Agresija pasa može da se (iz)lečI

Programom modifikacije ponašanja koji se sprovodi svakodnevno, svakom psu sa psihičkim poremećajem daje se šansa za oporavak.

Izvor: dr vet. med. Dunja Kovaè

Sreda, 22.11.2017.

21:06

Agresija pasa može da se (iz)lečI
Thinkstock / Ilustracija

Nerazumevanje vlasnika zašto nastaju problemi u ponašanju njihovog psa, kako se pristupa problemu i koje su metode terapije, dovelo je do toga da se u većini slučajeva kao razlog za napuštanje pasa navode psihički poremećaji – agresivnost, anksioznost i opsesivno-kompulsivni poremećaji.

Ovakav negativan trend je rezultat slabe edukacije vlasnika od stručnih ljudi – doktora veterinarske medicine specijalizovanih za ponašanje životinja. Naravno, dodatni problem je nejasno regulisan zakonski okvir u našoj zemlji – ko sme da se bavi lečenjem patoloških oblika ponašanja i dijagnostikom. Zato imamo razne nadri i kvazi “stručnjake” koji se bave ovom problematikom, te dodatno unose konfuziju među vlasnicima.

Procena agresije

Kod nas u struci ne postoje dijagnostičke procedure i pravilnici za procenu agresije kod vlasničkih i pasa u prihvatilištima. Samim tim, nijedan pas se ne može proglasiti “agresivnim” i samim tim ni neudomljivim, jer ne postoji zakonski osnov za tako nešto. Dijagnostiku agresije može da sprovodi samo stručno lice, a to je doktor veterinarske medicine koji je posebno specijalizovan (ili sertifikovan) za patologiju ponašanja životinja. Ovo dalje pokreće pitanje – ko je do sada pse proglašavao “agresivnim” i neudomljivim? Kako ne postoji sistem niti jasno regulisana podzakonska akta, to su uglavnom radili nestručni ljudi, te je takvo “etiketiranje” pasa uglavnom veoma upitno.

Neudomljiv pas

Da bi se neki pas proglasio neudomljivim, mora da se ispoštuje čitav niz standardnih operativnih procedura koje svako prihvatilište mora da ima. Takva je praksa svuda u svetu i uglavnom su najbolji primer SAD, gde su za to zadužena stručna lica. Procena psa počinje od sveopšteg pregleda fizičkog zdravstvenog stanja, pa potom psihičkog kroz seriju standardizovanih bihevioralnih testova koji se najčešće sastoje od: procene nivoa komfora (tolerancije) na “zadržavanje” ili dodire, reakciju na nove stimuluse, inhibiciju ugriza, ponašanja oko hrane i čuvanja resursa, spremnosti na interakciju s drugim životinjama i ljudima, procene nivoa uzbuđenja, uzroka i vrste agresije, strahova i fobija, anksioznih poremećaja i procene stereotipnog ili opsesivno-kompulsivnog ponašanja. Na osnovu ove inicijalne procene, propisuje se program bihevioralne modifikacije koji se svakodnevno sprovodi, što znači da se svakom psu, sa bilo kakvim psihičkim poremećajem, daje šansa za oporavak.

Modifikacija ponašanja

Programi bihevioralne modifikacije se sprovode maksimalno tri meseca, i to je optimalni period za postizanje rezultata. Nakon toga se pas ponovo podvrgava testovima i daje se konačna prognoza – da li je bilo napretka, da li je pas spreman za udomljenje pod posebnim uslovima, da li se pas proglašava neudomljivim, da li je potrebna eutanazija. Kod nas ovakva praksa ne postoji, pa je samim tim proglašavati psa “agresivnim” u našim prihvatilištima apsurdno, pogotovo što to rade neškolovana lica raznim “odokativnim” metodama.

Strah

To je prirodni emotivni odgovor svakog živog bića i mehanizam koji osigurava preživljavanje, te štenci ili mladi psi koji nisu dovoljno naviknuti na urbanu sredinu ispoljavaju strah tako što se brane i to se tumači kao agresija iz straha. Agresija je samo posledica straha, te se uvek leči uzrok – strah, a ne posledica – agresija.

Termin agresija

Agresija je sindrom, ne simptom. Ona je čitav spektar različitih oblika reakcija (ponašanja), koja počinje znakovima upozorenja, a može i ne mora da se završi ugrizom. Termin “agresija” nije dijagnoza sama po sebi, to je nepotpuno definisano psihičko stanje, jer je samo posledica nekog drugog uzroka. Danas imamo dijagnostikovanih 12 vrsta agresije, i svaka od njih se leči na različit način: teritorijalna agresija, posesivna agresija, protektvina agresija, agresija iz straha, preusmerena agresija, frustrirajuća agresija, hijerarhijska agresija, agresija usled bola, seksualna agresija, predatorska agresija, defanzivna agresija i agresija u boksu. Samo jasno definisanje koja je agresija u pitanju predstavlja potpunu dijagnozu.
Thinkstock / Ilustracija
Najčešći oblik

Najčešći oblici su agresija iz straha kao i defanzivna agresija, gde se pas ili boji nečeg nepoznatog ili je naučen da se “brani” na osnovu negativnih emotivnih iskustava (nanošenje bola, fizičko zlostavljanje…). Prevazilaze se temeljnim i svakodnevnim radom sa psom uz pomoć tehnika kontrauslovljavanja i desenzitizacije, koje su osnova za sprovođenje bihevioralne modifikacije. Važno je reći da se agresija ne leči agresijom – zastrašivanjem i nanošenjem bola. To je kažnjivo našim Zakonom o dobrobiti životinja, jer to spada u zlostavljanje. Agresija se leči znanjem i stručnim pristupom.

Metode lečenja

Dijagnostika problematičnog ponašanja zahteva procenu celokupnog zdravstvenog stanja: uzimanje anamneze, detaljan zdravstveni i neurološki pregled, sprovođenje neophodnih dijagnostičkih testova kako bi se isključili zdravstveni problemi kao uzrok promene ponašanja. Potom se počinje s detaljnom bihevioralnom anamnezom – kada se prvi put problem javio, učestalost pojavljivanja i u kakvim uslovima, prisustvo pređašnjeg stimulansa, cilj ponašanja, i rezultat. Kada se popuni istorija slučaja, može se pristupiti razvoju teorije zašto i kako se ponašanje razvilo, na koji način se ono održava i napraviti plan rada (bihevioralne modifikacije) za redukciju ili eliminaciju problema.

Dva pristupa

U prvom, ako je istorija slučaja pokazala da je ponašanje životinje prirodno ali se na pogrešnom mestu i u pogrešno vreme manifestuje, onda rešavanje problema obuhvata učenje životinje novim, prihvatljivijim vidovima ponašanja (na primer – lajanje na dolazak nepoznatih ljudi u stan).

U drugom, istorija slučaja može da pokaže da je razvijeno ponašanje rezultat pređašnjeg iskustva. Ako pas pokazuje strah od glasnih zvukova i iznenadne buke, on može da razvije dugogodišnji strah ili fobiju od grmljavine ili petardi. Uobičajeni pristup terapije je da se pas postepeno izlaže neprijatnim zvucima putem audio-uređaja, vodeći računa da se konstantno radi ispod njegovog praga tolerancije, uz primenu poželjnog, pozitivnog nadražaja u obliku nagrada (poslastica). Posle nekoliko ovakvih ponavljanja, jačina neprijatnog nadražaja se postepeno pojačava, uz simultano prezentovanje pozitivnog nadražaja. Na ovaj način, pas uči da asocira glasne zvuke s prijatnim događajima, a ne sa strahom. U većini slučajeva, neophodan je terapijski pristup kombinacijom ove dve metode.

Procedure udomljavanja

Uzmimo opet primer SAD. Kada se neki pas proglasi teško udomljivim zbog agresivnog ponašanja, to znači da je stručna procena čitavog tima stručnjaka takva da je moguće psa udomiti u kontrolisanu sredinu, kod udomitelja koji već imaju iskustva za zahtevnijim psima. Sprovodi se i detaljna psihička procena potencijalnih udomitelja kroz opsežne upitnike i praktične testove. U zavisnosti od pokretača agresivnih reakcija postoje određena ograničenja: domaćinstva bez dece, domaćinstva bez drugih pasa ili drugih životinja, život isključivo u kući, život van grada. Udomitelji bivaju detaljno obučeni o programu koji moraju da sprovode s udomljenim psom, i imaju kontinuirani monitoring stručnih lica iz prihvatilišta.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: