Хрватски ili srpski

Malo me zbunila vijest da Ivo Sanader, u znak dobre volje, u Beograd donosi i vrijedan poklon hrvatske Vlade: hiljade stranica europskih pristupnih protokola prevedenih na hrvatski jezik, vrijednih preko milijun eura. Golema dokumentacija bit će od velike pomoći, rekao je predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Skupštine Srbije Dragoljub Mićunović nakon susreta s hrvatskim premijerom, jer će uštedjeti vrijeme i novac potreban za njihovo prevođenje.

Prije samo godinu dana, sjetit ćete se možda, hrvatski su predstavnici digli pravu seljačku bunu kad je Europski parlament zbog uštede naumio uvesti zajednički prijevod za sve štokavske jezike, po uzoru na Haški sud, pa su – unatoč protivljenju Hansa Gerta Pötteringa - na kraju zaista dobili posebnu kabinu za hrvatskog prevoditelja. U sljedećoj sceni, jednom od najboljih skečeva naše suvremene povijesti, članovi hrvatskog izaslanstva klimali su glavama ukrašenim slušalicama, koncentrirano slušajući hrvatski prijevod govora predsjednika srpske skupštine. Uzgred budi rečeno, Hrvata.

Sve u svemu, dvadeset godina hrvatska nas država uvjerava da su hrvatski i srpski dva posve različita i zasebna jezika, punu godinu dana u to je – sve klimajući glavom sa slušalicama – uvjeravala i Europsku uniju i gospodina Pötteringa, da bi na kraju ista ta hrvatska država dokumente za pristup istoj toj Europskoj uniji ustupila Srbiji na suverenom hrvatskom jeziku, kao poklon, dakle s pretpostavkom praktične i upotrebne vrijednosti, dakle s pretpostavkom da za prijevod s hrvatskog nema nikakve potrebe.

Zanima me stoga što će srpska vlada s tom dokumentacijom. Ako su hrvatski i srpski dva zasebna jezika – a bila su kad sam posljednji put provjeravao – dokumentacija na hrvatskom i nije neki poklon, jer će je trebati prevoditi jednako kao da je dobijena redovnim putem, diplomatskom poštom i na engleskom jeziku. Kako se Hrvatska i Srbija slažu da je riječ o poklonu, ispada da dokumentaciji ne treba prijevod, nego tek jedna ruka srpske lekture. Da se tekst malo pročešlja, dezinficira i dezinfinitivizira, Europa prevede u Evropa, smiješne hrvatske riječi screening i benchmarks lepo fonetizuju kao skrining i benčmarks, i Srbija je spremna za integracije.

Eto, to je mene zbunilo. Ispada, naime, da su hrvatski i srpski toliko slični da čak ni ključni nacionalni strateški dokument - pristupnu dokumentaciju za Europsku uniju - nije potrebno prevoditi. Stvar je prilično bizarna: ako ste Hrvat rođen u Leskovcu, vaš rodni list izdan u leskovačkoj općini hrvatska država neće priznati bez ovjerenog prijevoda ovlaštenog prevoditelja, pa ipak će ta ista država Srbiji pokloniti cijeli ormar dokumenata na perfektnom hrvatskom, bez pečata sudskog tumača i ovjere javnog bilježnika.

- Najpre bih hteo da zahvalim vladi prijateljske Hrvatske na ustupljenoj pristupnoj dokumentaciji za Evropsku uniju – svečanim će glasom predsjednik srpske skupštine sutra započeti sjednicu o ratifikaciji pregovora s EU. – A sada otvaram raspravu o prvoj tački dnevnog reda: morsko razgraničenje sa Republikom Slovenijom.

Dobro sad, teorija da je poklanjajući kompletnu dokumentaciju za pregovore s Europskom unijom Sanader zapravo naumio zajebati i Srbe i Slovence nije bez vraga. Kao taktički potez čak je i mudriji od svih njegovih dosadašnjih poteza: izgledno je da će se Srbi sa Slovencima dogovoriti brže i lakše nego mi. Njihovi su političari odavno već u izvrsnim odnosima, Rupel je bio glavni srpski lobist u Bruxellesu, a Beograd i Ljubljana nekidan su čak dogovorili i bratimljenje, kao u zlatna vremena bratstva in enotnosti. Biće to za njih dečija igra: Piranski zaljev podijelit će po liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica i rešen problem.

Kako bilo, time će se od sad baviti Srbi i Slovenci, a dok oni budu ispravljali krive Dragonje mi ćemo u Europsku uniju na mala vrata. Ili ipak nećemo?

Samo koji dan prije nego što se u Zagrebu sastao s Mićunovićem i obećao Srbima pokloniti dokumentaciju, premijer Sanader je javno kazao da je Hrvatskoj svejedno kad će ući u Europsku uniju ako to znači trgovinu teritorijem. Sad, kad vam se nacrtalo, shvaćate i vi: Hrvatska će pristupnu dokumentaciju za Europsku uniju Srbiji darovati jednostavno zato što joj više – ne treba. Otprilike onako kako vi rodbini poklanjate boce vinjaka Cezar s plastičnim korintskim kapitelom iz 1981., ili petrificirane bombonjere s motivom Rimljanke s lutnjom Vjekoslava Karasa, kojima je rok upotrebe istekao negdje kad i mandat Milke Planinc, i koje desetljećima prelaze iz ruke u ruku, od rođendana do rođendana.

- Šta da radim s ovim? – pitat će tako srpski premijer Cvetković isprativši Sanadera, držeći u rukama debelu fasciklu ukusno uvezanu plavom vrpcom na žute zvjezdice.

- Spremi negde – odgovorit će predsjednik Tadić. – Uvalićemo Bosancima kad budemo išli u posetu.