Zaha Hadid – arhitekta, umetnica ili modni dizajner?

Odbijanje kompromisa, kao odraz jedinstvenog umetničkog temperamenta, karakteristično je za sve radove Zahe Hadid, a iskoraci koje forme viđene njenim vizionarskim očima prave u oblasti arhitekture, postale su inspiracija brojnim dizajnerima.

Tekst: Biljana Mišić
Foto: Ljubaznošću Zaha Hadid Architects & Steve Double (Zaha’s portrait)
Izvor: magazin "Elle dekor"

Život

Izvor: B92

Utorak, 21.04.2009.

08:00

Default images

Zaha Hadid, prva žena-dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu (2004), pripada grupi onih autora koji svojim radom dosledno pomeraju granice arhitekture i urbanog dizajna. Njeni projekti eksperimentišu s potpuno novim prostornim konceptima u težnji za pronalaženjem novih formula arhitekture i dizajna.

Karijera Zahe Hadid nije imala standardni put kojim većina njenih kolega arhitekata uglavnom prođe. Nepristajanje na kompromis, prisutno u svim njenim radovima od početka karijere do danas, odraz je jedinstvenog umetničkog temperamenta, neophodnog za realizovanje jasne, vizionarske i snažne ideje stvaralaštva. Međutim, upravo je ta osobina razlog zbog kojeg je značajan broj njenih radova, naročito tokom ranog perioda, ostao na nivou crteža...

Iako profesija arhitekte podrazumeva stalnu borbu za dokazivanje i uveravanje janovnosti u vrednosti inovativnih ideja i rešenja, Zaha Hadid je morala kroz tu borbu da prođe češće i intenzivnije od svojih kolega. Rođena je u Bagdadu 1950. Tamo je i odrasla u porodici intelektualaca, koja je igrala vodeću ulogu u političkom životu Iraka tokom ’50-ih godina. Irak njenog detinjstva bio je liberalna, sekularna, zapadno orijentisana država, s brzim rastom ekonomije. Iako je model uloge žene u liberalnom Iraku bio veoma izražen, u arhitekturi to nije bio slučaj: i dalje je to bila isključivo muška profesija. Nakon što je diplomirala na Američkom univerzitetu u Bagdadu, Hadidova odlučuje da napravi svoj prvi veliki korak ka arhitekturi: 1972. upisala je Architectural Association u Londonu.

Architectural Association (AA)’70-ih godina prošlog veka bilo je savršeno mesto za školovanje ambicioznih i nezavisnih budućih arhitekata. Pod rukovodstvom Alvina Boyarskog, okupilo je vodeće arhitekate – studenate i nastavnike – među kojima su i neki od najpoznatijih stvaralaca tog vremena: Rem Koolhas, Daniel Libeskind, Will Alsop i Bernard Tschumi. U vreme kada je u arhitekturi modernizam slabio, pod snažnim uticajima istorijskog post-modernizma i konzervativizma, teoretičari s AA zastupali su potpuno suprotne ideje. Odbacujući utopijske projekte takozvanog „prvog“ modernizma, okreću se traženju novog modernizma, zasnovanog na idejama o istorijskom i civilizacijskom identitetu.
U ovoj fazi, obrazovanje Zahe Hadid bilo je pod snažnim uticajem Rem Koolhaasa, koji ju je opisivao kao „planetu u svojoj sopstvenoj orbiti“. Već svojim prvim radovima ona je pokazala želju da razvija sopstvene ideje neomodernističke arhitekture, u okviru kojih se vraćala korenima modernizma u konstruktivizmu i suprematizmu. To potvrđuje i naziv njenog diplomskog rada „Malevich’s Tectonik“, koji predstavlja omaž Kazimiru Maljeviču, jednom od najznačajnijih ruskih umetnika XX veka i osnivaču suprematizma (avangardni umetnički pokret usredsređen na osnovne geometrijske forme – prvenstveno na krug i kvadrat – nastao u Rusiji 1915. godine). Već ovim projektom Hadidova nagoveštava da njen rad neće ostati isključivo u oblasti arhitekture i graditeljstva. Zadiranje u oblast umetnosti, mode, nauke i tehnologije suštinski će obeležiti njeno celokupno stvaralaštvo naredne tri decenije.

Mnogi teoretičari njen rad karakterišu kao barokni modernizam. Kao što su barokni arhitekti, poput Borominija, zamenili renesansni koncept perspektivne arhitekture idejom o uzvišenom pokrenutom prostoru, tako Zaha Hadid svojim projektima razbija formalizam modernizma i pronalazi način da se odvoji od dominirajuće post-Bauhaus estetike. Rušenjem osnovnih postulata arhitekture – zidova, tavanica, zadnje i prednje fasade, pravog ugla – ona dolazi do arhitektonskog minimuma, iz kojeg, ponovnim okupljanjem svih elemenata stvara „novi fluidni način prostornosti“. Prostor s mnogostrukim perspektivnim tačkama i fragmentarnom geomerijom, kao osnovnim sredstvima njegovog oblikovanja, predstavlja arhitektonski izraz dinamičnosti savremenog načina života.

Stvaranjem formi koje kontinuirano menjaju svoj oblik, Hadidova nas uvodi u jedan novi svet prostornosti, oslobođen simboličkog opterećenja. Ona nema potrebu da obrazlaže svoje forme uvodeći ih u poznati svet opipljivih pojmova. Umesto toga, svojim prostorima dopušta da govore sami za sebe. Njena opsesija senkama i dvoznačnošću ima snažno utemeljenje u islamskoj arhtektonskoj tradiciji, dok fluidnost i otvoreni karakter formi predstavljaju odgovor na savremene potrebe življenja. Upravo ta veza s drugim disciplinama i svakodnevnim životom razlog su što je Zaha bila pozvana da učestvuje na brojnim izložbama savremenog dizajna, kao i da sarađuje s vodećim autorima u oblasti mode i umetnosti. Njen rad na izložbi „Deconstructivist Architecture“ (MoMa, NY), predstavljen impresionističkim, apstraktnim crtežom, pokazuje težnju da slikama prenese „osećajnost radikalnih fluidnih prostora koja ne može da se dočara klasičnim arhitektonskim crtežom“.
Iskoraci koje forme viđene njenim vizionarskim očima prave u oblasti arhitekture postali su inspiracija brojnim dizajnerima. Tako je Karl Lagerfeld naručio od Zahe Hadid projekat inspirisan čuvenom „Chanel“ ženskom torbicom iz 1955, koji bi trebalo da, kao prenosiva struktura, promoviše „Chanel“ proizvode širom sveta. Mobilni izložbeni paviljon, koji se sastoji iz kontinuiranih lučnih elemenata, izražava poptuno nove geometrije i kvalitete arhitekture i dizajna. Upravo tu skulpturalnu vrednost paviljona, Lagerfeld je definisao „kreacijom zadivljujuće imaginacije njenog autora“.

Saradnja sa različitim modnim kućama stvorila je za Zahu Hadid mogućnost da svoje ideje o prostoru izrazi kroz različite medije. U saradnji sa brazilskom firmom za izradu obuće Melissa, Zaha Hadid dizajnirala je jedinstveni par cipela „bez šavova“, čiji je oblik baziran na fluidnim organskim konturama ljudskog tela i evocira potrebu stalne transformacije i pokreta. Saradnja Hadidove na Lacost footwear projektu za kolekciju proleće/leto 2009 započela je izradom digitalne verzije čuvenog logoa, koji je potom prenet na strukturu dinamične fluidne mreže. Još jednu interpretaciju čistog arhitektonskog jezika predstavljaju jedinstveni komadi Celeste nakita koji je Zaha dizajnirala za kuću Swarovski.

Interakcije s modnim stvaralaštvom Zaha Hadid još jednom je potvrdila instalacijom u londonskoj „Serpentine“ galeriji. Organska forma skultpure predstavlja odjek ideja koje Hadidova razvija u svojim arhitektonskim projektima, ali pokazuje i jasno oslanjanje na tehnike i tendencije modnog oblikovanja vodećih svetskih dizajnera. Zato je upravo ovo delo jedne od najintrigantnijih umetnica današnjice idealan trenutak za postavljanje čuvenog retoričkog pitanja: šta je starije – arhitektura, umetnost ili moda?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: