se stiglo sa promenama na planu medija u Srbiji? Šta danas vidite kao glavne probleme?

Saša Mirković: Pitanje dokle se stiglo sa promenama u medijskoj sferi jeste kompleksno i ima logike da bude postavljeno 10 godina posle promena 5. X 2000.

Deluje zaista čudno, ali u ovoj zemlji još uvek ne postoji medijska strategija. Tek je prošlog meseca održan serijal okruglih stolova u vezi sa izradom medijske strategije. Drugim rečima, znači da svi zakoni koji su u ovih 10 godina doenti a tiču se medija, donošeni su bez prethodne strategije. Zakoni jesu bili potrebni, ali logično je da je prvo trebalo da imamo strategiju, pa tek onda da donosimo ili menjamo zakone.

Ali, pošto ovde mnoge stvari idu nekim nelogičnim putevima, onda ni ovo, na neki način, nije izuzetak i ja lično smatram da, kad god bude doneta medijska strategija – ona je dobrodošla, korisna i olakšaće posao medijima u budućnosti.

Ono što mislim da je problem koji svakako treba istaći, a tiče se medija i zakonodavstva u poslednjih 10 godina, deluje pomalo nestvarno da proces privatizacije medija još uvek nije završen. Imamo situaciju da je nekoliko puta prolongiran krajnji rok za okončanje privatizacije i uvek se našao neki drugi razlog da mediji koji su u državnom vlasništvu, ili u vlasništvu opština, ostanu u tom statusu.

Danas imamo svojevtstan dualizam, gde postoji privatno vlasništvo u medijima, kao pretežno, ali postoji i vlasništvo države/opština. To je priličan problem zato što stvara nelojalnu konkurenciju na terenu.

Dodatni problem je činjenica da je država još uvek prisutna, u potpunosti, u vlasništvu Tanjuga, Radio Jugoslavije, verovali ili ne, to još uvek postoji. Još, država ima deonice i u Politici, u Večernjim novostima, i to su neke zaista nelogične stvari, naročito ako se sagleda da je od demokratskih promena proteklo već 10 godina.

To su osnovni problemi, kada govorimo o medijima u Srbiji.

Zakoni koji su u međuvremenu usvojeni, prvo, dosta dugo se radilo na njima, zatim, i kada su ušli u skupštinsku proceduru, uvek je postojao strah da će biti izmenjeni do neprepoznatljivosti. To nam se često događalo, tako da, u stvari od neke iskrene intencije da se napravi dobar, evropski zakon, po najvišim standardima, na kraju su obično završavali time da budemo vrlo razočarani i da najbitnije odredbe zakona budu instrumentalizovane za određene političke partije, tajkune, ili ko je već u tom trenutku uticajan u medijskoj sferi.

Dalje, ukazao bih i na činjenicu da je u ovoj zemlji izdato suviše dozvola i mi imamo u ovom trenutku oko 480 radio i televizijskih stanica, ne računajući one piratske. Kada dođu ljudi iz inostranstva koji se bave medijima, oni ne mogu da veruju da jedna zemlja ovolike veličine ima toliko medijskih stanica, iz prostog razloga što je postojanje toliko broja stanica prosto neodrživo.

Mi se sa time naročito teško suočavamo u ovom periodu ekonomske krize, koja traje već duže od dve godine, zato što je ona, na neki način, najozbiljnije do sada dovela u pitanje opstanak tih medija. Kao, čini mi se, ništa drugo posle 5. X 2000. ekonomska kriza će uticati na zatvaranje, nestanak medija. Zato je nužno u budućnosti učiniti sve da se olakša fuzionisanje medija, koji nalaze neke zajedničke tačke međusobne saradnje, mogućnost vlasničkog uvezivanja, jer ta opcija automatski će smanjiti broj stanica. U protivnom, ako ovaj broj stanica ostane u etru, to će značiti da će veliki broj njih izumreti.

Problem je i piraterija. Variraju brojke koliko zapravo ima pirata u Srbiji – čak se pominjalo, recimo, početkom ove godina da je, prema zvaničnim podacima RATEL-a postojalo je preko 130 piratskih stanica, koje su u tom trenutku, čak notirane u etru. Međutim, nakon nekih intervencija RATEL-a i ovlašćenih organa, taj broj je, prema njihovim tvrdnjama, smanjen na oko 50. I taj broj je previsok, mora se smanjiti, jer pirati u etru zaista deluju kao neverovatna stvar 10 godina posle promena, naročito ako se ima u vidu da stanice koje imaju dozvole plaćaju veoma visoke naknade za prisustvo u etru i s pravom očekuju da se odgovorajuće službe, koje su za to plaćene, bave inspekcijom etra efikasnije.

B92: Kada setimo 6. X, do tada Miloševićevi mediji su, bez izuzetka, proglašavali sebe “oslobođenim” ili “novim”. Dokle se zaista stiglo sa tim oslobađanjem?

Saša Mirković: Nažalost, veoma se olako prešlo preko svega toga što se desilo pre 5. oktobra. Činjenica je da je u našoj zemlji nije postojala lustracija, i vrlo mali broj ljudi je odgovarao za štetu koja je načijnena u raznim sferama života, što se odnosi i na medijsku sferu. Mnogi su prošli bez ikakve sankcije.

Nekako, 5. oktobar je u medijskoj sferi doneo određenu relativizaciju svih tih groznih stvari koje su se događale pre promena, ako izuzmemo nekoliko svetlih primera istraživačkog novinarstva, čime se pre svega bavio B92 i još nekoliko retkih medija. Šta se dešavalo sa medijima pre petog oktobra više se i ne govori. Nije “in“ takve stvari pominjati, iz prostog razloga što su mnoge biografije “oprane”, što su mnogi ljudi koji su u medijskoj sferi napravili mnogo lošeg nažalost su u velikom broju slučajeva čak i napredovali i postali bliski sa ovim vlastima na isti ili sličan način na koji su bili bliski i sa Miloševićevim režimom.
Osloboðeni ''Ekspres''
Što se uređivačke politike medija pre 5. X. 2000, moram da podsetim, tada je postojao zloglasni zakon o informisanju, svakako jedan od najcrnjih tačaka u istoriji medija u Srbiji. Na osnovu tog zakona, u vreme kada je ministar informacija bio Aleksandar Vučić, pozatvarano mnogo medija i mnogi od njih su dovedeni do prosijačkog štapa. I novinar Slavko Ćuruvija, kasnije ubijen, bio je na udaru tog zakona, jer su mu ugašene novine.

Kada govorimo o nerazrešenim slučajevima ubistava novinara, ako poredimo sa nekim drugim slučajevima koji su razjašnjeni, kojih takođe nije mnogo, vidimo da se nije pojavio insajder. Odsustvo onih koji bi bili spremni da pričaju o tome opet je uticao na to da niz stvari bude relativizovan, i da, u suštini, sada se smatra da čak i neke institucije koji su bili veliki promoteri državnog terora sada se, na neki način, stavljaju u istu ravan sa medijima poput B92, koji su mnogo radili na razotkrivanju tih slučajeva.

B92: Slažete li se sa utiskom da država neće tako lako odustati od uticaja na medije?

Saša Mirković: Veliki problem posle 5. oktobra je činjenica da ko god dođe na vlast, u suštini pokušava na ovaj ili onaj način da kontroliše medije. Na primer, pojedine opštinske vlasti koriste medije u svom vlasništvu kao sopstvene razglasne stanice, ne pokazujući nikakvu nameru da podrže proces privatizacije.

Imali smo dva očigledna primera kada se politika na najgori mogući način umešala u vlasništvo nad medijima. Ministarstvo za upravu i lokalnu samoupravu dalo je mogućnost medijima koji emituju programe za nacionalne manjine da budu izuzeti od procesa privatizacije. To je bilo u direktnoj vezi sa nekim koalicionim dogovorom. Druga opstrukcija je od pre godinu dana, kada je data mogućnost da se vlasnička prava mogu preneti i na nacionalne savete, koji su sada naročito interesantni zbog onoga što se događa u Novom Pazaru. Kada znamo da su nacionalni saveti u najvećem broju transmisija političke moći i političara, samo pod drugim nazivom, mi tu u stvari imamo, na neki način, indirektno vlasništvo nad medijima.

To dosta obeshrabruje, imajući u vidu da je za reformu u toj medijskoj sferi jedna od ključnih poluga upravo definisanje vlasničkog statusa kako bi se znalo šta je čije, i ko je zapravo vlasnik – ko stoji iza određene uređivačke politike.

B92: Koje su to promene u medijima koje treba očekivati ako će se implementirati evropski standardi, s obzirom na to da je cilj Srbije da postane članica Evropske unije?

Saša Mirković: Potrebno je poraditi na daljem razvoj javnog servisa. Milsim da je Radio-televizija Srbije napravila određene pomeke u odnosu na period pre 5. oktobra, mešutim ne spadam u red onih koji su bez pogovora zadovoljni kako RTS danas izgleda, s obzirom na visoke rejtinge. Javni servis, u zemlji u kojoj su mediji značajno doprineli trovanju atmosfere i naročito tokom 90-ih, znamo kako mediji mogu da budu moćni, RTS mora tu da ima više edukativnu ulogu o prošlosti. Treba da se bavi projektima koje je često i ranije, a i sada uzimao na sebe B92, koji je privatni medij, a koji često ima ulogu javnog servisa u svojim aktivnostima.

Treba uraditi i niz bitnih stvari za budućnost javnog servisa, naročito u vezi s načinom finansiranja. Pretplata pada, mora se naći način kako da se što više novca prikupi pre svega putem pretplate, ali i iziskuje veči trud čelnika RTS-a koji bi morali više da urade da promovišu koncept naplaćivanja pretplate, čak i u ovim kriznim vremenima. Treba naći i modalitete kako da se pospeše fuzionisanje medija, kako bi se broj medija sveo na razumnu meru. Ne kažem da postoji nekakav evropski standard koliko medija treba da postoji, ali ovoliki broj medija ovo tržište ne može da izdrži. Mislim da će približavanjem članstvu Srbije Evroskoj uniji to postati veoma jasno, jer prosto neće moći da ispune određene regule evropskog zakonodavstva.

Važno je i doneti zakon koji sprečava vlasničku koncentraciju u medijima. Ovde to još uvek nije regulisano, a sprečilo bi mogućnost da neko zaista može da kontroliše procentualno veliki deo tržišnog kolača, pa zbog toga i da značajno utiče na formiranje javnog menjnja. To je evropski standard.

Takođe, mislim da će jedan od najvećih izazova za medije u Srbiji biti proces digitalizacije. To je proces koji treba da usledi u aprilu 2012. To je dosta zamašan i ambiciozan projekat, i on će zahtevati jako mnogo kapaciteta i novca, ali će pružiti do sada neslućene mogućnosti ljudima u našoj zemlji da mogu na prave načine da koriste nove tehnologije.

Ako digitalizacija bude sprovedena u predviđenom roku, to će biti okidač i za korišćenje novih tehnologija i za konvergenciju medija, iz prostog razloga što mislim da u narednom periodu treba poraditi na novim biznis modelima koji se tiču medija. Jer, oni modeli poslovanja u medijima koji se u najvećoj meri koriste u Srbiji mislim da su zastareli, prevaziđeni, potrebno je shvatiti koliko brzo tehnologije napreduju i koliko su, zapravo, zahtevi potrošača, gledalaca, slušalaca, čitalaca promenjeni i šta oni zapravo žele.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: