Vulkan u Indoneziji - Tangkuban Perahu

Tangkuban Perahu, "Prevrnut čamac" u prevodu sa lokalnog Sunda dijalekta, jedna od najvećih atrakcija Indonezije, nalazi se na visini od 2.084 metra, na 30 kilometara udaljenosti od Bandunga, glavnog grada zapadne Jave. Na osnovu različitih seizmografskih merenja, koja su pokazala pojačanu vulkansku aktivnost i znatno povećanu količinu gasova, vulkan je od 2005. godine zatvoren za turističke posete

Piše: Ivana Kladarin Panić

Izvor: B92

Četvrtak, 10.07.2008.

18:40

Default images

Stigli smo. Oblaci dima kuljaju iz zemlje koja se na više mesta pocepala. Jak miris zemnih gasova savladava kiseonik. Sumpor dominira i uvlači se u nozdrve, pod kožu, u misli. Već sam uveliko u čistilištu čekajući u redu da zakucam na vrata pakla i "ostavim svu nadu za sobom". Adrenalin raste, a vulkan Tangkuban Perahu, potmulo kovitla staru Sunda legendu i kazuje gotovo edipovsku priču svog nastanka...

Princeza Dajang Sumbi, najlepša žena zapadne Jave, oterala je iz doma sina Sankurijanga zbog neposlušnosti. Bogovi su se sažalili nad njenom prevelikom tugom i podarili joj večnu mladost. Posle mnogih godina Sankurijang se vratio iz izgnanstva. Majka i sin nisu prepoznali jedno drugo i među njima je buknula strasna ljubav. Već su pripreme za svadbu bile u toku, kada je Dajang Sumbi tokom lova prepoznala po belegu svog sina. Da bi sprečila venčanje Dajang Sumbi je dala Sekurijangu nemoguć zadatak: da izgradi branu i napravi veliki brod pre izlaska sunca. Videvši da će zadatak biti uspešno izvršen, uz pomoć duhova koje je njen sin prizvao u pomoć, Dajang Sumbi je pred zoru naredila slugama da razviju metre crvene svile istočno od grada. Pomislivši da je svanula zora i nije uspeo, Sekurijang je u besu šutnuo branu i nedovršen čamac. Voda je sve poplavila, samo je na mestu gde je ostao prevrnut čamac stvoren vulkan Tangkuban Perahu...
Photo: f_arbi
Tangkuban Perahu, "Prevrnut čamac" u prevodu sa lokalnog Sunda dijalekta, jedna od najvećih atrakcija Indonezije, nalazi se na visini od 2.084 metra, na 30 kilometara udaljenosti od Bandunga, glavnog grada zapadne Jave. Ovaj stratovulkan poslednji put je eruptovao 1983. godine.

Do vrha vulkanske planine se stiže planinarenjem ili jahanjem (za one manje sportski nastrojene ličnosti informacija da može i kolima), dok je jedini put do aktivnih vrulja auto-nogama.

I da se vratim na sam početak priče, na mesto na kome zastaje dah. Počelo je da pada. Topla tropska kiša pojačavala se iz momenta u momenat, dok nije postala gusta i neprozirna. Kročili smo u džunglu u pravcu aktivnih vulkanskih vrulja. Dve žene i dete, moja prijateljica Miša, moja kćer Nina od osam godina i ja. Naravno, da se napravimo pametne odbile smo vodiča. Društvo nam je pravio samo jedan beskorisni kišobran. Prava avantura, ako se uzme u obzir da tokom nešto više od četiri kilometra, koliko treba da se stigne do samog centra, ničeg nema osim uske staze koja vijuga kroz polumračnu tropsku šumu oblivenu kišom. Jedini putokaz je neprijatan miris sumpora koji se pojačava što se više približavamo svome odredištu.
Photo: der Willy
"Mora da se bližimo đavoljem leglu", pomislila sam na pola puta i nastavila dalje, dok mi se kiša obilato slivala za vrat i natapala odeću. Posle dugog pešačenja šuma počinje da se proređuje. Sa nestankom poslednjeg drveta pojavljuje se fascinantan prizor. Golet, kamen i zemlja koja puca na mnogim mestima. Iz pukotina kuljaju gejziri tople vode koja se preliva u nijansama od sive preko mutno zelene do smeđe. Kao da si nogom stupio na Veneru, ni traga od Zemlje.

Uzbuđenje raste. Šta ako se napola uspavan vulkan probudi? Bežati bi hteo - noge ne slušaju. Svest ostaje hipnotisana nečim, nikada viđenim, i uživa u momentu koji se verovatno nikada više neće ponoviti. Ohlađeno grotlo, od koga zastaje dah, koje smo posmatrali dok smo bili na vrhu, u svoj svojoj lepoti ni blizu ne budi ovakvu zbrku osećanja koja se rečima teško mogu opisati. Ima tu i straha, i panike, i oduševljenja, i neizvesnosti, i radoznalosti...
Photo: mr.deep
Uz malo pameti poslužila nas je i sreća. I mi uspešno po kiši, koja ni u povratku nije prestajala, siđosmo sa planine.Tokom puta nismo naleteli ni na jednu životinju, mada mislim da su sve one odavno iz ovog svojevrsnog pakla pobegle. Kao da sam nesvesno slutila da će ovo fascinantno područje biti zatvoreno za posetioce.

Nekoliko godina kasnije, u aprilu 2005. Direktorat za vulkanologiju i geološka ispitivanja podigao je stepen pripravnosti i zabranio turističke obilaske. Državni vulkanolog Samisul Rizal podneo je dokaze da su dve vulkanske planine Anak Krakatau (Dete Krakataua) na Javanskom moru (izniko na mestu vulkana Krakatau, koji je 1883. prilikom eksplozije izazvao cunami odnevši sa sobom više od 40.000 života - duplo više nego kada je Etna zatrpala Pompeju) i Tangkuban Perahu na osnovu različitih seizmografskih merenja pokazale pojačanu vulkansku aktivnost i znatno povećanu količinu gasova.
Photo: ronen blog
Niz erupcija u 19. veku stvorilo je današnji krater, prečnika od jednog do jednog i po kilometra. Vulkan je poslednji put eruptovao 1969. godine. To je bila erupcija srednje jačine, kada je krater bacao lavu i vulkanski pepeo 500 metara uvis. Od tada vulkan je bio zatvoren izvesno vreme, zato što su seizmička merenja ukazivala na novu erupciju.

I šta reći za kraj? Da je bilo očaravajuće na jedan poseban način, poput letenja balonom ili ronjenja oko koralnih ostrva. Da se nisam plašila, niti razmišljala o bilo čemu... i da bih to ponovila ukoliko mi se ukaže prilika.

(Izvor: Travel Magazine)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: