Sretno, don Gorsky!

Iako sam te historijske nedjelje imao potrebnih „barem pet godina“, pa se odlično sjećam gdje sam bio tog dana - i uzbuđenja dok smo slušali glas Josipa Kotnika, i uzbudljivog iščekivanja spuštanja Apolla 11 na Mjesec, i oca kako na krovu namješta antenu i babe kako se krsti, i gomile ljudi okupljene oko našeg starog drvenog televizora s onim smiješnim filterom u boji i ogromnim crnim prekidačem s desne strane - bit će da to ipak spada u ona „naknadna sjećanja“, sastavljena od putem sakupljenih komadića tuđih priča i memorija.

U svom sam „živom sjećanju“, naime, nekako zaboravio da nama 20. srpanj 1969. nije bio historijski dan. Ne zbog toga što bi komunistička Jugoslavija ignorirala američku pobjedu nad Sovjetskim Savezom, nego iz jednostavnog razloga što to kod nas niti je bila nedjelja, niti 20. srpnja, niti uopće dan, već historijska noć 21. srpnja: što se nas naime tiče, Arsmtrong je zakoračio na Mjesec u ponedjeljak, u 3.56 poslije ponoći.
Od čitavog povijesnog sjećanja ostala mi je tako samo baba Kata, koja mi je sutradan, ili kojeg li već dana, a svakako još mnogo puta kasnije, pokazivala Mjesec na vedrom nebu i govorila kako sam ja pametno babino dite, i ako mi je ćaća lud valjda bi barem meni trebalo biti jasno da čovik ne može živ na nebo, a kamoli na Misec. Bila je nepismena žena mudrosti neopterećene suvišnim znanjima, i više je vjerovala svojim očima nego televiziji: na televiziji su, recimo, i Ljubišu Samardžića Nijemci ubili barem deset puta. Ni Samardžića ni Armstronga ona nije vidjela na svoje oči, ali Blaženu Djevicu Mariju na prozoru svoje bolničke sobe bogami jest.

Baba Kata je umrla nekoliko godina kasnije, onog ožujka kad je ruska Venera 13 poslala prve kolor fotografije Venerinih krajolika, i nije doživjela da joj unuk, lud na ćaću, objašnjava kako je ispucala crvena zemlja na fotografiji zapravo pusta ledina na zvijezdi Danici. Pa da, onako kako je znala, parafrazira Andriju Kačića Miošića i spjeva „Vidi čuda unuka mi luda, di se klanja Misecu Danica, žarku suncu zvizda priodnica, mom unuku šarena sličica“.

I ja sam, naime, kao i sva djeca u kvartu pasionirano sakupljao sličice iz albuma „Osvajanje svemira“ i izrezivao iz novina članke o astronautima, recitirajući posade Apolla i Geminija kao sastave Hajduka. Bilo je to vrijeme vedrog znanstvenog optimizma, svi smo mislili da će svijet za trideset ili četrdeset godina izgledati kao u stripovima o Flashu Gordonu, da ćemo se raketama voziti na Mjesec kao „dvadesetosmicom“ do Mosora, a da će do zvjezdarnice na Mosoru voziti lebdeći magnetni vlakovi poput onih iz ilustriranih revija. Zvijezde tih revija bili su Andrej Saharov ili Christian Barnard, južnoafrički kirurg koji je prvi presadio ljudsko srce. Ili engleska djevojčica Luise Joy Brown, prvo dijete začeto medicinski potpomognutom oplodnjom, „in vitro“ - čudo neviđeno kod nas, u tradiciji Andrije Kačića i babe Kate, zgodno prevedeno kao „dijete iz epruvete“.
Luise je rođena 25. srpnja 1978., dan nakon devete godišnjice povratka Apolla 11 na Zemlju. Ovaj će tjedan zaokružiti tako ponedjeljak na koji se obilježava četrdeseta godišnjica „velikog koraka za čovječanstvo“, i subota, kada će Luise proslaviti svoj trideset prvi rođendan.

I naša se zemlja, naravno, pridružila obilježavanju ovih historijskih datuma. Hrvatski Sabor je tako u čast trideset prvog rođendana Luise Joy Brown donio Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, i tako konačno stavio izvan snage nakaradni bezbožni, komunistički zakon nakaradnog bezbožnog, libertinskog naziva „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece”. Igrom slučaja i svjetskih centara spolne moći donesen mračne i davne 1978., iste one godine kad su Lesley i John Brown “ostvarili pravo na slobodno odlučivanje o rađanju“ male Luise. Moderna Hrvatska sada tako ima zakon po kojemu neke žene ne mogu ono što su mogle još prije dvadeset pet godina, kada je bilo moguće da same „slobodno odlučuju o rađanju djece“.

Rigidni katoličko-šerijatski zakon i službeno je, eto, označio veseli hrvatski povratak u srednji vijek. Kako danas bolno naivno izgleda ono vrijeme vedrog znanstvenog optimizma, kada smo sakupljali sličice „Osvajanje svemira“ i mislili da će svijet za trideset ili četrdeset godina izgledati kao u stripovima o Flashu Gordonu!

Trideset-četrdeset godina kasnije, umjesto zvjezdarnice na Mosoru djeca s vjeroučiteljicama posjećuju Međugorje, biologiju i astronomiju uče iz Biblije i Andrije Kačića Miošića, znaju „di se klanja Misecu Danica, žarku suncu zvizda priodnica“, i da je čovjek nastao u trenutku Božjeg nadahnuća, od blata, prije četiri hiljade godina.

Umjesto Andreja Saharova ili Christiana Barnarda, zvijezde našeg vremena su znanstveni autoriteti poput monsignora Marina Barišića, koji propovijeda da je Internet djelo Nečastivog, i dr. Damira Bukovića, uglednog HDZ-ovca i liječnika koji nas uvjerava da je „Biblija najbolja medicinska knjiga“, da mališani rođeni medicinski potpomognutom oplodnjom „sanjaju ljude u bijelom“, i da takva djeca zapravo „i nisu živa bića, nego stvari“.

Ili Gorana Mikuličića, odvjetnika haškog optuženika Mladena Markača, koji je, sjetit ćete se, u aferi s fotografijom svog štićenika u lovu s ministrom policije tvrdio da je snimak kompjuterski obrađen, jer svašta danas može ta vražja tehnika, pa pred novinarom prisnažio svoju teoriju mrtav ozbiljan, poput moje babe Kate: „Ne vjerujete valjda stvarno da su Amerikanci bili na Mjesecu?!“

Uzbudljivo će biti pratiti put takve Hrvatske u romantični srednji vijek, kao onomad kad smo pratili svemirsku utrku Amerikanaca i Rusa. Onako kako smo stavili izvan snage Zakon o slobodnom odlučivanju o rađanju djece, sutra ćemo poništiti i druge nakaradne libertinske zakone, sve one boljševičke zakone fizike koje je naše zakonodavstvo naslijedilo iz Titove Jugoslavije, stavit ćemo konačno izvan snage onaj Arhimedov, Kardeljev, čiji li već zakon hidrostatike po kojemu velečasni Sudac ne bi smio hodati po vodi, i one koje nam je nametnuo srpski zakonodavac Nikola Tesla, koji Bogu zabranjuje da baca gromove i munje, dokinut ćemo sve bezbožne zakone o slobodnom odlučivanju o bilo čemu, po kojima obični čovjek slobodno i nekažnjeno može napraviti i munju i svjetlost i plamteći grm i dijete i svemirski brod kojim će putovati do Mjeseca, Marsa i Danice, žarkom suncu zvijezde prethodnice. Sretno, braćo!

„Sretno, gospodine Gorsky!“ – „Good luck, mister Gorsky!“ - rekao je, kaže rašireni urbani mit, Neil Armstrong netom nakon one svoje slavne rečenice o koraku, čovjeku i čovječanstvu. Godinama su se ljudi pitali što je značila ta zagonetna Armstrongova rečenica i tko je tajanstveni gospodin Gorsky, dok nismo konačno saznali: davno jednom, tražeći u susjednom dvorištu loptu za baseball, mali je Neil čuo gospođu Gorsky kako viče: „Oralni seks?! Znaš kad ćeš dobiti oralni seks? Kad susjedov mali bude hodao po Mjesecu!“

Danas, naravno, znamo da je riječ o modernoj legendi, zgodnoj, ali izmišljenoj priči. Čovjek, naime, nikad nije bio na Mjesecu. Cijelu su stvar izmislili liberalni znanstveni nekrsti da bi dobili oralni seks. Dokaz? Hrvatski teoretičari zavjere imaju ih koliko hoćeš: ekspedicije su na Mjesecu „slučajno“ bile samo za vrijeme Nixona, na fotografijama se ne vidi krater od Apollova modula, američka se zastava na snimku vijori iako na Mjesecu nema vjetra, a Mujo u pjesmi ne „kuje konja po Mjesecu“, nego po mjesečini.

Nama koji smo davne 1969. imali barem pet godina, skupljali sličice „Osvajanje svemira“, recitirali sastave Apolla i sanjali budućnost iz stripova o Flashu Gordonu, ostaje tek da sanjamo taj uzbudljivi dan kad će hrvatska ekspedicija doći do kraja svijeta, pa da bez daha pratimo uzbudljivo spuštanje hrvatske sonde preko ruba Zemlje, najprije na ona tri golema slona što na svojim leđima drže ravnu zemaljsku ploču, i da onda u 3.56 ujutro prvi Hrvat zakorači na površinu oklopa gigantske kornjače na kojoj počiva čitav svijet, zabije trobojku i kaže: „Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za Hrvata!“

Pa zagonetno doda: „Sretno, don Stipane!“