Denali: na kraju sveta

”Nema šanse da sa ovolikim teretom izađem na kraj. Pa ima bruh da dobijem”, prokomentarisao sam više nego zabrinuto. Vaga, na kojoj su se nalazili ruksak i torba pokazivala je 120 funti (54.4kg). U njima je bila moja hrana i oprema namjenjena za ekspediciju na Denali, najviši vrh sjevernoameričkog kontinenta. Spremao sam se mjesecima, znao unaprijed koliko ću na toj najhladnijoj planini svijeta morati nositi na leđima i vući na sankama gotovo cijele tri sedmice; preko glečera, iz jednog kampa u drugi, visočiji, pa sam se opet pred glomaznim i teškim teretom pokolebao i zabrinutost odmah podijelio sa ostalim članovima iz mog tima.

”Pa ti si lak, mora da nisi uračunao opremu poput šatora, užeta, lednih klinova, šerpi... koju ćemo dijeliti.”, odgovorila mi je Radmila koja je uvijek na sve mislila. Nisam, bila je u pravu, s užasom sam konstatovao. Nije bilo drugog izlaza nego u ovoj situaciji primjeniti stari, provjereni, mentalni trik: kako ostali u timu tako i ti.

Naš tim se sastojao od pet članova. Radmila, Zoran i ja smo se kroz alpinizam i planinarenje upoznali u Vankuveru, gdje svi živimo. Denali je dugo bio prisutan u našim penjačkim planovima i o njemu smo sanjali onako kako to uobičavaju alpinisti: otvorenih očiju. Kada se ukazala prilika da preko lokalnog alpinističkog kluba konačno odemo, u tim su ušli Laura i - Vince, koji je formalno postao vođa. Najstariji u grupi, biolog, posebno angažovan na polju ekologije, tvrdio je da ima ”neke ideje”, te tako postadosmo ”Čista Energija Denali 2008.”, karbon dioksid neutralna ekspedicija, ekspedicija koja tokom svog puta neće ostaviti loš uticaj na prirodu i atmosferu.

Na moje veliko olakšanje i sreću, to nije značilo da ćemo put od Vankuvera do Aljaske morati preći pješke ili biciklom, odnosno veslajući ili plivajući negdje do Beringovog mora (a odatle ponovo pješke ili sa haskijima do podnožja Denalija), nego da će kompanija ERA (Ecosystem Restoration Associates) najprije izračunati koliko ćemo karbon dioksida proizvesti tokom naše ekspedicija (avion, auto, gorivo za kuhanje itd.), a zatim sadnjom drveća na uništenim područjima planete sav taj naš loš uticaj sanirati.

Podržavajući ideju koju smo promovisali, od nekih ekološki savjesnih kompanija dobismo jakne, krplje, po vreću organskih, energetskih čokoladica, solarni punjač baterija i – krenusmo.

Primjeti se odmah nakon što sletite u Ankoridž da je Denali jedan od simbola Aljaske. Pored kapitalnih primjeraka grizlija, polarnih medvjeda, lososa, irvasa koji preparirani vise na zidovima ili vas sa staklenim očima gledaju iz izloga, na aerodromu u Ankoridžu postoji specijalno, odvojeno mjesto odakle se, kad je dan lijep, u daljini ukaže kolosalni i veličanstveni vrh.

Još od kraja 19. vijeka, dok se zvao McKinley, Denali je predstavljao san za “osvajače beskorisnog”, kako je alpiniste nazivao legendarni francuski penjač Lionel Terray. Slavu prvog osvajača Denalija za sebe je najprije htio da uzme poznati američki istraživač dr Frederick Cook tvrdeći da je vrh osvojio 1906., što se, međutim, pokazalo netačnim. Čovjek se slikao na 10 milja od Denalija udaljenom i cijelih 1000 metara nižem vrhu koji se danas, zahvaljujući Cook - ovoj neuspjeloj podvali, zove ”False Peak” (Lažni vrh). Na Denali po prvi put u istoriji 1913. izlaze Amerikanci Walter Harper, Harry Karstens and Robert Tatum, čime prave, za to vrijeme, nevjerovatan poduhvat.

Danas, stotinjak godina nakon tog prvog uspješnog uspona, prema vrhu Denalija svake godine krene oko 1000 penjača iz cijelog svijeta. Iako za razliku od njihovih prethodnika prije jednog vijeka, u podnožje Bolsoye Gore, kako su Rusi nazivali Denali, stižu avionom, umjesto s haskijima, opremljeni najmodernijom alpinističkom opremom i opskrbljeni svim mogućim informacijama o kojima se nekada moglo samo nagađati, Denali i dalje ostaje onaj koji uvijek ima posljednju riječ. Procenat alpinista koji osvoje vrh manji je od 50%.

Od Ankoridža do Talkitne, mjestašceta odakle ćemo se malim avionom prebaciti na glečer Kalhitna i početi uspon po standardnoj ruti West Butress, trebalo nam je 3-4 sata vožnje. Nevjerovatan je kolorit tih divljih i pustih predjela. Nepregledne šume su ispresjecane jezerima i rijekama u kojim lososa ima toliko da vlada dozvoljava mještanima da ga mrežama, za svoje potrebe, bez dozvola, love tri puta godišnje. Može se shvatiti zašto je ovaj dio svijeta oduvijek bio privlačan avanturistima i ”eskejpistima”, mada, sudeći po prodavnicama alkohola kojih ima na svakom metru, život nekima ovdje zasigurno nije previše zanimljiv i lak.

Slabo smo spavali u pretoplom i smrdljivom smještaju u Talkitni. ”Smještaj” su straćare bez kreveta i namještaja, sa primitivnom kuhinjom i toaletom. Namjenjen je alpinistima koji tu obično provedu par dana prije nego što odlete u podnožje Denalija, i par dana kad se umorni, nakon dvadesetak dana nekupanja vrate. Dok smo čekali da se, kako rekoše mještani, ”restoran sa najboljim doručkom u gradu” otvori, lutali smo Talkitnom. Drvene kuće, nekoliko restorana i barova koji nisu promijenili izgled minimum zadnjih 100 godina, agencije koje će vas malim avionima, ovdje glavnim prevoznim sredstvom, za pristojnu sumu odvesti u bilo koju nedođiju Aljaske, jedna prodavnica sa opremom za lov, ribolov, kanuing, alpinizam.

Stanovništvo je mješanog karaktera. Pravi bućkuriš. Moje lično mišljenje je da smo mi, alpinisti, koji svake godine na Denaliju gubimo prste, živote, smrzavamo se, teglimo i nosimo kao mazge, lipsavamo od napora, izlažemo porodice i prijatelje nepodnošljivom stresu – u Talkitni bili još najnormalniji. I pored mnogo turista i hippy – like tipova koji su se za neko vrijeme udomili ovdje, bijeli starosjedioci su, činilo mi se, najbrojniji. Lako su se prepoznavali po tradicionalnim nošnjama: džinsu, kožnim čizmama i opasačima, kaubojskim šeširima i bejzbol kapama, ali i frizurama, onim s repovima ala Bono iz 80-tih, brkovima. Na dva ili tri primjera, takođe, primjetio sam da im je, iz praktičnih ili možda „tradicionalnih” razloga kao Sikima u Vankuveru, dozvoljeno da za pojasom nose noževe.

Ima i Indijanaca, mada ne toliko puno, svega 3-4 %. A nekad je bilo drugačije. Athabascan Indijanci su prvobitno nastanjivali ovo područje. Bili su toliko jaka grupa da ruski krznari nikada nisu uspjeli da se pomjere do rijeke Susitna koja je za Athabascan Indijance bila jedan od glavnih izvora hrane. Sve se promijenilo nakon 1892., kada je u donjem toku Susitne pronađeno - zlato.

Poslije doručka (izbor: kajgana od sedam ipo(!) jaja sa prženim krompirom i lukom ili pancake obima okruglog stolnjaka sa borovnicama), u rendžerskoj stanici gdje smo otišli da izvadimo dozvole, rendžer nas je upozoravao na raznorazne opasnosti, pokazivao potresne slike i na kraju, kad je vidio da znamo u šta se upuštamo i da se nismo pokolebali, poželio sreću.

”Kad nisam poginuo sad u avionu, neću ni na Denaliju”, rekao sam glasno nakon što sam konačno nogom stupio na glečer Kalhitna. Doduše, pilot nam je prije uzleta, dok je jeo sendvič i nešto čačkao po instrumentima, rekao da baš neće biti udobno kao u velikim putničkim avionima, ali nije napomenuo da ćemo letiti zapanjujuće nisko iznad sniježnih vrhova i sletiti na glečer tako dramatično. Na rastanku nam je još rekao da smo bili sretni jer se cesto desi da alpinisti danima zbog slabe vidljivosti i vremenskih uslova moraju čekati u Talkitni. Nije spomenuo da neki na odredište nikad i ne stignu, jer udesi s ovim avionima na ruti Takitna – Denali i nisu tako rijetka pojava.

Nije sve bilo onako naporno kao što smo očekivali. Bilo je mnogo napornije. Na Denaliju nema noći, uvijek je dan, pa smo možda zbog toga ustajali rano, mada zbog velike hladnoće sa spremanjem ne bi počinjali prije nego što sunce dopre do naših šatora. Slijedio bi dug proces topljenja vode, doručak, pažljivo pakovanje da bi se sve stalo u ruksak i sanke i – vuča i nošenje. Satima i satima iz jednog kampa u drugi. Ranac i nekako, ali sanke, njih sam zamrzio za cijeli život. Zavezane za ruksak, stalno su ga povlačile na kukove, prevrtale se, vukle da padnem na nos na nizbrdicama; na uzbrdicama da padnem na leđa. Iskušenja da ih bacim u neku od brojnih, bezdanih glečerskih pukotina pored kojih smo prolazili bila su jaka; a bila je ozbiljno razmatrana i ideja da po povratku sa Denalija osnujem društvo koje će se zalagati za zabranu upotrebe haskija, konja, magaraca i ostalih zivotinja u ”teglece” svrhe. Nisam mogao vjerovati da tu aktivnost bilo koji živi stvor može voliti ili dobrovoljno raditi. Osim alpinista, ali oni se ne računaju. Apropos toga:

You heard about the guy needing a new brain?

Started looking at the samples sitting in their jars. How much for that one he asked. Oh, that one is 6 million. What! That is unbelievable, why so much? It was from a doctor who was very healthy, religious and moral. OK, then how much for that one over there? 2 million. I can't believe that , look, it has some flaky parts, shady and bruised. Well, that one is a fine specimen of a lawyer who made a decent living, only cheated on his wife, taxes and at cards. Well the man was beside himself. Finally he found a moth eaten, tattered little brain about the size of a walnut sitting in a jar of alcohol. How much for that one? 30 billion. Why? It is the worst example and in horrible shape! The Doctor looked at the man and said it came from a climber. So, why so much? The Doctor said, "Do you have any idea how many climbers we had to go through before we found one with a brain?"

Imali smo dobro vrijeme. Prva četiri dana. Ni oblačka, sa suncem koje je preko dana neumoljivo pržilo i bez problema probijalo debele naslage kopertona sa najvećim mogućim faktorom kojim smo mazali lice, uši, šake. Mnogo boljom od kopertona pokazala se krema koju farmeri iz Alberte koriste za zaštitu kravljeg vimena od vjetra. Na stranu miris, u ove svrhe preporučio bih je i drugima koji zalutaju u subartičke krajeve.

”Samo da dobro vrijeme potraje bar do glavnog, kampa 4”, mislili smo. Do njega se bilo ključno dovući što prije. Tu se čeka dobro vrijeme za završni uspon, aklimatizuje, odmara. Nije potrajalo. ”Zakucalo” nas je strahovito nevrijeme, i to, po nesreći, dan nakon što smo veći dio opreme ostavili nadomak kampa 4. Logika iza takvog poteza je bila da po dosta teškom i dugom dijelu rute ne nosimo sve stvari odjednom, već iz dva puta. Takav metod, ići visoko, a spavati nisko, takođe je pomagao aklimatizaciji o kojoj smo sve više morali voditi računa. Jedini rizik je bio da se u slučaju lošeg vremena ostane odsječen od hrane i opreme, što se skoro nama i desilo. Na Denaliju se uči brzo, prečesto na najgori mogući način, ponekad bez šanse da naučeno još nekad upotrijebiš.

U kampu 3 smo proveli četiri dana a namjeravali smo samo dva. Izlasci iz šatora svodili su se na vršenje nužde i radove s lopatom. Lopatanje. Ne mogu se zakleti da sam kopao vise nego moj otac davne 1959. na radnoj akciji gradnje auto-puta ”Bratstvo i Jedinstvo”, ali jesam i ja sa svojim komradima puno – samo ne za izgradnju ceste, nego za izgradnju iglua gdje smo kuvali, zidova od snijega oko šatora; da bi otopili vodu; da nas ne bi zatrpao snijeg. Imao sam šansu da za ta četiri dana u svojoj od leda spljoštenoj vreći pročitam gotovo 400 stranica Igovih “Jadnika”, upoznam još bolje svog sapatnika s kojim sam dijelio šator, sprijateljim sa vodičima iz Sijetla (od 12 bogatih klijenata koje su vodili, već tada je odustalo pola; uvidili da sve nije kao na slikama), pitam po milioniti put sebe zašto mi sve ovo treba, testiram svoje strpljenje kao nikada u svom životu. Kada su mi nervi četvrtog dana počeli kao ”strune da igraju”, konačno se razvedrilo.

Koje iznenađenje je bilo na samo pedesetak metara od naših šatora sresti ekspediciju iz Novog Pazara. Nevjerovatno gostoprimljivi i prijatni, odmah su nas pozvali u svoje šatore i ponudili čajem i kompotom. Predvodio ih je Basar Čarovac - Basko. Denali mu je bio jedan od zadnjih vrhova koje je trebao da popenje kako bi kompletirao osvajanje najvećih vrhova na svim kontinentima. Već je bio na Everestu, Elbrusu, Vinsonu, Akonkagvi... U istoj misiji je bio i Banjalučanin, Petar Pećanac, prvi bosanskohercegovački osvajač Everesta. Tu su još bili Mirsad Jandrić, Sead Muminović, Senad Sadović i Fahir Demčović – Šilja. Popravili su mi raspoloženje. Ni oni nisu znali kada će krenuti prema kampu 4. Kao i mi – čekali su.

Zoran i ja smo krenuli iza ponoći, nakon, kasnije će se pokazati, pogrešne informacije da će relativno dobro vrijeme potrajati samo 12 sati. Da noću na Denaliju, pogotovo po nestabilnom vremenu, nije pametno putovati, znali smo, ali opet to uradili i umalo skupo platili. Koliko je bila lijepa, toliko je bila i surova ta subarktička noć. Kad smo prošli opaki i veoma izloženi (sa jedne strane su zjapile pukotine u koje nas je teret sanki konstantno vukao) Windy Corner, koji je u potpunosti opravdao svoje ”vjetrovito” ime, mislio sam da su mi prsti na rukama bili ako ne u zadnjoj, onda bar u jednoj od faza smrzavanja. Zoran je bio jos veći pesimista. U kamp smo stigli nakon desetak sati mravljeg tempa, skrhani naporom, hladnoćom, nespavanjem i visinom koja se manifestovala u mučnini i vrtoglavici. Istog dana dođoše i Radmila, Vince i Laura, a naveče Novopazarci i Petar. Svi slomljeni kao i mi.

Dani u kampu 4 i ne moraju da budu tako naporni. Kamp naime ima svojih prednosti, prije svih možda psiholoških. Nalazite se na 4400m, odradili ste dosta posla, vidite završni greben i vrh; mislite, jos samo 3-4 dana dobrog vremena i san se uz malo sreće može ostvariti. Osim toga, pogled na Denali i okolne planine je veličanstven i treba mu se samo prepustiti pa da zaboravite na sve muke i ne poželite da budete bilo gdje drugo. Na 15-20 minuta od kampa je i glavna atrakcija, nevjerovatni ”Edge of the World”. Tu se čovjek, s oblacima pod nogama i bijelim beskrajem ispred sebe, osjeća nešto kao “Wanderer” na slici Caspar David Friedricha. Postoje i izvjesne udobnosti koje ovaj kamp pruža. Nuždu (onu veću), na primjer, ne morate više vršiti pred svima u sanitarne kante koje ste “zadužili” od rendžera, nego na predviđenim mjestima, poluograđenim “čučavcima”, odakle vas ostali “mještani” mogu viditi samo sa jedne strane, a ne sa svih kao prije.

