Milan Marić za B92:Treba da porastemo kao nacija i ne pitamo se ko nas voli

Njegov glumački put bio je nešto drugačiji. Proslavila ga je uloga na stranom tržištu, koja mu je doslovno donela pažnju evropske javnosti. Naime, glumac Milan Marić, najviše zahvaljujući ulozi Dovlatova u istoimenom ruskom biografskom filmu, proglašen je krajem protekle godine za jednog od 10 najboljih mladih glumaca Evrope. Ipak, iza titule "Evropska zvezda u usponu" stoji mnogo toga, otkrio je Marić u intervjuu za B92.net.

Kultura

Izvor: Marina Pavloviæ

Sreda, 23.01.2019.

10:20

Milan Marić za B92:Treba da porastemo kao nacija i ne pitamo se ko nas voli
Foto: Gettyimages

Razgovarala Marina Pavlović

Kada je dobio poziv za Rusiju, mislio je da se neko dobro šali. Tek kada je stigao tamo i ugledao reditelja "Dovlatova” Alekseja Germana mlađeg, shvatio je da zaista snima veliki film. Nakon što su prošli krugovi i krugovi kastinga, stigao je taj jedan mejl. Marić je imao zadatak da se ugoji 15 kilograma i nauči ruski jezik u roku od tri meseca. Sve dalje odradio je adrenalin, kaže on.

U intervjuu za B92.net Milan Marić govori o Rusiji i Rusima, kaže - ima tu nečega između nas i njih, ali nije baš sve tako kako se nama čini. Zatim o politici, pozorištu, etici i, naravno, seriji "Jutro će pormeniti sve".

Krajem prošle godine izabran si za jednog od 10 najboljih mladih glumaca Evrope. Šta ova titula "Evropska zvezda u usponu" znači za tebe?

"Znači ogromnu odgovornost s jedne strane, a s druge je veoma jak vetar u leđa, potvrda da ono što sam uradio ima smisla, da način na koji sam to radio ima smisla."

Prvu glavnu ulogu dobio si u ruskom filmu "Dovlatov". Izjavio si da si shvatio šta se dešava onog trenutka kada si video Germana, a pre toga vladali su, kako si rekao, neizvesnost, nestrpljenje... Pominjao si i samoću, kao i da ti svašta prolazi kroz glavu tada?

"Nisam ja sad čekao taj trenutak da dobijem glavnu ulogu... Nisam se bavio time, bavio sam se drugim stvarima pre toga. Radio sam u pozorištu, imao sam čime da se bavim. Nisam bio skrajnut. Nemam taj osećaj."

Odmah nakon fakulteta ušao si u ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Kako je taj period izgledao za mladog glumca koji dolazi u jedno od najznačajnijih pozorišta u Srbiji?

"Kad bih tako gledao na stvari, verovatno bi mi puk'o čir na želucu. Mislim, ogromna je odgovornost u pitanju i užasno sam srećan jer jako retko danas zapošljavaju glumce. Svuda je taj problem u ansamblima, smanjuje se broj mesta. Inače, to nije dobro regulisano uopšte. Velika je čast da te pozove Jugoslovensko dramsko pozorište da budeš njegov član. To je jako lepa startna pozicija. Ali nikad nisam razmišljao "šta sad?". Nekako ti samo uđeš u to, znaš šta je tvoja odgovornost. Znam šta se od mene očekuje. Znam šta ja očekujem, što je možda najbitnije. Najviše sam se time vodio u životu - šta ja od toga očekujem i želim."

Tako je isto bilo i sa filmom?

"Da. Taj proces kastinga je jako dugo trajao i onda dok je to došlo na red... Ja sam mislio da se ljudi šale i tek kad sam otišao tamo i kad sam video njega, tek tada sam poverovao u celu priču. Onda je krenulo to snimanje. To je tako bilo užasno ludo i turbulentno. A samoća, to je taj period gde sam se pripremao za tu ulogu. Ja sam sebe malo svesno izolovao. Takva je bila i situacija - ja sam u nekom gradu, što je bilo dobro. Morao sam da se bavim ruskim jezikom, onda njegovim likom i delom, pa onda da vidim na kraju šta je ono u tom delu što mene zanima i čime bih ja unutar tog scenarija želeo da se bavim. Tako da je u tom smislu ta samoća dobro došla. Inače, nikad nije poželjna."
Foto: Screenshot, Youtube, Dovlatov
Za samo tri meseca morao si da se ugojiš 15 kilograma i naučiš ruski jezik. Potom, dođeš na snimanje, kao što si pričao, sa naučenom jednom scenom, a oni kažu: "Sad radimo nešto drugo." Kako si se snalazio u tim trenucima?

"Sad sa ovolikom distancom mogu da kažem da je to sve radio adrenalin. To je sve doza adrenalina, moje koncentracije, moje želje i njihove pomoći, na kraju krajeva. To je sve deo snimanja, neophodno je da nešto dodaješ, menjaš. Meni je to bilo tri puta teže jer je to neki jezik koji ja ne govorim. Onda kad se promeni nešto, dopiše se deo scene, meni je neophodno neko vreme da ja sad savladam to i da izgovorim. E, to je bilo stresno. Ali, opet, to je ogromna doza adrenalina i koncentracije svakog dana. Nisam ni znao da sam toliko izdržljiv. Pitao sam se masu puta da li ja ovo mogu. Ali, da sam još sebi u bilo kom trenutku nabijao dodatni pritisak... Što kažu, šta zna dete šta je dvesta kila? Uzme i nosi."

Zanimljivo je da si u Rusiji postao dosta popularan. Dobio si čak svoj grafit u Peterburgu. Pritom, u tom periodu te srpska publika još nije videla u tako velikoj ulozi. Prvu glavnu ulogu dobio si u Rusiji. Kako je tebi to izgledalo tada?

"Pa eto, desilo se da je moj put drugačiji od nekog uobičajenog puta, da je prva velika uloga bila na inostranom tržištu, a ne na domaćem. Ja na to ne gledam kao da sam nešto zakinut, niti da sam imao neku protekciju. Najveći plus mi je što sam imao priliku da radim sa takvim čovekom. Stvarno volim svoj posao i da li je to ovde ili tamo, nemam to... Jednostavno, volim i radim."

Tokom poslednje dve godine desio se proboj srpskih glumaca na rusko tržište, da li je to neka slučajnost ili su oni jednostavno počeli da se okreću našim glumcima?

"Nije slučajnost. To je počelo sa Milošem Bikovićem. Miloš je probio rusko tržište i onda su oni shvatili - aha, vidi, ima dosta zanimljivih glumaca. Imamo dosta toga zajedničkog, ali imamo i nešto drugačije. To je sve njima, naravno, zanimljivo. Naše balkansko podneblje je užasno zanimljivo. Recimo i u sportu i bilo kojoj drugoj sferi. To je čudna, zanimljiva mešavina karaktera, istorije, svašta se nešto mešalo tu. Kad uzmeš celokupnu istoriju ko je sve dolazio, prolazio..."

Jesi li nekada pričao sa njima o tome, o rusko-srpskim odnosima? Da li Rusi zaista nas toliko vole ili je to neka naša iluzija?

"To moraš da pitaš Ruse. Mene to nije zanimalo. Ne znam zašto se mi kao nacija previše bavimo time ko nas voli i ko nas ne voli. To je više odraz deteta. Ajde da mi jednom porastemo, da se ne pitamo ko nas voli, nego da budemo pametni i mislimo svojom glavom. Kao što tamo imam ljude koje mnogo volim, verovatno bih imao i one koji mi nisu simpatični, kao i ovde, kao i bilo gde drugo. Između nas i Rusa ima tu nečega verovatno zbog vere, zbog istorije, ima nekog prepoznavanja... E sad, da li je to ključno njima, verujem da ne."

Jeste li razgovarali nekada o aktuelnoj politici?

"Ne previše. Ništa ne može da mimoiđe politika. Sve je stvar momenta, a momente kreira politika i onda ti ne možeš to da zaobiđeš. Ali, sad nešto da se mi bavimo time, ne... Čime da se bavimo? Jer to su sve maskarade. Zašto bismo se bavili maskaradama?"
Često ističeš da pozorište treba da se bavi politikom u širem smislu.

"Ne u širem, u najužem mogućem."

Jesu li naša pozorišta dovoljno politička?

"Kad kažeš politička, tu ljudi odmah misle na dnevnu politiku. Politika je mnogo šira stvar. Za mene, politika je odnos prema poslu, prema sebi, prema prijateljima, prema porodici, prema devojci... Politika je odnos prema prostoru u kojem živiš i radiš. To je politika, ono najintimnije. Ne možeš da kažeš: 'Sad ću ja da se manem toga.' Ne. Čak i ovaj politički krug u kojem živimo, u globalnom smislu, užasno je besmislen. Postao je neki rijaliti. Time možemo da se bavimo, ne njima kao njima. Oni su posledica nečega. Dakle, šta je uzrok toga što na ovo liči svetska politička scena i šta ide iza toga?"

Da li naša pozorišta, recimo JDP ili Narodno, odgovaraju na sva ta pitanja? Ako se vodimo time da pozorište treba da nameće neka pitanja i da ima društveno angažovanu ulogu, da li ispunjavaju tu funkciju?

"Ove godine se dešava nešto pomalo. Ti, da bi se bavio političkim teatrom, kao recimo Oliver Frljić, Andraš Urban ili Bobo Jelčić, moraš da imaš jasan politički stav. Moraš da znaš šta hoćeš, a problem je sa ljudima što nemaju baš neki jasan stav. Onda pucaju na neke opšte teme. Međutim, ima ljudi koji se bave time i sve više ih ima. Pogotovo alternativne scene. Ima dosta mladih ljudi. Treba otvarati diskusije svake vrste. To je neophodno svakom narodu - da imaju pametne mlade. Mladi moraju da budu ta oštrica koja kapira stvari, koja razume, koja je obrazovana, načitana, zaje**na... Al’ ne ovo da nose noževe i da se šire, to je kameno doba. Ne to, već opasna u smislu svog znanja. Mislim da nam fali to. Ali, to se gradi.

Problem je kad te dnevna politika uvuče u svakodnevno baratanje njome. To je isto jedna vrsta manipulacije, jedno odvlačenje da ti sagledaš celu situaciju. Svaki dan ti bacaju neku kosku za koju se ti hvataš i glođeš je. Te koske su uvek što banalnije i onda se ti što banalnije hvataš za njih. Imaš osećaj da radiš nešto, a u stvari ništa ne radiš. Glođeš kosku. Kad shvatiš to, onda ti je teško da priznaš da si ispao magare i onda pričaš kako je to užasno neka velika stvar. Zapravo, nije."

Pomenuo si Frljića. Vi ste zajedno radili na predstavi "Zoran Đinđić". Ispričao si čak da ste svi plakali nakon poklona na premijeri. Kako je izgledao rad na toj predstavi?

"To je bilo mnogo ludo. Prva ili druga moja predstava u Beogradu. Ja sam bio veoma mlad glumac, još na fakultetu. To je bio jako uzbudljiv proces, težak, naporan, svašta se tu otvaralo... Frljić ima jedan specifičan pristup radu. On traži jednu zanimljivu vrstu odgovornosti. Nisi samo glumac koji igra neki lik. Izađeš svojim imenom i prezimenom na scenu. Izađem ja kao Milan Marić i kažem nešto i ne krijem se nužno iza lika. Ali, i taj proces rada je malo osetljiviji. U tom kontekstu, ti kao glumac si ranjiviji i više si izložen. Sve u svemu, možda jedno od najuzbudljivijih pozorišnih iskustava koje sam imao do sada."
Foto: Screenshot, Youtube, Jutro æe promeniti sve
Što se tiče poslednjih televizijskih serija, ostvario si zapaženu ulogu u "Nemanjićima" i u seriji "Jutro će promeniti sve". Nemanjići su najavljivani kao ogroman projekat, uložilo se dosta, ali je serija naišla na neke negativne komentare. S druge strane, imamo "Jutro", seriju koja je neočekivano postala kultna u jednoj generaciji. Kada snimate nešto, da li možete da kažete: "E, ovo će da bude dobro?"

"Ne. To je vrlo kompleksno pitanje. Mi smo imali vrlo čudan serijski program do skoro. Mi smo prvo imali filmove, pa se onda od filmova pravi serija, pa krenemo onda da emitujemo serije. To smo dosta dugo. Onda su shvatili da treba da prave serijski program. Onda su se kupovale svetske franšize... Potom smo počeli sve češće da pravimo serije. Super je bila ideja sa Nemanjićima. Sad, da li je to moglo bolje ili nije, to je pitanje za diskusiju. Moglo je, uvek može bolje. Da li je bilo grešaka? Pa, bilo je. Ali moramo da razumemo jednu drugu stvar, a to je da je posle tih Nemanjića došlo "Jutro će promeniti sve". Možda je ovaj projekat bio taj koji će da probije stvari. Raste sad taj serijski svet. Evo sad imamo 'Senke nad Balkanom', koje ljudi jako vole, pa 'Jutro', pa 'Ubice mog oca', 'Besa'... Eto, produkcija serija raste."

E sad, šta je to što je toliko izdvojilo "Jutro će promeniti sve", šta je to što ovu seriju čini toliko kvalitetnom i da je već sada, nakon prvog emitovanja, nazivaju kultnom?

