ST: "Rudarski bluz i gimnastika"

"Uporno se zanemaruju i potcenjuju neke ljudske osobine, naročito poslednjih godina, kao što su iskrenost, empatija, solidarnost. I kad tako postavite stvari, naravno da ljudi postanu zveri."

Izvor: Izvor: Status, Razgovarao: Goran Tarlaæ, Foto: Stanislav Milojkoviæ

Utorak, 05.01.2010.

14:23

Default images

"Ja sam pre svega radi svog mira morao da probudim tu stranu bića, da oprostim prvo sebi, pa onda lepo redom i drugima".

Još je Frederik Olmsted pre 150 godina pisao o ljudima kakav je St: "Iznenada jedan od robova izvi takav glas, kakav ranije nikada nisam čuo: dug, glasan, muzikalan poklik koji se dizao i spuštao; njegov glas odzvanjao je na polju, kroz čist i hladan noćni vazduh.”

Ova kratka vinjeta iz Olmstedovog ,,Putovanja po primorskim robovlasničkim gradovima”, koja efektno opisuje crnačku robovsku svakodnevicu sa američkog juga sredinom 19. veka, jedno je od najcitiranijih mesta među istoričarima bluza. Taj prvobitni poljski poklik, jecaj na plantaži pod vrelim suncem, bluzu je dao emociju, melodijski i tematski okvir.

Vek i po kasnije, početkom devedesetih, u okolini Londona, jedan mladić iz rudarskog Bora pobegavši tamo od rata, počeće da ispušta sličan poklik. U Srbiju će se vratiti 1996. i tada počinje istorija grupe Goribor.

Za Goribor i njegovog vođu Aleksandra Stojkovi}a ST-a prvi put se pročulo avgusta 2006. posle sada već legendarnog nastupa na Art&Music festivalu u Puli. Bio sam tog avgusta - jedini iz Srbije - deo sedmočlanog žirija istarskog festivala mladih bendova i nisam imao pojma ko je taj čovek pre nego što se njegov bend popeo na binu a on ga najavio sa: „Dobro veče, mi smo Goribor iz istočne Srbije i naterali smo kompjuter da svira bluz.“ Dvojica opakih gitarista - Predrag Marković Peđa i Željko Ljubić Piti – očigledno odraslih na najsvetlijim izdanjima crnog zvuka, predvođeni ST-ijem pred mikrofonom i jednim laptopom zaduženim za ritmove, te su večeri otvorili nebo nad puljanskom tvrđavom Kaštel. Bio je to jedan od onih koncerata koji menjaju život!

Nakon pobede na Art&Musicu usledio je, uz ostale panegirike, veliki tekst Aleksandra Dragaša o Goriboru u zagrebačkom „Jutarnjem listu“, a potom i ponuda zagrebačke izdavačke kuće Dancing Bear za objavljivanje albuma. Zapravo, ova borska trojka je i pre toga godinama objavljivala u Hrvatskoj: Čuvena nezavisna etiketa Slušaj najglasnije! izdala im je četiri albuma, a Goribor svoj fan-klub već godinama ima u – Osijeku.

Goribor je tako postao prvi srpski bend koji je nakon onog sranja objavio album u Zagrebu. Beogradski izdavači su, kao i toliko puta do sada (Idoli, Šarlo Akrobata, Partibrejkers… takođe su debije imali u Zagrebu), ostali gluvi.

Velika dela treba da prate smele i jasne reči: njihovo izdanje „Goribor“ je jedan od najboljih domaćih rok albuma u poslednjih 15-20 godina i jedan od najviših pojedinačnih kreativnih dometa srpske kulture 21. veka. Dancing Bear „Goribor“ – koji uz dve nove pesme, Rolamo i Voli me, predstavlja izbor s ranijih divljih ploča – reklamira sloganom: ,,Metafizika života, stanje svijesti, uma i osjećajnosti½.

U doba antinomije bar dve trećine srpskog rokenrola - u kojoj tzv. avangardne/alternativne bendove uglavnom karakteriše apsolutna neslušljivost pa i ne dopiru do publike izvan drugarsko-familijarnih okvira, a oni tzv. popularni/komercijalni su uglavnom treš lažne osećajnosti – važno je istaći koliko je Goribor izdvojena tačka na domaćoj muzičkoj sceni.

Ali, kako je sve to počelo?...

Status: šta te je povelo ka rokenrolu?

Kad razmišljam o tom periodu, sad posle 20-ak godina, sve deluje tako logično i jednostavno. Muzika je bila beg, izlaz, jedino kakvo-takvo rešenje. Odlazili smo do Beograda na koncerte i po ploče, naručivali albume poštom i sve se nekako vrtelo oko muzike. Pa, prvi bendovi, prve napisane stvari, prvi koncerti... Bili su to događaji visoke kalorijske vrednosti i eto, nekako su zauvek ostali bitni za moj život.

Kako je stvoren Goribor?

Goribor nastaje 1996, posle mog povratka iz Londona. Doneo sam porta-studio, ritam mašinu i gitaru, i krenuli smo da pravimo i usnimavamo stvari. Piti i ja smo svirali zajedno u tim prvim bendovima i samo smo nastavili dalje, a kasnije su nam se priključili i drugi. Tako smo u jednom trenutku imali i ceo bend (drugari Goger, Peđa, Dule), ali to nije dugo trajalo.

Iz koje potrebe, frustracije... se u Boru pre 15-20 godina ulazilo u rokenrol?

Mislim da je ta potreba, frustracija ili šta već, i danas ista. Muzika otvara mogućnost komunikacije, kao i umetnost generalno. I to je jedan od načina da čovek pusti glas, da se izrazi, kaže šta misli i oseća.

U slučaju Goribora ne bi se moglo govoriti o zabavi...

Za mene muzika nikad nije bila zabava, to najmanje.

Šta onda?

Jedan stav, ili kako se to popularno kaže - angažovanost.

U tom slučaju je bluz bio logičan izbor?

Bluz je došao vremenom, ali više kao neka životna filosofija nego kao muzički pravac. Danas ima dosta muzike koja spada pod bluz, a zapravo je čista gimnastika.

Šta si slušao u svojim „ključnim godinama“?

Slušalo se mnogo toga, imao sam bogatu zaostavštinu od starijih rođaka i sestre, muzika iz šezdesetih-sedamdesetih.
Fasciniranost rok muzikom ipak nije čista metafizika, mora da je bio neki konkretan okidač...

Prvi pronalasci su bili u časopisu „Ritam“. Ne znam, skoro pa da je suludo da krenem sa nabrajanjem, ali recimo da sam bio poprilično u dark fazonu. Grupa Grč, prvi Let 3, Mizar, Miladojka, naravno EKV, Brejkersi, Disciplina kičme, Obojeni program, ali i Majke, Machine Gun, Spoonsi itd. Dosta toga sa Slušaj Najglasnije! To sada deluje jako zanimljivo ako uzmemo u obzir da je i nas SN prvi objavio.

Kao važne ljude za Goribor ponekad pominješ Boba Dilana i Majlsa Dejvisa. Misliš li da rokenrol i dan-danas opisuje „duh vremena“ kao pre 30-40 godina?

Mislim da i dalje postoje kvalitetni bendovi ali, kao i uvek, mora se do njih dođi. A jedino vreme može da pokaže ko je uhvatio besmrtnu nit, a ko tamburao tamburanja radi.

U biografiji benda si napisao: „Namera mi je da problem u mojoj glavi postane i vaš, to je jedini način da se bolje upoznamo i zbližimo, a da se zapravo ne pojebemo." Koliko je moguća ta vrsta razumevanja, solidarnosti? U vreme pomodarizma hipi revolucije neki pametniji su govorili o ljudima „koji ne mogu da pojme tu|i bol, a pokušavaju da promene svet“.

Uporno se zanemaruju i potcenjuju neke ljudske osobine, naročito poslednjih godina, kao što su iskrenost, empatija, solidarnost. I kad tako postavite stvari, naravno da ljudi postanu zveri. Ja sam pre svega radi svog mira morao da probudim tu stranu bića, da oprostim prvo sebi, pa onda lepo redom i drugima. I kad obavite taj deo posla, kad se osvestite i shvatite da se svet ne vrti samo oko vas, onda nekako sve postane lakše.

Dobar deo vašeg albuma govori o svesti drogiranog, alkoholisanog, pogubljenog mladića. Ako pitanje nije neukusno, kako se sećaš tog vremena i stanja?

Baš tako - zbunjen, ošamu}en, preplašen. U početku su mi te stvari pomagale da nekako svarim svet i ljude, kasnije pored svih drugih problema ostane još i ovisnost, narušeno zdravlje, pokidani živci.

Šta je danas sa zbunjenošću, ošamućenošću, preplašenošću?

Mislim da je to viže život sam po sebi odradio nego što se argumentacija za i protiv bitno promenila. Iste stvari me jedu, iste raduju, samo sam valjda umorniji i iskusniji, pa se manje nerviram.

Da li čovek tu ima neke odgovornosti - ne mislim na pedagoške – kad sa ljudima deli tako jake i lične doživljaje?

Odgovornost je ne lagati. I kad znate da vaše reči i dela nemaju neku podlu, zadnju nameru, onda možete mirno da spavate. Iskrena osećanja i iskustva su univerzalna, neuništiva, recikliraju se. I zato, pored svih loših stvari, uvek i dobre prežive. Da nema tog balansa odavno bi život izgubio svaki smisao, ovako čovek uvek ima zanimaciju, povod za borbu, nadu da će svet postati bolje mesto.

Jak moralan stav se provlači kroz sve Goriborove pesme. Osim suštinskog stiha „da li me se sećađ“, pesma „Dalaj lama“ narativno govori o osećaju odgovornosti za zločine čovečanstva, od razapinjanja Isusa do pucnja u Kobejnovu glavu. Danas se često u Srbiji srećemo sa pojmom „kolektivne odgovornosti“. Šta misliš o tome?

Mislim da je svako sa malo duše i razuma morao da se zapita da li je učinio dovoljno da se neke stvari spreče. Našu će generaciju to pitanje pratiti i proganjati dok smo živi. Dobra stvar je što prošlost ne možemo da menjamo, ali zato možemo da utičemo na dane koji dolaze.

Kako se intimno osećaš na koncertima? Na bini izgledaš kao da si zaposednut... Znam da to nisu okolnosti šou-glumatanja, pa me zanima da li si tad uopšte svestan ostatka benda, ljudi ispred sebe, cele situacije?

Mislim da je neko od Stonsa rekao: „Vrediš koliko i tvoj poslednji nastup.“ Ja ne bih bio baš toliko strog, ali se u principu slažem. A mislim da si baš ti u nekom našem razgovoru lepo primetio da je koncert jedan od poslednjih autentičnih događaja i to bi trebalo da bude neka vodilja za svakoga ko se penje na binu. Imaš svoj termin, daj sve od sebe. Ja sam pre svega fokusiran na bend, svirku, zvuk. Ne baš kao Džejms Braun, ali tu negde. Prosto moram da budem u toku pošto imamo puno delova koje je nemoguće uvežbati, a publiku kad je sve OK i te kako osetim.

Kakvi su širi utisci sa tih nastupa? Poslednjih par beogradskih svirki su, iako u malim, ipak bile uvek u dupke punim salama.

Svakim koncertom je bilo sve bolje, od reakcija do posećenosti. I to je najbolji, prirodan put!

Gotovo sam siguran da nema sličnog primera na našoj sceni u poslednjih desetak godina da je neko bio tako - čekan i dočekan.

Kao i svi ljudi u poslu, ti znaš da nas niko ne gura i da, ako se i stvorio kakav hajp, stvoren je od ljudi koji su samoinicijativno pisali o nama. Nema nas na TV-u, nema nas na top-listama, ne znam da li nas puštaju na radiju, koncerti su jedino mesto gde nas ljudi vide, CD u kući ili kolima ako nas slušaju. I što se mene tiče, neka tako i ostane.

Kako je to uticalo na tebe kao autora? Da li se nešto rodilo iz te komunikacije sa ljudima ispred bine?

Stvaranje se dešava u samoći i tad uglavnom zaboravljam na sve spoljne faktore, sem onih koji su sami po sebi ušli u sistem. Kad pišem, i dalje isključivo mislim samo na sebe.

Šta ti je značila sva ova trogodišnja frka oko Goribora? Koliko uopšte polažeš na sve te reakcije?

Ah, pa normalno je da pročitam kad neko napiše nešto o nama. E, sad, koliko to utiče, pozitivno ili negativno, ne znam ni sam. Ima na netu svega i svačega, i slagao bih kad bih rekao: „E, boli me uvo“, a opet, s druge strane, mi smo se bavili ovim mnogo pre nego što je bilo ko išta napisao o nama. Tako da opet dolazim na početnu tačku - samu potrebu da se stvara.
Ako bi trebalo da izdvojiš neki film koji bi opisao Goribor, koji bi bio?

Kopolin „Rumble Fish“. Ceo film je sniman u crno-beloj tehnici sem tih ribica koje su poznate kao agresivne, čak su u stanju da se samoubiju ako im se postavi ogledalo. E, kad te i takve ribice pustiš na slobodu, one mirno otplivaju svaka u svom pravcu.

Živeo si u Londonu. Kakva iskustva si stekao tamo? Da li si zaista tamo krenuo od njive, kako i pesma kaže, berući kupus i celer?

Da, kad sam sleteo bio sam u prilično lošoj situaciji. U oglasu je pisalo da ništa nije potrebno, samo telo koje će da radi. I ispostavilo se da to ima svoju cenu. Radilo se od jutra do mraka, po kiši, i na kraju nisam bio ni plaćen po dogovoru. Ali dobro. To iskustvo mi je razbilo neke iluzije o svetu u kome živimo, a i to je nešto.

I onda uveče - kupus na svim kanalima, Oasis, Blur i ostala postbeatlesovska histerija...

Da nekog ne uvredim, ali ja ta dva benda nikad nisam voleo i sad znam da nikad i neću...

A neki važni koncerti? Tad se bristolska trip-hop scena uspinjala, Tricky i Massive Attack, s kojim Goribor deli vrlo jasne reference.

Tačno, u tom periodu se rađao bristolski zvuk. Kao i brit-pop, s tom razlikom što se u startu znalo šta se od brit-popa traži - novi Bitlsi. Bio je to industrijski odgovor na dešavanja u Americi sa celom onom grandž frkom. I dok se jedna strana bavila najboljim i najtiražnijim bendovima, Bristolci su menjali savremenu muziku. Prirodno, ja sam se okrenuo tim hemičarima-mračnjacima, kao i laganom vraćanju prljave, jednostavne gitare: Džon Spenser i Pi-Džej Harvi. Džon Pil je samouvereno sejao strah i trepet na BiBiSi-ju i, sve u svemu, bio je to jako bogat i zanimljiv muzički period. Upijao sam kao sunđer!

Posle Bora, Beograda i Londona, danas si u Zagrebu. Otkud tamo?

Ah, sve za ljubav. Čovek ili sluša svoje srce, ili živi kako mu roditelji kažu. Ja sam se odlučio za srce, pa makar me koštalo života.

Šta još treba uraditi sa Goriborom? Šta su neispunjene ambicije, šta bi moglo da te obraduje? Hajde, ovako – šta je sledeće što te najviše privlači da uradiš? Kako vidiš dalje svoju karijeru u kreativnom smislu?

Iskreno, da lepo snimimo novi album, to mi je trenutno najveća želja i briga. Sve ostalo će, kao i do sada, samo doći.

Postava Goribora od originalne varijante - St, Peđa, Piti - postaje sve nestalnija. Zašto?

Sad su u bendu Uža i Mića i ako sve bude OK, radićemo u ovoj postavi i u sledećem periodu. Ja ponajmnje uživam kad menjamo ekipu, ponovno uvežbavanje, prilagođavanje itd. Imali smo sreće da je relativno brzo i lako kliknulo sa ovim ljudima, tako da se nadam da će potrajati.

anketna pitanja:

Događaj iz 2009. koji će ti ostati u lepom se}anju

Beli šengen.

Događaj koji bi zaboravio

Sve vezano za beli šengen.

Šta ti je najviŠe nedostajalo

Neki smrtonosniji virus.

Ličnost koja je pozitivno obeležila godinu

Igor Mandić.

Ličnost koja je negativno obeležila godinu

Tijeri Anri.

Laž koja je obeležila godinu

Svaka laž ili sve laži.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: