Bob Dylan – Tempest

Sudeći po kvalitetu albuma “Tempest”, reklo bi se da je njegov autor daleko od penzije - iako ima 71. godinu, od kojih je tačno 50 muzički aktivan.

Izvor: Piše: Vladimir Skoèajiæ

Sreda, 12.09.2012.

10:10

Default images

Većina nas, od kada zna za sebe, zna za Boba Dylana. Na svakih nekoliko godina on se pojavi sa novom pločom...i tako već tačno pola veka. S obzirom na dato stanje stvari, nije čudno što smo njegove nove albume počeli pomalo da prihvatamo zdravo za gotovo, kao nešto što će se neminovno kad-tad desiti. Međutim, biologija nema milosti prema bilo kome od nas, pa ni Bob nije izuzetak. On danas ima 71 godinu i sasvim je izvesno da se njegovi budući albumi neće meriti u desetinama. Možete li zamisliti svet u kome Bob Dylan više nikada neće snimiti novo izdanje? Bez obzira na vaš odgovor, bez obzira da li mislite o tome dok slušate njegov novi album “Tempest”, taj dan nam je nažalost sve bliži. A nakon ovakve ploče, suočavanje sa tom istinom, samo nam može pasti još teže.

Za razliku od osamdesetih i devedesetih, u kojima ste velike Bobove albume mogli prebrojati na prste jedne ruke, u 21. veku stvari stoje dosta drugačije. “Love and Theft”, “Modern Times” i “Together Through Life” ploče su dostojne poređenja sa nekim od Dylanovih najboljih albuma iz prošlosti – svaka na svoj način (čak je i božićni album “Chrismas in the Heart” iz 2009. za dva koplja iznad nekih zvaničnih izdanja iz osamdesetih). Sumnjam da to ima veze sa iskustvom (kada je objavio praznjikavi “Down in the Groove” Bob je proslavio 47. rođendan, što svakako nisu nezrele godine), koliko sa trenutnom inspiracijom, odnosno sa određenom fazom u kojoj se nalazi (mada, kada biste pitali Boba, uopšte nisam siguran da bi se složio da je npr. “Love and Theft” mnogo bolji od “Down in the Groove”…tačnije, teško da bi se složio sa bilo čime). “Tempest” je još jedan dokaz da Dylanova inspirativna faza ne samo i dalje traje, već je u uzlaznoj putanji, pošto je reč o jednom od deset najlepših ploča koje je objavio u svojoj karijeri. Ako znamo da je ovo njegov 35. album, onda vam je jasna težina te informacije.
AP Photo/Chris Pizzello, File)
“Tempest” se razlikuje od Bobove poslednje 3 ploče po tome što na njemu ne preovladava tin pan alley/jazzy/soul/cajun zvuk kojim je bio obojen “Love and Theft”, nema toliko romantičnih balada kao na “Modern Times”, a ne može se reći da je ceo odsviran u blues/roots maniru kao “Together Through Life” – naime, “Tempest” je sve to zajedno. Tekstualno, ne sećam se kada je Dylan snimio ploču na kojoj je bilo više mrtvih (samo u naslovnoj ih je više od 1500), pa ga je valjda zato kritika i okarakterisala kao mračnog...što je malo diskutabilno. Kada ti se desi lična tragedija u životu, slična onoj koju je Neil Young proživljavao snimajući “Tonight’s the Night”, to bi se moglo nazvati mračnom fazom. Međutim, Dylan ovde samo konstatuje savremeni svet koji je alav na novac, pun ljubomore i sujete, a gde je ta kombinacija, tu mora pasti neka žrtva. “Tempest” je baš onakav kakav je život oko nas – surov.

Najočigledniji primer za to nalazimo u pesmi “Early Roman Kings” čiji blues ritam i harmoniku Davida Hidalga prate stihovi:

“All the early Roman kings in their shark-skin suits / Bow-ties and buttons, high-top boots...They're peddlers and they're meddlers, they buy and they sell / They destroyed your city, they'll destroy you as well...Sluggers and muggers wearing fancy gold rings / All the women going crazy for the early Roman kings”.

Mrtva trka na koga ćete prvo pomisliti dok slušate ovaj tekst - na bankare sa Vol strita, političare, tajkune milionere ili vlasnike/urednike medija koji će zarad prodaje novina/posete sajta svakodnevno kao prvu vest objavljivati “kako je Novak Đoković upravo kinuo”. Isti taj polusvet pominje se u refrenu, gospelom obojene “Pay in Blood” koji glasi “I pay in blood by not my own”.
Da nije baš sve tako crno, čujemo u country baladi “Soon After Midnight” koja instrumentalno podseća na romantizam sa albuma “Modern Times”, dok tekstualno pršti od životnog iskustva autora:

“My heart is cheerful / It's never fearful / I've been down on the killing floors / I'm in no great hurry / I'm not afraid of your fury / I've faced stronger walls than yours”.

Kad smo kod romantike, mora se pomenuti super-melodični instrumentalni folk/blues intro na gitari u “Duquesne Whistle”, za kog komotno možemo reći da su najlepših 40 sekundi koje je Dylan snimio u poslednje dve-tri decenije. Već čujem buduće semplove ovog zaraznog uvoda. Slično je i sa gitarskim rifom u “Long and Wasted Years” – iako se melodija ne menja tokom cela tri i po minuta, zaraznost rifa na gitari je tolika da pesma ne bi zvučala nimalo dosadno čak i da traje duplo duže.

Ipak, dve ključne pesme su one koje zatvaraju album. Kako je Dilan pisao u svojoj autobiografiji “Hronike”, potonuće ”Titanika” je tema koja ga je oduvek zanimala. S obzirom da se ove godine obeležava jedan vek od te tragedija, Dylan je spojio ličnu i globalnu opsesiju, snimivši potpuno epsku kompoziciju koja traje 14 minuta, ima 45 strofa, među kojima nema refrena. Potresni stihovi koje prati melodija inspirisana keltskom muzikom, sasvim sigurno su najslikovitija oda koju je ova tragedija dobila u muzičkoj umetnosti.



Poslednja pesma je takođe oda, samo ne događaju, več čoveku. “Roll on John” je Bobov pozdrav “ratnom drugu” iz šezdesetih, Johnu Lennonu. Ne sećam se kada je Bob bio toliko direktan u svojim stihovima:

” From the Liverpool docks to the red-light Hamburg streets / Down in the quarry with the Quarrymen / Playing to the big crowds / Playing to the cheap seats / Another day in the life on your way to your journey then… Slow down you're moving way too fast / Come together right now over me / Your bones are weary, you're about to breathe your last / Lord, you know how hard it can be… Shine your light / Movin' on / You burned so bright / Roll on, John”.

Iako je reč o melanholičnoj baladi sporijeg tempa, iako su stihovi setni, “Roll on John” je ipak razlog za slavlje - ne dešava se svaki dan da najveći američki muzičar snimi pesmu posvećenu najvećem britanskom muzičaru. Da smo zamišljali kako bi ovaj sedamdesetominutni album mogao da se završi, teško da bismo zamislili trijumfalniji način od numere “Roll on John”.

Ekipa muzičara koja prati Dylana poslednjih desetak godina (Charlie Sexton, Tony Garnier, Stu Kimball, George Receli) ponovo je na okupu i ponovo savršeno sprovodi u delo njegovu želju da se poigrava sa folk, pop, rock, blues, country, rockabilly, i gospel žanrovima, koja Boba ponajviše zanima u ovom veku. Koliko god bila otrcana fraza “tim koji pobeđuje ne treba menjati” u ovom slučaju ima smisla.

Nakon konstatacije novinara da se finalno delo koje je napisao William Shakespeare naziva isto kao i Dylanov aktuelni album, usledilo je pitanje da li je to možda simbolički znak da je ovo njegova poslednja ploča, a Bob je u svom stilu odgovorio: “Njegovo delo se zove “The Tempest”, a moj album je “Tempest” – to su dva potpuno različita naslova i nemaju nikakve veze jedan sa drugim”. Nema ništa slađe nego kad matori namćor zajebava još jednog novinara, ali slušajući ovu albumčinu, nikada se nisam više nadao da je Bob zaista mislio to što je rekao.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: