Vrijeme budala

Kako se u hrvatskom sportu mjeri vrijeme, nije do kraja poznato. Zato može izgledati paradoksalno da je kalendarske sezone 2008/09., eto, još rano da Srbin vodi košarkaše Zadra, iako je Srbin isti klub vodio prije pune dvadeset dvije godine. Nije, međutim, to smiješno: smiješno je to što 1986. godine Zadar ne samo da je vodio Srbin, već je to bio isti Vlada Đurović za čiji je angažman dvadeset dvije godine kasnije – prerano. Ipak, nije ni to smiješno: smiješno je što je te 1986., sa Srbinom Vladom Đurovićem na čelu, Zadar zabilježio vjerojatnu najveličanstveniji uspjeh u povijesti, onu mitsku pobjedu u finalu play-offa nad strašnom Draženovom Cibonom, nakon dva produžetka, legendarnom tricom – gle čuda i u čudu Srbina - Petra Popovića. Ako ste pak mislili da je to smiješno, čekajte da čujete kako je Vlada Đurović, dakle kao Srbin za kojega na klupi Zadra još nije vrijeme, trebao zamijeniti dosadašnjeg trenera – Acu Petrovića.

Kako se to dogodilo – postoji teorija da su Hrvati i Srbi, dok je Bog dijelio pamet, stajali u redu za sportske talente – tek ovo balkansko poluostrvo-poluotok ponekad baš izgleda kao rezervat za sve budale svijeta. Istodobno, recimo, dok je u Hrvatskoj prerano za Srbina trenera, u Srbiji je prerano za Hrvata na čelu Olimpijskog komiteta: izbori za predsjednika komiteta razbuktali su tako raspravu od prije koju godinu, kad se upozoravalo kako je nedopustivo da, pored toliko Srba, na čelu komiteta bude Ivan Ćurković, citiram, „Hrvat najlošijeg porekla“. Prije samo mjesec-dva, sjetit ćete se i toga, Dragiša Binić je vodio kampanju protiv šefa omladinske nogometne škole Crvene Zvezde Zlatka Krmpotića, urlajući na televiziji kako „ne može Hrvat da bude trener u Zvezdi“.

Još je, eto, rano da Srbin bude trener u Hrvatskoj, a Hrvat trener u Srbiji. Za budale, naravno, uvijek ima vremena. Što bi rekao manje poznati mislilac s početka 21. stoljeća: sapienti sat, a budali ni dvadeset godina.