Druženja koja smo ovdje imali sa alpinistima iz cijelog svijeta bila su nezaboravna. A tek sa zemljacima. Po sedmero bi nas znalo biti u Baskovom satoru, inace namjenjenom za tri osobe. Jednom smo zapjevali “Konjuh planinom”, pa sam kasnije muku mučio da Amerikancu koji me pitao “What is the strange song about?” objasnim o čemu se u stvari u pjesmi radi. Samo sam, mislim, djelimično uspio pošto me je, dok sam mu objasnjavao, gledao i treptao očima kao Homer Simpson. Na žalost, nakon jednog aklimatizacionog uspona, trojica Novopazaraca su odustala od daljnjeg uspona i odlučila da se vrate u Talkitnu. Ostali su Basko, Mirsad i Petar da, kao i mi, čekaju na barem tri dana dobrog vremena kako bi krenuli ka jurisnom kampu i dalje prema vrhu. Vrlo je važno pravilno ocijeniti trenutak za završni uspon jer se na najvisočijem kampu ne može ostati dugo. Tu se gotovo nemoguće aklimatizovati. Što na toj visini duže ostanete, tijelo sve više slabi, a visinska bolest je sve izvjesnija. Ukoliko se njeni simptomi zanemare posljedice mogu biti fatalne. Denali je ”nezgodan” i zbog toga sto se, zbog geografske širine na kojoj se nalazi tj. tanjeg sloja troposfere u subpolarnom krugu u odnosu na ekvator, njegovih 6000m ”osjeća” kao 7000m u Himalajima.

Koliko je bitno pogoditi pravi trenutak za uspješan i bezbjedan završni uspon, toliko je i teško i frustrirajuće. Kocka, takoreći. Pošto se u ovom regionu artičke vazdušne struje sudaraju sa toplim koje dolaze sa juga, ova planina je izrazito klimatski nepredvidljiva. Vrijeme se promijeni za tren. Niko, ali baš niko (rendžeri, vodiči, veterani, meterolozi), uvjerili smo se, ne može sa velikom sigurnošću predviditi vrijeme.

Prvi su odlučili da krenu Basko, Mirsad i Petar; Radmila, Laura i Vince dan kasnije, a Zoran i ja posljednji. Znali smo, ako ne svima, nekom se moralo posrećiti. Gledajući iz kampa prema vrhu Denalija koji se konstantno nalazio u oblacima, situacija nije previše obećavala. Treći dan nakon naseg rastanka u kampu 4, ugledali smo Baska, Mirsada i Petra kako silaze. Mahali su nam i pozdravljali nas sa dignutim palčevima. Vrh su osvojila sva trojica. Pričali su nam kasnije, dok smo u šatoru pili čaj, o slaboj vidljivosti, užasnom vjetru, odustajanju mnogih, naporima; o tome kako je Petar zaspao kad su na trenutak stali da se odmore i da ga je Basko morao buditi da nastave dalje. Ništa nisu znali o Radmili, Lauri i Vincu.

Sutradan smo krenuli Zoran i ja. Trebalo nam je nekih deset sati da dođemo do jurišnog kampa. Najteži i tehnički najzahtjevniji dio rute nas je doveo do granica nasih fizičkih izdržljivosti. Uz fiksnu užad Head Wall-a, gdje ledni nagib u dužini od 400m kulminira i doseže 50-tak stepeni, izašli smo relativno lako. Agonija je krenula na početku grebena, gdje smo pokupili opremu koju smo tu dva dana ranije ostavili. Disali smo kao na škrge, jedva zabadali krampone u led, naizmjenično osiguravali jedan drugoga, bili prisiljeni da se često odmaramo. A uz to se moralo biti jako oprezan. Greben je na pojedinim mjestima širok jedva nekih pola metra, a skoro uvijek pod udarima jakog vjetra. Ni sad ne znam tačno šta se tu dan ranije desilo momku iz Kvebeka. Da li mu je zbog iscrpljenosti popustila koncentracija, da li su ga kramponi sapleli ili mu je vjetar ”pomogao”, nikad nisam uspio saznati. Oni koji su Claude Rattea gledali kako se kotrlja niz litice nisu vjerovali da će preziviti, baš kao ni spasilačke ekipe koje su se s mukom spustile do njega. Zadobio je samo par ogrebotina. Kada sam se upoznali u kampu, nisam ni slutio da će postati poznat i ući u Denalijeve ”vjerovali ili ne” rubrike. Imao je sreću koju dvojica Japanaca nisu. Njih su tada helikopteri već drugu sedmicu bezuspješno tražili po južnoj strani planine gdje su posljednji put viđeni.

Mnogo toga s ove avanture preseliće u zaborav, ali nikad, siguran sam, Vladimir Morozov, čovjek koji nam je kad smo se konačno, polumrtvi, dokopali jurišnog kampa, sa osmijehom velikim kao Rusija odakle je porijeklom, išao u susret sa termosom crnog čaja i onako umornim pomogao da napravimo ”zid” oko šatora. Ne sjećam se da sam ikada proveo tako hladnu noć. Imao sam perjanu jaknu na sebi, bio zavučen u vreću za temperature od -40 i – opet se smrzavao. Iscrpljenost, dehidracija, gubitak tjelesne težine (ukupno 7-8kg na ovoj ekspediciji) u kombinaciji sa -30/40 na 5200m nije ono što bih drugima preporučio.

Radmilu, Lauru i Vinca smo pronašli tek ujutro. Ispričali su nam kako se završio njihov pokušaj da osvoje vrh. Naš najstariji član ekpedicije, Vince, se ustao rano, penzionerski, i predložio Radmili i Lauri da krenu. Znajući da to obično nije penjačka praksa na Denaliju (jutra su krvnički hladna, a vrijeme se obično poboljša tokom dana), rekle su mu da će jos malo sačekati, tako da je Vince krenuo sam, pri tom vjerujući da će ga njih dvije, inače brže i snažnije od njega, stići za nekoliko sati. Nekako je prošao najkritičniji, uvijek vjetroviti Denali Pass (5600m) i po lošem, ali podnošljivom vremenu, nakon 10 sati penjanja, osvojio vrh. Kad su, međutim, Laura i Radmila, nekoliko sati kasnije, došle do Denali Passa, vrijeme se dodatno pogoršalo. Lauri su se počeli smrzavati prsti, tako da nisu imale drugog izbora nego vratiti se nazad i pokušati ponovo zajedno s nama.

Vidilo se da su iscrpljene; nakon četiri provedena dana, visina je počela da uzima danak; međutim, bile su odlučne da nam se pridruže. Prognoza je nagovještavala uspjeh, ali opet zavidili smo Vincu koji se vraćao u civilizaciju. Tuš, burger od karibua, krevet, pivo u Talkitni; ovdje, neizvjesnost, tek šansa da stanemo na vrh, minus 30-ak sa vjetrom od 50-60km (ako meterolozi ”pogode”), 12-15 sati možda najtežeg penjanja u životu. Ipak, optimizma nam nije nedostajalo i svi smo imali ”dobar osjećaj”. I zaista, ”Dan D” je krenuo obećavajuće. Jutro vedro, gotovo bez vjetra. Međutim, Denali, ravnodušan prema našim snovima i željama, ima svoja pravila i na njemu se dan po jutru uvijek ne poznaje. Sa svakim mukotrpno ispenjanim metrom, vrijeme se sve više pogoršavalo. Nismo odustajali iako su se gotovo svi ostali vraćali. Trebalo je da dođemo do Denali Passa (5600m), nekih 4 sata od vrha, da bi prihvatili odluku nepredvidljivog Denalija. No pasaran.