Kako su podsticaji uništili seljake

Prošle je godine svaki stanovnik Hrvatske subvencionirao je poljoprivredu s više od 900 kuna (oko 120 €). Zauzvrat nije dobio ništa.

Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u poslednje vreme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti podsticaj i subvencije? Koji su uslovi za dobijanje potsticaja? Kako popuniti komplikovanu dokumentaciju za podsticaje?

Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do novca iz budžeta, ali i blokirajući ulice na naznake da će podsticaji biti smanjen, umesto da razmišljaju kako da ga zarade prodajom vlastitog proizvoda i vreme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi?

Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopšte potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utiču na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te na kraju pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju.

Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz budžeta finansirana sa više od 37 milijardi kuna (oko 4,8 mlrd evra), nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane.

Državna pomoć poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosila je 643 miliona kuna (84 miliona evra), a do 2011. narasla je na 4,12 milijardi kuna (oko 540 miliona evra). Udeo poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim pomoćima porastao je sa 27 % u 2006. na 46 % u 2011. Od 2005. cene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6 %, a u Hrvatskoj 14,5 %. 1998. godine prosečni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, 2011. godine 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je, na primer prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru.

Gubitak vremena

2002. godine donesen je novi Zakon o pomoći u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu, koji je nastojao da ujednači visine podsticaja po zasejanoj površini, dodatno proširio obuhvate i kategorije za koje će se plaćati podsticaji, te uveo modele pomoći dohotku, kapitalnim ulaganjima i ruralnom razvoju uz već postojeće podsticaje proizvodnje. Model pomoći dohotku već je iduće godine koristilo 1.945 osoba, te je za njega izdvojeno 13,93 milijuna kuna (1,8 muliona kuna), što je predstavljalo 0,65 % sredstava za pomoć poljoprivredi. Najveći dio sredstava, 95 %, isplaćen je kao subvencije poljoprivredne proizvodnje.

Sve izraženije navedeno lobiranje radi dobijanja državnog novca u svetu , a posebno Hrvatskoj nije nepoznanica, no u svakom slučaju gubljenje vremena na pisanje dokumentacije kako bi se zadovoljili komplikovani birokratski uslovi za ograničena budžetska sredstva potpuno je kontraproduktivno i štetno na više načina.

Kao prvo, država mora potrošiti resurse kako bi ubrala poreze od građana, zatim mora utrošiti resurse na raspisivanje tendera za ta sredstva. Potom počinje lobiranje za ograničena budžetska sredstva u kojem prijavljeni proučavaju pravila i popunjavaju dokumentaciju, te na kraju nekolicina odabranih prima zatraženi novac. U celoj igri profitiraju uglavnom oni s najboljim političkim vezama. Poreskim obveznicima na kraju je ostalo manje novca za trošenje prema vlastitim željama, a potencijalni rentijeri potrošili su dragocijeno vreme pišući dokumentaciju. Tako je prošle godine svaki stanovnik Hrvatske subvencionisao poljoprivredu s više od 900 kuna (120 evra), a da pritom na porodičnom stol nije stavio barem jednu ribu, hleb, jabuku ili komad mesa. Kada takvo trošenje resursa na lobiranje i rentijerstvo proizvođačima postane prioritet nad stvarnim radom proizvodnja i tržište u propadaju.