Blagdanski neprijatelji?

Kraj je godine – uz uobičajeni materijalni i duhovni kič – obilježen bavljenjem slovenskim susjedima koji (za sada) uspješno blokiraju pregovore o pristupanju EU-i. Ovoga je puta situacija objektivno ozbiljnija no prijašnjih godina – kada su napetosti vezane uz suverenošću zaštićeni manevarski prostor za sandoline obiju strana tradicionalno izbijale u kolovoškome razdoblju kiselih krastavaca i prestajale s početkom školske godine. Ne toliko stoga što nekako remeti "dane darivanja i ljubavi", koliko zato što, pored do sada uobičajenih simboličkih, ima jasne institucijske implikacije.

Sukob pritom pokazuje posve paradoksalne značajke: s jedne je strane doista paradoksalno da u Sloveniji 2008. javni govor doslovce repetira obrasce iz vremena hrvatsko-srpskoga sukoba u devedesetima, da je javnost nacionalistički unisona, da se o političarima i ne govori (s izuzetkom Franka Jurija i Sonje Lokar), da Jelinčić rabi retoriku na razini Šešeljevih "najboljih" dana. A istovremeno, riječ je o post-jugoslavenskoj državi koja se uspješno izvukla iz ratnoga stanja svojevrsnim operetnim ratom, koja je, dok se uokolo ubijalo na veliko, "ubijala" kompjuterski, brišući nepodobne s popisa državljana – što je, svakako, predstavljalo neusporedivo manje tešku povredu prava, itd. Možda baš zato što nisu imali iskustava s koljačkim nastavcima govora mržnje u Sloveniji ga gdjekada doista rabe olako, gotovo estetički.

S druge strane, Hrvatska je trenutno doista žrtva. Možda čak i ne toliko zbog same činjenice blokade pregovora, koliko zbog sučeljenosti s neugodnim uvidom (iz "žablje perspektive") da tzv. "balkanska politika" nije tek srbijansko-jugoslavenski patent, pa ni slovenski – da, naime, eurokrati podjednako primjenjuju mučke u svojim dnevno-političkim aktivnostima. Najteži je posljedak ovih zbivanja u tomu što više doista nitko nema razloga vjerovati da su domaće reforme bitan uvjet za priključenje Uniji. I s tim su (djelomice prihvaćenim) uvjerenjem rečene reforme šepale, bez njega bit će stanje samo lošije.

Moraliziranje hrvatskih političara i medija posljednjih dana bilo bi, dakako, uvjerljivije da je nacionalna politika spram granica doista konsekventna. No, činjenica je da se na slovenskoj strani ne prihvaćaju katastarske granice (osim, eventualno, kao "pomoćno sredstvo"), dok se kod razgraničenja sa Srbijom baš na njima insistira, istina je da je razgraničenje s Crnom Gorom kod Prevlake provedeno posve drukčije onoga na kojemu se ustraje u Piranskome zaljevu riječ (novoizmišljenicom sada u Hrvatskoj obvezatno zvanim Savudrijskom valom). O tomu kako se postupa s granicom prema BiH ne treba mnogo razglabati, jer na tom segmentu nikakve jasne politike i nema.

No, ključna je nelagoda koju sadašnji spor izaziva kod svakoga tko ga želi iole bespredrasudno sagledati u tomu što je povod spora zapravo posve nevažan. Riječ je o manje od 1% granice, o nekoliko kvadratnih kilometara (uglavnom morske površine!), o tomu da Sloveniji ni na koji način nije zapriječeno prometovanje morem, a hrvatski interesi zapravo nisu ugroženi. Istovremeno dva bitna – socijalno i ekologijski posve realna - problema međudržavnih odnosa uopće nisu u raspravi; Ljubljanska banka (s tisućama oštećenih) i Nuklearka u Krškom (za koju još uvijek nije riješeno pitanje dugoročnoga postupanja s radio-aktivnim otpadnim materijalom). No to je tipično za nacionalističko nadgrađivanje realnih sporova – ako to "Evropa" i prihvaća, susjedima bi već jednom trebalo zasmetati.