Samizdat B92: "Crnogorski roman" - Đuro Radosavović

Opis

„Već i samim naslovom Crnogorski roman mladi pisac Đuro Radosavović naveštava visoku ambiciju uz senku autoironije. Crnogorska književna tradicija mnogo je više pesnička nego prozna, pa se Radosavović poigrava sa idejom da je, eto, baš on napisao roman koji već u naslovu može da nosi adjektiv crnogorski. Nakon čitanja romana, međutim, svesni smo da je njegova crnogorskost i tematska i jezička i antropološka, ako se može tako reći. Bez potrebe da bilo kome dokazuje da je Crnogorac, bez sklonosti da iz te pripadnosti izvlači bilo ponos bilo stid, Radosavović od onog što je najviše njegovo kreira odličnu književnost, ukorenjenu u širu tradiciju južnoslovenske literature, ali bez epigonstva. On se bavi umetnošću, a ne identitetskom politikom, pa je njegov roman zaista i crnogorski i roman.“

Muharem Bazdulj

„Crnogorski roman Đura Radosavovića je knjiga koju ćete zavoljeti i prije nego što to shvatite. Razoran i duhovit, ovaj roman ulazi u neke tamne zone na način koji osvjetljava mnogo širu sliku. To je svijet u kome ništa nije onako kako izgleda, svijet beskrajnih reverzija, ali Radosavović je uspio da bude i više nego dobar i pouzdan vodič čitaocu... Dirljiv koliko i uznemirujući, duhovit koliko i nemilosrdan... Prije svega dobro napisan, roman donosi jedan osoben humor koji autor majstorski približava i onim čitaocima koji nemaju sva ‘nužna predznanja’. Hitac koji zna gdje je krenuo... Pun pogodak u središte stvari.“

Balša Brković

Odlomak iz romana

„Držao sam uspravljen jastuk i mislio na vrijednost Gojkovog ordenja. Bili su to relikti prošlosti, ordenje nepostojeće države. Naravno da su imali težinu i vrijednost kad su nastali, a danas čak ni na internet sajtovima koji se bave prodajom i razmjenom odlikovanja i ordenja, ti predmeti sa crvenog jastuka nemaju veliku vrijednost, neki od njih skoro i da su bezvrijedni.

Već nekoliko godina moj prijatelj Dačo nosi maslinastozeleni mantil, sličan vojničkom šinjelu. Još od kad je kupio taj mantil španske proizvodnje, kupuje ordenje poput tih koje Gojko posjeduje. Dok se on divi svom ordenju i jastuku, zamišljam Dača kako se na nekoj podgoričkoj pijaci cjenka sa prodavačicama što stoje na izrezanom parčetu stiropora da bi izbjegle vlagu betona. Cjenkaju se za dokaz nečijih ratnih zasluga, priznanja za dugogodišnji rad ili podvig. Natrpane džemperima preko kojih obuku ogromne perjane jakne, sa širokim pletenim kapama na glavi, te žene prodaju nečije zasluge za male pare, i to momku koji će ordenje i medalje nositi na reveru kao modni detalj, jer je to njemu dobra fora. Možda ništa više.

Gojku se ruke tresu, ne može da ih zakači na svoj crveni jastuk, ali Dačo ordenje koje kupi bez problema kači na revere svog sad već izlizanog mantila. Po tome ga ljudi prepoznaju, a i ja sam mu kupio nekoliko medalja za rođendan. Nikad nije zakopčavao mantil. Čak i kad ga udara u grudi podgorički vjetar, Dačo hoda raspočan, baš kao da ga upravo to ordenje čini nedodirljivim. Uvijek posljednji izlazi iz kafane, za njim samo mogu da zaključaju. Nabije slušalice u uši, pusti muziku i lagano korača ka stanu. Zavisno od raspoloženja, pusti jednu od dvije omiljene good bye city pjesme, Suede – The Asphalt World ili Pink Floyd – Shine On You Crazy Diamond. Korača u ritmu, uvijek bira drugačiji put, i uvijek se u poslednjoj sekundi jedne od tih pjesama hvata za kvaku vrata svog stana. Savršen tajming momka u raskopčanom mantilu zakićenom tuđim ordenjem.

Na tim sajtovima koje sam nekoliko puta posjetio postoji opcija da se pregled ponuđenog ordenja olakša. Prelistavanjem ponude od najskupljeg ka najjeftinijem, prvo na listi je ono sa nacističkim simbolima. Ordenje pobjednika, naročito iz bivših komunističkih država, nalazilo se pri dnu, prodavano skoro u bescijenje. Možda su pobjednici olako dijelili zasluge, možda i nisu. Sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, nacistička odlikovanja su na internetu porazila sve „pobjednike“. To Gojku nisam htio reći, iako vjerujem da se ne bi previše iznenadio. Znao je i on da ordenje nema novčanu vrijednost, nije znao da ga Dačo nosi na reveru i te razloge mu ne bih nikako mogao objasniti, a svakako bih preskočio činjenicu da ispod njega, u unutrašnjem džepu mantila, Dačo stalno ima makar po jedan pažljivo srolan džoint. Majstorski srolan, govorio bi on. Sigurno Gojko ne bi razumio da mogu džoint i odlikovanja da idu zajedno. Ne bi razumio ako bih pokušao da mu objasnim taj fenomen i pokrenuo priču o ideologiji, ikonografiji i muzici, o Laibachu, Rammsteinu, Leningrad Cowboysima i KUD Idijotima. Nisam ni pokušao da mu objasnim da postoji i bend Franz Ferdinand i Leningrad Cowboys, stoga sam samo ćutao i posmatrao ga dok gleda onaj crveni jastuk sa odlikovanjima, bezvrijednim u godini 2015. Znao je i on da svaki đed može i na pijaci kupiti neke od tih odlikovanja, da ih može prikačiti na svoj crveni jastuk i umrijeti kao heroj. U 2015. se herojstvo kupuje za male pare, ali njemu je bitno da jastuk bude pored njegovog kovčega kad bude ispraćan s ovoga svijeta, baš kao da će nešto osjećati i nakon smrti, kao da će biti mirniji ukoliko to ordenje u koje izgleda i dalje makar malo vjeruje bude uz njega pri ispraćaju.“

O Autoru

Đuro Radosavović rođen je 1986. u Titogradu, odrastao u Podgorici, živi u Beogradu. Studirao je engleski i francuski jezik na Institutu za strane jezike u Podgorici. Dobitnik je nagrade Francuskog kulturnog centra za kratkometražni film prikazan na 61. filmskom festivalu u Kanu 2008. godine. Objavio roman Budva, bagra i blud (2011). Već četiri godine za podgoričke Vijesti piše satiričnu kolumnu „Kosmos ispod sača“. Preveo je, između ostalih, knjige Antonija Negrija i Majkla Harda, kao i nekoliko bajki za decu. Objavio mnogo kratkih priča, eseja i književnih kritika. Priče su mu prevođene na francuski, engleski i ruski jezik. Traga za korenima reči. Sumnja u realnost, veruje u književnost.

Đuro Radosavović bio je i gost poslednje emisije "24 sata sa Zoranom Kesićem", koju možete pogledati ovde: