Spiralna normalnost?

Država je, i dalje, u reaktivnoj ulozi – reakcija, dapače, dolazi u pravilu prekasno i odveć mlako. No, važnije je to što gangsterski obračuni demonstriraju formativnu nazočnost podzemlja koje se je, kako je (makar i nehotice istinito) rečeno ovih dana: «otelo kontroli». Time se, zapravo, priznaje da je – svojevremeno – to gangstersko podzemlje bilo pod (političkom) kontrolom. I to je ključan problem trenutka – nije, naime, riječ «samo» o terorističkom metodom izvedenom ubojstvu, nego, ponajprije, o tomu da posebnost hrvatske situacije zahtijeva i posebne metode obračuna s organiziranim kriminalom.
Za mafiju se tradicionalno pretpostavlja da djeluje tamo gdje to državni aparat ne čini – u domaćim prilikama gangsterske su bande naročito djelatne u sprezi s dijelovima državnoga aparata. I zato će obračun vlasti s organiziranim kriminalom, želi li biti iole uspješan, morati započeti «iznutra», iz aparata samoga – pa i suspendiranjem značajnih dijelova toga aparata (već i zato što odatle «cure» informacije). Uostalom, brojni detalji vezani uz atentat na Pukanića upućuju na visoku vjerojatnost da različiti segmenti podzemlja u najmanju ruku pozajmljuju metode obračuna jedni od drugih (ako i ne surađuju neposredno). A to je postalo mogućim zato što oni iz «nadzemlja» (tajne službe, organi javne sigurnosti, itd.) koji su ih trebali «kontrolirati» nisu ni približno tako dobro surađivali.

Ma koliko kontroverzan bio Pukanićev život, ma koliko raznovrsne bile njegove aktivnosti i interesi, teroristička metoda atentata upućuje na to koliko je važno spoznati motive u pozadini. Jer, terorizam - neovisno o političkome kontekstu koji samo nevježe smatraju bitnim za ovu pojavu – komunicira nasiljem. Da bi se poruka koja širi strah mogla razumjeti – pa onda i izići na kraj s organiziranim strahom prije no što prijeđe u čisti užas - valja znati zašto je baš Pukanić postao žrtvom. A bio je, nedvojbeno, idealan cilj terorističkoga akta koji će strahom zahvatiti najšire segmente javnosti.
Istraga koja je započela moći se, unatoč Pukanićevu živopisnome životu, tek naizgled paradoksalno, ipak lakše doći do naručitelja nego do izvršitelja atentata, jer broj je onih prvih ipak ograničen i interesno odrediv. No, hoće li se – i što – od toga moći dokazati, posve je drugo (a zapravo: prvo) pitanje.
Pored istrage, njezin je povod otpočetka korišten za političko poentiranje. Od histeričnih zazivanja izvanrednoga stanja, do nesuvislih stajališta tipa: «terorizam nije dobar za turizam». Kao što ukidanje ustavno zaštićenih temeljnih prava nije opcija ni za što drugo do za pogoršanje stanja, tako je i izbjegavanje da se stvari nazovu pravim imenom promašeno, jer lažno «umiruje» javnost. Strah od pitanja «tko je sljedeći?» ne smije, konačno, biti izgovorom za ukidanje političkoga pluralizma prema kod nas stalno opetovanoj formuli: «u ovoj situaciji valja zaboraviti na stranačke razlike». Nije pritom riječ o svjetonazorskome obrascu – dođe li do jačanja aparata represije (što je gotovo neizbježno), a oporba – u ime nejasnoga konsensusa – odustane (makar i u kratkome, ali bitnom razdoblju) od razlikovanja spram vlasti (pa i od njezine kontrole), mnoga će prava biti pogažena – a to je trijumf nasilja nad pravom (da se o pravičnosti, kontekstualno, i ne govori)
Možda bi se, Churchillovim riječima, doista moglo jednostavno zaključiti: bit će mnogo gore prije no što bude bolje. Jer, na zaoštravanje će gangsterskih obračuna, uza sve ostalo što već djeluje, utjecati i nepovoljne opće okolnosti - primjerice općesvjetski pad cijena nekretnina samo će zaoštriti kriptomafijaške tendencije u domaćem građevinarstvu, i sl.
Upravo stoga, policiji i pravosuđu treba dati punu podršku (u okviru ustavnih ograničenja), no bitni će se problemi rješavati drugdje – u državnome aparatu («tajnim» službama prije svega) koji je, u najmanju ruku, neaktivnošću pogodovao kriminalu, te, konačno, u javnosti koja – ni zbog čega ne smije odustati od sebe same. Jer, od formalnoga izvanrednog stanja opasnije samo to da izvanredno stanje društva bude shvaćeno kao (spiralna) normalnost.
Upravo je zbog ove sve očitije spiralnosti, zločin neprijeporno ključna tema lokalne javnosti posljednjih mjeseci, pa i godina. Nije pritom dostatno zgražati se nad crno-žutom obojenošću medija, nad time što većina udarnih vijesti gotovo svih uredništava u osnovi pripada (nekadašnjoj) crnoj kronici. Jer, neovisno o teško izdrživome primitivizmu medijskih manipulacija krvlju, ubojstva se doista zbivaju (potrebno bi, doduše, bilo postaviti pitanje o mogućemu odnosu recentnoga promicanja kriminala kao odlikovanoga medijskog sadržaja – uz rijetke i, uglavnom, neuvjerljive kritičke tonove – i stvarno nazočnoga nasilja). No, tek su načini reakcije na učestalost (a, vjerojatno, i umreženost) teških kažnjivih djela ono što govori o društvenome konceptu normalnosti – po pretpostavci suprotstavljenome kršiteljima normi (koje pravo, doduše, ne naziva zločincima, ali, Kazneni zakon ipak, spominje zločin iz mržnje, zločin protiv čovječnosti i zločinačku organizaciju).
U trenucima u kojima – konačno – dolazi do (ne nužno pravosnažnih) presuda zbog nekih od javnosti najinteresantnijih zlodjela događa se, međutim, u pravilu zabrinjavajući paradoks. Presude o kojima je riječ (a još češće njihovo kašnjenje ili izostanak) ne komentiraju stručnjaci, nego ponajprije srodnici žrtava (gdjekada i osuđenika). Udovica je Reihl Kira nakon presude Gudelju bila privilegirana komentatorica (na sva tri nacionalna TV kanala), otac Ivane Hodak je već bio dogovorio jednosatni TV nastup, majka Luke Ritza obavještava javnost o tomu da joj je policija obećala kako će „prva biti informirana o ishodu istrage“, porodica ubijene Kristine Šušnjara nije zadovoljna kaznom ubojici, roditelje Australke nestale u Dubrovniku ne silaze s naslovnica, itd., itd. Riječju, društvena se reakcija na zločin svodi baš na one koji to – prvenstveno u ime objektivnosti – ne bi trebali (javno) činiti.
Ovakav je tip reakcije valjda najgori posljedak kanceroznoga razmaha cro-kriminala. Zajednica time na posve nedopustiv način legitimira svoju reakciju – namjesto (jedne verzije) realno moguće racionalne pravde, kao opravdanje (ili kritika) pravosudnoga djelovanja pojavljuju se revanšistički osjećaji neposredno pogođenih. Čak i ako je odmazda potrebna, ona ne smije biti obiteljski motivirana; zadaća pravosuđa svakako nije udovoljavanje (ljudski posve razumljivim) težnjama za «najstrožim kažnjavanjem onih koji su ubili našega najdražeg». Dapače, ono postoji upravo zato da takve emocije ne bi postale opravdanjem osvetničkoga djelovanja (koje bi, unatoč svemu što pogođeni osjećaju, i samo bilo kriminalno).
I opet, mediji posve cinično eksploatiraju bol i povrijeđenost preživjelih žrtava, onih kojima su ubili sina, muža, kćer…No, ova eksploatacija nije problematična samo na razini manipuliranja nesrećom, nego – s mnogo dubljim konsekvencijama – upravo time što propagira «uzimanje pravde u vlastite ruke». Ako se svakoj udovici ili ocu ubijenoga svaka odluka suda da uzme u obzir i neku od olakotnih okolnosti i može činiti nedopustivom, javnost bombardirana gotovo isključivo ovim kutom gledanja na funkcioniranje pravosuđa ne vidi samo (itekako značajne) nedostatke sustava, nego odista počinje vjerovati u to da su policajci i državni odvjetnici (da se o sucima i ne govori) puki mlakonje (koje bi, valjda, trebao nadomjestiti linč), a to nije «tek» kraj šansi da se ikada dopre do vladavine prava, nego i opravdanje spirale nasilja.