Pregled stampe

"Feral tribjun", 5. veljace 2000.

Dubravka Ugresic, spisateljica u egzilu, dobitnica prestizne njemacke knjizevne nagrade Heinrich Mann

Nemam s kime svoditi racune

Pise: Miljenko Jergovic

Osjecate li u sebi neku promjenu nakon hrvatskih parlamentarnih i predsjednickih izbora?

- Osjecam olaksanje, kao, vjerujem, i mnogi gradjani Hrvatske. Nadam se da se jos sjecate prvoga HDZ-ovskog suvenira, onih limenki s nacionalistickim sloganom "Cisti hrvatski zrak - lakse se dise"? Sve u svemu, glupi slogan "lakse se dise" vratio se kao bumerang svome autoru. Poruka je zatvorila puni krug i u potpunosti realizirala svoj sadrzaj. Ako jos ubacite sliku pokojnog Gumbeka i zamislite ga kao tipicnog hrvatskog glasaca, tocnost slogana se neobicno pojacava.

Zalite li za izgubljenim godinama i imate li uopce osjecaj da vam je HDZ ukrao dio zivota?

- U nasim krajevima svima nama ukradeni su zivoti. Potrosene su godine, godine nasih djedova i baka, godine nasih roditelja, godine nasih zivota. Nedavno je umro jedan covjek kojeg sam poznavala od svojeg najranijeg djetinjstva. Bio je to dobar, sutljiv covjek, koji je prosao partizane, zatim Goli otok, docekao je, eto, i raspad Jugoslavije, za koju se bio borio, prezivio je i novi rat. U svojim poznim godinama, iscrpljen i bolestan, taj sutljivi covjek naglo je progovorio i nije stao sve dok nije umro. Nije bilo nikoga tko bi saslusao njegovu pricu. Govorio je besprekidno, zidovima u svome stanu.

Sve u svemu, zastrasujuce je koliko je cijena ljudskog zivota kod nas niska. A ako sam ljudski zivot nema vrijednost, onda je i sve ostalo - moral, medjuljudski odnosi, ljudski napori - isto tako bezvrijedno. HDZ je samo epizoda, cijela prica s raspadom Jugoslavije tu je cinjenicu - jeftinocu ljudskih zivota - ucinila porazno transparentnom.

PLJUVACKA I PSOVKE

Imate li danas potrebu da s nekim ljudima svodite racune, recimo s kolegama s fakulteta i onima koji su o vama pisali 1991. i svih sljedecih godina?

- Nemam potrebu da svodim racune. Za svodjenje racuna u ovoj zemlji potrebno je devet zivota, a ja imam samo jedan. Poznavala sam jednog starog partizana koji je cio svoj zivot amaterski ispisivao svoje memoare u namjeri da "svede racune" i objelodani pravu istinu. Memoare nikada nije zavrsio, a ako ih je i zavrsio, ucinio je to u trenutku kada to vise nikoga, bas nikoga, nije zanimalo.

U svakoj, apsolutno u svakoj obitelji - od Triglava do Djevdjelije - postoji prica o gubitku. Taj gubitak uvijek je bio fatalno vezan uz politicke dogadjaje ili dogadjaje koji su imali politicku potku. Sto je jos strasnije, u svakoj obitelji svaka generacija bila je na gubitku, ukljucujuci i nasu. Vjerujem da mladi roditelji danas postavljaju sebi pitanje kada ce sve to prestati i hoce li moci ostaviti svojoj djeci u naslijedje nesto sto nece biti potroseno, oduzeto, neki sat koji nece biti ukraden, neku biblioteku koja nece biti spaljena. I, uostalom, cak i kad bih imala poriv da svodim racune, postavlja se pitanje s kime. S kolegama koji su se priklonili vecini?

U situaciji u kakvoj sam se ja nasla, "normalna" vecina uvijek se priklanja "normalnoj" vecini. Naprosto se jos jednom potvrdilo da je strah od iskljucenja iz zajednice jedan od najjacih strahova koje covjek nosi u sebi. I upravo zbog straha od iskljucenja ljudi su spremni na razne gadne stvari, u mom slucaju na linc. Ne zato sto nuzno mrze lincovanoga, nego zbog straha da ce, ako ne sudjeluju, biti iskljuceni ili sami izlozeni. Zbog te vrste straha mase posredno sudjeluju u istrebljenju drugih masa, zbog te vrste straha milijuni Zidova zavrsili su u plinskim komorama bez otpora i protesta onih koji su to znali, zbog te iste vrste straha vecina je glasno ili sutke podrzavala "nase decke" koji su se krvavo zabavljali u Bosni, u Pakrackoj Poljani, u Krajini.

Dakle, s kime svoditi racune? S golim ljudskim strahom od iskljucenja iz vrtica za odrasle? I jos nesto: ja sam u svojim tekstovima posve jasno napisala sto mislim. Nitko sa mnom nikada nije stupio u javni dijalog, nije se pojavila nijedna razumna, inteligentna obrana suprotnog misljenja. Nikada mi nije pruzena prilika za inteligentno "svodjenje racuna", za dijalog, dakle. To sto sam zauzvrat dobila, bio je ostracizam, podmetanje, mrznja, anonimno telefonsko tlacenje, anonimna pisma, prijetnje, razne uvrede. Sjetite se Mire Furlan. Ona je napisala kristalno jasan tekst u kojem je objasnila svoju poziciju. Odgovorili su joj mrznjom, javno objavljenim tracevima i fotografijama s tekstom "golim grudima na neprijatelja". Prisjetite se jos nekih ljudi koji su svojim tekstovima cijelo vrijeme pokusavali otvoriti prostor za dijalog. Do dijaloga nikada nije doslo. Svi su oni u odgovor dobili isto: pljuvacku, uvredu, psovku. Cak i kad bih to zeljela, ja nemam s kime "svoditi racune".

OMILJENI VIC

Nakon izbora ponovno je u Hrvatskoj proradila strategija zaborava. Kao sto se 1990. svijecom trebalo traziti one koji bi priznali da su ikada bili clanovi SKJ, tako je i danas tesko naci nekoga tko je bio u HDZ-u. Mislite li da bi najnoviji zaborav nekome mogao naskoditi?

- Dok postoje kodovi ponasanja - da ljudi koji su politicki podobni "prezivljavaju", a oni koji to nisu "tonu" - dotle ce vecina ljudi biti lasci i oportunisti. Dok postoji prostor za medijsku intervenciju, dok postoje ljudi koji pamte -- a Feral Tribune je svih ovih godina bas kao korektiv pamcenja odigrao nezamjenjivu i neprocjenjivu ulogu - ljudski poriv za fabriciranjem, laganjem i konvertitstvom bit ce ipak pod kontrolom.

Bilo bi lijepo kada bi medijski moguli, koji su navodno zgrnuli prvi kapital na privjescima za kljuceve koji su zvizdali Lijepu nasu, danas krenuli u proizvodnju istih takvih privjesaka koji bi se na svaku laz oglasili beepom: Laze!

Osim nevjerojatne elasticnosti i vitalnosti nasih naroda i narodnosti i "naseg covjeka" koji ima devet zivota, postoji jos jedna nezgoda statisticke prirode. Jedan Kinez pitao je moju poznanicu: 'Pa dobro, koliko ima vas Hrvata?' 'Nekih cetiri i po milijuna', rekla je moja poznanica. 'Nije li to divno!' kliknuo je Kinez. 'To znaci da se svi vi medjusobno poznajete!'

Da, mi se na nesrecu svi poznajemo, zato je laz tako transparentna. Tu statisticku nezgodu mozda jos bolje objasnjava u posljednje vrijeme moj omiljeni vic. Ide Snjeguljica i sretne tri patuljka. 'Tko ste vi?' pita Snjeguljica. 'Mi smo sedam patuljaka', kazu patuljci. 'Pa kako sedam kad vas ima trojica?!' 'Sta da se radi', odgovaraju rezignirano patuljci, 'nema se ljudstva!'

U Hrvatskoj "nema ljudstva" pa se isti ljudi secu politickom pozornicom po tridesetak godina. Svi ih mi dobro poznajemo, oni su gotovo clanovi nasih obitelji. Zbog odsutnosti ljudstva laz je kod nas transparentnija. Drugim rijecima, Hrvatima ne preostaje drugo nego da prestanu lagati ili da se bace u demografski promiskuitet s Kinezima, sto im, usput receno, od srca zelim.

FABRICIRANJE BIOGRAFIJA

Jeste li pozeljeli da se vratite u Zagreb?

- Nitko ne odlazi iz svoje sredine siguran da je napusta zauvijek. Kao sto postoje neki opci ljudski snovi - recimo san o vlastitu sprovodu - tako postoji i emigrantski day-dream o povratku u sredinu koju je emigrant napustio. Svi novi jugoslavenski emigranti, za razliku od istocnoevropskih iz vremena hladnog rata, imaju priliku da testiraju svoje porive za povratkom. Ja dolazim u Zagreb barem jednom godisnje. Ispostavlja se da osobni zivoti ipak nisu lego-kocke, to jest da dekonstruirani zivot ipak nije moguce ponovno i identicno sloziti na istome mjestu. Dodajmo i to da je za knjizevnika "dom" u onome mjestu gdje on ima priliku otvoriti dnevne novine i pronaci u njima i svoj clanak, prosetati knjizarama i na policama naci i svoju knjigu. Kad sve, dakle, zbrojite, onda postaje jasno zasto se vise osjecam kod kuce u Berlinu, Amsterdamu i Londonu nego u Zagrebu.

Bivsa Jugoslavija rascijepila se na dva dijela, na one koji su ostali i one koji su otisli. Bez obzira na politicka i zivotna uvjerenja ti dijelovi su neprestano u nekom tihom sukobu, uglavnom oko moralnih pozicija i oko toga je li trebalo pod svaku cijenu ostati ili je trebalo pod svaku cijenu otici. Hoce li se ti dijelovi ikada spojiti?

- Price su doista razlicite. Price onih koji su otisli isto se toliko medjusobno razlikuju kao i price onih koji su ostali. Postoje fantazme koje proizvode ljudi o sebi samima i fantazme koje drugi proizvode o njima. Postoje izbjeglice, ti koji nisu voljno napustili svoj dom. Mnogi od onih koji su ostali nisu ni imali drugi izbor. Postoji, dakako, i siroko polje fabriciranja biografija, gdje se slucajnosti naknadno upisuju u moralni curriculum vitae. Drugim rijecima, neki su pobjegli od zene, a naknadno su se prisjetili da su pobjegli od fasizma, neki su ostali jer su naprosto zakasnili na vlak, a naknadno su ustvrdili da su ostali zato da bi se "borili za demokraciju".

Vjerujem da danas mnogi tvrde da su ostali kako bi "podrivali HDZ iznutra". Ljudi rado upisuju razne stvari u vlastiti "moralni vertikalitet", kako bi to lijepo rekli novohrvatski retoricari. A sto se razdvojenih dijelova tice, oni ce se spojiti, i to ce uciniti mladi ljudi.

BORBA ZA OPSTANAK

Postaju li bivsi Jugoslaveni u egzilu Kanadjani, Nizozemci i Amerikanci ili zadrzavaju neku vezu s prethodnim identitetom? Pitam vas za obican svijet, za vase studente, djecu izbjeglica itd.

- Dosada nisam srela nikoga tko bi bio ravnodusan. Najbolji i najzanimljiviji predstavnici te ratne emigracije su mladi ljudi. Oni su se brzo docekali na noge, svijet je za njih ionako bio mnogo blizi nego za gastarbajtersku emigraciju sedamdesetih. Mnogi su od njih pohadjali najbolje svjetske skole i fakultete, mnogi su se pokazali odlicnim studentima, mnogi vec rade. Nedavno sam u New Yorku susrela djevojku iz Sarajeva koja radi kao broker na Wall Streetu. O, nisam jedina, ima jos "nasih", rekla mi je. Osim toga, svi ti mladi ljudi daleko su ozbiljniji od lokalnih politicara, hrvatskih, srpskih, bosanskih. Oni ozbiljnije razmisljaju o svemu sto se dogodilo, osjetljiviji su i informiraniji o onome sto se dogadja u ostavljenim sredinama od onih kojima se to dogadja. Oni su, uostalom, djeca Interneta i nista im ne promice. Kad vec govorite o identitetu, upravo su oni i zadrzali vlastiti identitet, jer nisu bili prisiljeni da lazu i nisu bili izlozeni represivnom ideoloskom brain-washingu na svim stranama u bivsoj im domovini. Ono sto ih cini zrelima, jest borba za opstanak u stranoj sredini, obrazovanost, moralna osjetljivost i mogucnost usporedbe izmedju zivota koji su zivjeli i koji sada zive.

Postoji li hrvatska (bosanska, srpska...) emigrantska knjizevnost?

- Nazalost, ni jedna nije dovoljno jaka, ni one lokalne niti one emigrantske da bi se samo tako upisale u evropsku knjizevnu mapu. I ponovno se vracamo na pocetak, davnom lamentu Danila Kisa. Sve te knjizevnosti i njihovi predstavnici mogli su uciniti nesto samo zajedno. Pojedinacno su suvise slabe i male da bi bile prepoznate.

PRAVO NA PROSLOST

Sto je smisao Leksikona jugonostalgije?

- Smisao Leksikona jugoslavenske svakidasnjice lezi u otporu prema konfiskaciji kolektivnog pamcenja, koja je najzesce provodjena u Hrvatskoj. Smisao je u "pokretu otpora", nasa internetska igra je protest protiv zabrane sjecanja na bivsi zivot. Smisao je u otporu prema rezimskim fabrikacijama i prisilama, u ostvarenju prava na nostalgiju, u borbi protiv kulturne prohibicije, u borbi protiv podjele sadrzaja osobne i kolektivne memorije na politicki podoban i nepodoban. Nasa igra je oporbena gesta, podizanje grubo narusena samopostovanja, ona je ujedno i apologija svakidasnjem zivotu u kojem vecu vaznost ima notica o napolitankama Jadro od notice o Franji Tudjmanu, na primjer. Za pravi projekt - jer zasada se radi samo o internetskoj igri - trebali bismo mnogo vise volontera i, dakako, nesto novca.

Vjerujete li da ste jos uvijek ironicni prema sebi?

- Manje sam ironicna prema sebi otkad se pokazalo da je sam zivot daleko bolji majstor kad je u pitanju ironija.

Kada danas citate svoje rane knjige ili kada o njima mislite, sta vam u tim knjigama smeta, koliko s njima imate veze ili kako bi danas izgledala Stefica Cvek?

- Ne citam svoje rane knjige, zivim tzv. diskontinuirani zivot. Moja biblioteka nalazi se u Zagrebu. Ponekad i ponesem nesto od svoje "emocionalne prtljage", a odlicne sluzbenice Croatia Airlinesa ne propustaju svoju duznost da ne naplate sedam dolara za svaki kilogram viska. Tako jos uvijek sve stoji u Zagrebu. Vlastite knjige citaju se slucajno, u nekom za to nadahnutom trenutku, i za takvo sto vam moraju biti pri ruci. A sto se Stefice Cvek tice, ona bi ostala ista, jer je i ljudska potreba za happy endom u vlastitom zivotu ostala ista.

ZASTRASUJUCA PERSPEKTIVA

Ucini li vam se da smo neozbiljni ljudi i neozbiljan svijet, pa da samim time ni nase sudbine nisu bas sasvim ozbiljne? Recimo, Crnjanski je pisuci "Roman o Londonu" uzeo ruskog emigranta za glavni lik. Danas mi se cini da nije vjerovao u ozbiljnost vlastite emigrantske price.

- Ne radi se o tome da Crnjanski nije vjerovao u ozbiljnost vlastite emigrantske sudbine, nego se podsvjesno stavio u ulogu zemljaka koji na tu sudbinu gleda iz svoje perspektive. A ta domaca perspektiva je zastrasujuca. Prisjecam se dogadjaja o kojem sam citala prije nekih petnaestak godina. Grupa mladica je na pristinskoj ulici zapalila suknju Ciganki koja je prolazila s djetetom u narucju. Ciganka je spasila dijete i sebe. O tom slucaju pisale su slovenske novine. Novinari su pitali Ciganku hoce li tuziti mladice. Ciganka je odgovorila: "Ne, zasto bih. Ta oni su se samo salili." Kratko receno, zena je znala gdje zivi.

Prisjecam se razgovora s jednom Zagrepcankom koja mi je prije koju godinu rekla: "Znate, nama je vas jako zao." "Zasto", pitala sam. "Pa sta ja znam", rekla je. "Zato sto vas je sve to tako pogodilo." Ona/oni sazalili su se nada mnom jer je mene sve to "tako pogodilo". A sto se dogodilo sa svima nama? Jedna apsolutno jedinstvena i strasna prica. U Evropi se u novije vrijeme nikome do nama, u cijeloj bivsoj Jugoslaviji, nije dogodilo nekoliko teskih stvari istodobno: gubitak jedne drzave (jednog identiteta, jednog sistema), uspostava novih drzava (novog identiteta, novog sistema) i rat (gubitak zivota, bliznjih, izbjeglistvo, gubitak stecevine, posla, cega li sve ne). Ako iskljucite srce i stvari uzmete s hladne perspektive, za prezivjele je sve to bio ogroman posao, i praktican i mentalan. Ja se pitam kako to da je sve to proslo bez ozljeda, bez ikakvih pitanja, bez cudjenja, bez reakcije. Mene je "sve to" zaista pogodilo, suvise sam stvari uzela k srcu.

Medjutim, iz perspektive spomenute Zagrepcanke ja sam osoba koju upravo zbog toga treba zaliti. Mi smo diskriminativna kultura, kultura diskriminativnog humora. Takva kultura minimalizira sve oko sebe. To je kultura koja svijet kroji po svojoj mjeri i sve sto ne razumije, ne ostavlja s respektom po strani, nego ismijava ili unistava. Zalijepljen stoljecima na svojoj klupi ispred kuce, "nas covjek" gleda svijet koji prolazi i komentira: "Pazi ove budale, koliki ima nos!" "Budale" su uvijek drugi, ti koji nisu kao mi. Cinjenica da je dugonosi prolaznik Albert Einstein nece izazvati trzaj na licu naseg komentatora. On je svoj na svome, na svojoj klupi, ispred svoje kuce, pored koje uvijek prolaze "budale". Tu tipicnu, diskriminativnu vrstu humora, koja je smijesna samo "nama" i koja moze komunicirati samo sa "svojima", mozete citati u tjednim kolumnama jedne nase veoma popularne kolumnistice. Ona je u tom smislu tipicni reprezentant. Zato je, uostalom, tako i popularna.

Oni koji su se obreli u nekim drugim kulturama mogli su zamijetiti kako se njihovim salama nitko ne smije, kako "nas" znameniti humor cesto primaju kao "blesavost". Prije sam mislila da taj nedostatak osjecaja za druge, ta neka vrsta invalidne ravnodusnosti, ta grubost i cinizam (koje samo mi primamo za "humor") nije nista drugo doli postraumatski sindrom, da, dakle, iza te tvrdoce bije toplo, preplaseno ljudsko srce. Sada mislim da se zaista radi o kulturi cije su se karakteristike pojacale zbog odsutnosti korektiva. Za mnoge koji su se obreli u emigraciji, nove sredine bile su taj korektiv. Ukratko, da, ja mislim da smo mi neozbiljni ljudi. Nitko od tragicnih dogadjaja, od tragicnih ljudskih sudbina, od ozbiljnih stvari, nije spreman napraviti farsu kao mi sami. Ili zbog istog utonuti u kuknjavu i samosazaljenje koje je tesko ne primiti kao - farsu.

RODjACI IZ ZAVICAJA

Sto osjecate kad vam jave da su vijest o vasoj nagradi rezimski listovi u Hrvatskoj objavili na naslovnim stranicama?

- Nista. Osim sto se prisjetim cinjenice da u Hrvatskoj nema mojih knjiga.

Opterecuju li vas pitanja iz Hrvatske i jesu li vam se vec na vrh glave popeli "rodjaci iz zavicaja"?

- "Rodjaci iz zavicaja" znaju mi dici tlak, pogotovo oni na koje nalijecem vani. U tu kategoriju spadaju autori oduljih pisama koji izrazavaju svoje zestoko razocaranje mojim knjigama, zatim posjetitelji knjizevnih veceri koji kao da su placeni da kazu nesto ruzno. Nedavno sam, na primjer, imala knjizevnu vecer u Londonu, gdje je jedna zemljakinja na moju tvrdnju da je izdavacka situacija u Hrvatskoj losa, udarila u suprotno i tvrdila da izdavacka situacija nikada nije bila bolja, da su knjizare prepune knjiga, da je u Hrvatskoj pravi izdavacki boom, da se nikada nije prevodilo toliko knjiga kao danas, te da ja, sve u svemu, lazem.

Sto citate posljednjih godina?

- To sto citam s velikim interesom su recentne knjige koje spadaju u siroko podrucje "kulturnih studija", sve, dakle, sto stoji na sjecistu filozofije, sociologije, kulture i politike. Uzasno mi je zao sto knjizevnost u mojoj lektiri vise nije na prvome mjestu, ali razlog tomu mogu biti samo dvije stvari: ili sam ja sve stroza ili je knjizevnost sve losija.