"Mislim da je to stvar jedne generacije. Ti ljudi koji su to radili, radili su užasno iskreno. To su neki mladi ljudi kojima je stalo, koji nisu imali neko ogromno iskustvo, uglavnom. Svi su bili na ivici po pitanju toga šta će to da bude, jer kao 'rade neki mladi ljudi'. E, ti mladi ljudi su objasnili neke stvari. Napravili su seriju koja je postala užasno popularna i gledana. I ono što je najzanimljivije, ljudi se identifikuju sa likovima. To je znak da su nešto pogodili. Pogodili su jedan duh Beograda. Sad, nekome može da se sviđa taj duh, može da ima i sve protiv toga, ali to niko ne može da ospori."

Nedavno si završio seriju "Žmurke" Miše Radivojevića, o čemu govori serija?

"Trebalo bi da serija krene sa emitovanjem uskoro. Scenario je jako dobar. Bavi se krajem Drugog svetskog rata, da li su Nemci otišli već ili ne, to nije bitno. Bitan je odjek ovog posle, da dolazi neka nova vlast. Bez ikakve tendenciozne namere da se zauzimaju neke strane, on je napravio mikrosvet, uzeo je jedno malo mesto. Priča prati šest klinaca koji igraju žmurke i onda se unutar toga otvara dosta pitanja. Taj lik kojeg ja igram u scenariju zove se 'Oznaš Srt'. On se vraća posle rata u to svoje mesto, pa postaje bog i batina."

Koga još možemo da očekujemo u seriji?

"Divna je ekipa. Igraju Jasna Đuričić, Boris Isaković, Miša Janketić, Branko Cvejić, Jovana Stoiljković, Petar Benčina, Marta Bjelica, Svetozar Cvetković, Aleksandar Berček... Jelena Đokić igra moju ženu."
Foto: Screenshot, Youtube, Jutro æe promeniti sve
Igrao si Dovlatova, jednu epohu gde je umetnost bila pitanje života i smrti. Gde se danas nalazi umetnost u 21. veku?

"Ne možemo to tako da gledamo. Umetnost je uvek, pa i za Molijera bila 'život ili smrt' i skidali su ga s vešala zbog nje. Nije to stvar trenutka. Ja sam siguran da i danas postoje ljudi kojima je umetnost život ili smrt. Ti kad se baviš poslom koji voliš, to je deo tebe. Nema tu život ili smrt. Cela ta ekipa ruskih disidenata drugog ili trećeg talasa, među kojima je bio i Brodski, bili su ljudi koji nisu pristajali da im se gazi po zdravom razumu. Sve bi bilo u redu sa njima da su oni pristali da pišu naručene tekstove. Dovlatov je bio novinar. On je za sebe mislio da je netalentovan pisac jer nisu hteli da ga objavljuju. Pored pretnji otkazom, on nije hteo da piše naručene pesme o naftnim poljima, progresu radnog čoveka u SSSR-u... Oni su imali te svoje male komune gde su čitali svoju poeziju, razmenjivali knjige, švercovali knjige... Tada si mogao zbog šverca knjige da dobiješ ozbiljnu robiju. Ima dosta ljudi koji su stradali zbog šverca knjiga. To je već pitanje etike. Ima ta jedna rečenica kad Dovlatov kaže: 'Ja hoću drugačije, ali ne mogu.'Zdrav razum mu se buni. Dobro pitanje je onda - gde je etika danas? Ja ne verujem u to da čovek mora da bude isključiv da bi bio etičan. Ti moraš prvo da vidiš gde živiš i onda u odnosu na to da postavljaš etičke standarde."

Da li je uopšte etika moguća u 21. veku?

"Mislim da je moguća. U najgorim okolnostima ti možeš da budeš etičan, al' te to košta. E sad, ko je spreman da plati cenu i koliko? Ljudi žive kao da ovaj momenat neće proći. Pitaće se za jedno 10 ili 20 godina gde je ovaj period sad, šta se tu dešavalo..."

Baš je zanimljivo kako ćemo mi ovaj period i nas sada da opišemo za nekih 30 godina.

"Pa nećemo. Znaš šta ćemo da radimo? Postaćemo mediokriteti koji će gaziti mlade, koji će nas to pitati. To je jedini sistem koji ovde funkcioniše. Nećeš moći da pogledaš sebe u ogledalu. Onda nećeš moći da gledaš mlade jer će mladi da te podsećaju na tebe, tvoju mladost i na to što ti nisi imao m**a, a oni imaju i pitaju. Onda ćemo da imamo tipičnu mediokritetsku reakciju, a to je da pokušamo da meljemo te mlade. Nadam se da će ti mladi biti dovoljno ludi i pametni da nas zgaze i naprave neki bolji svet za sebe. Mediokritete treba gaziti."

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

27 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: