Moćni Petlovi na krovu sveta

To se definitivno jednom moralo dogoditi. Francuzi su godinama u vrhu svetskog rukometa, bili su i svetski i evropski šampioni, a da bi riznica bila kompletna, nedostajalo je olimpijsko zlato. Taj preostali san ostvaren je u Pekingu gde su Galski petlovi posle 14 dana vojevanja potpuno zasluženo stigli do prvog mesta, predvođeni igračima koji godinama igraju zajedno i kojima je Peking kruna karijere.

Izvor: B92

Utorak, 26.08.2008.

13:21

Default images

Dobili su sedam od osam utakmica uz jedan remi, imali su u svojim redovima igrače kao Karabatić, Omeje, Bertran Žil, pregurali su preko glave povredu važnog igrača Fernandeza, tako da se na njihov trijumf ne može staviti ni mrvica primedbi. Island je stigao do senzacionalnog srebra, Španci do bronze, dok su Hrvati samo četvrti, evropski šampioni Danci tek sedmi, a Nemci su doživeli neočekivan Vaterlo. Rukometni turnir je uz učešće 12 ekipa zaista bio izvanredan, jer smo videli mnogo sjajnih utakmica, favorita gotovo da nije ni bilo, a o izjednačenosti Grupe B tokom prve runde takmičenja može da se priča i priča. Austajsdera osim Brazila i Kine nije ni bilo, što je davalo posebnu draž, a mečevi od četvrtfinala bili su za sladokusce. Malo ćemo proanalizirati igru svih selekcija a tim što stvarno o Brazilu i pogotovo Kini ne treba trošiti reči. Brazilci su u Atini bili 10, Kinezi su učestvovali kao domaćini, a sastav grupe A je bio takav da su se četiri tima za četvrtfinale odmah znala. Ipak su Brazilci kako tako pokazivali zube što pogotovo vredi za meč protiv Španije koji su izgubili sa 36:35 što je bio njihov svetli trenutak. Na američkom kontinentu rukomet nije uhvatio korene, dok iz Azije jedina pretnja Evropljanima je Koreja i iz Afrike svakako Egipat i Tunis tako da rukomet ostaje evropski sport.

Egipat

Egipćani su druga priča. Ova selekcija je od sredine devedesetih postala pretnja jer su na Svetskim prvenstvima 1995. i 1997. bili šesti, a 1999. sedmi. Na Igrama u Atlanti 1996. bili su takođe šesti, a zatim sedmi u Sidneju 2000. posle čega sledi najveći uspeh i četvrto mesto na SP 2001. gde su bili domaćini. Veliki doprinos razvoju njihovog rukometa dali su svakako strani treneri (vodio ih i Tuta Živković), ali posle navedenih dobrih rezultata Egipćani su ušli u krizu. Na poslednja tri svetska prvenstva bili su 15, 14. i 17, na OI u Atini poslednji 12. Sad su otišli kući posle prve faze, ali sa verom u mnogo bolju budućnost. Egipat jednostavno nije imao sreće. Kao prvo, bili su u težoj grupi, a kao drugo, još jednom se pokazalo da nemaju iskustva u egal završnicima, iako ne propuštaju velika takmičenja. Uostalom, prvo su remizirali sa Danskom 23:23, a onda su od Rusa poraženi sa 28:27 uz mišljenje većine da su oštećeni. Nemci i Korejci su ih pobedili sa po dva razlike, a sa Islandom su odigrali remi. To znači da ih niko nije nadigrao, ali četvrtfinale je ostalo san. Sjajni trener Irfan Smajlagić, nekad vrsno krilo, napravio je jak kolektiv, ali se i dalje bori sa starim egipatskim boljkama, a to su nedisciplina i malodušnost kad ne ide kako treba. Na tome je Irfan dobro poradio jer su bili na svakom meču u igri do kraja, ali još sve nije dovedeno potpuno u red. Poseduju potencijal i što je jako važno, osim pivota El Fahranija (Fuhse Berlin) i Huseina Zakija (Aragon) svi igraju u Egiptu što znači da su na oku selektoru. Biće jako zanimljivo videti šta mogu na SP u Hrvatskoj sledeće godine jer kad su sa svima bili na ravnoj nozi jasno je da se tu krije kvalitet.

Nemačka

Bilo je teško Egipćanima što nisu ušli među osam, ali to ipak ne može da se meri sa razočaranjem koje su svojim navijačima priredili Nemci, vicešampioni iz Atine. Retko se dešavalo, osim na SP u Tunisu gde su bili deveti, da pod dirigentskom palicom Hajnera Branda dožive baš katastrofu, ali to se dogodilo tamo gde je najvažnije, na Olimpijskim igrama. Podsetimo da su u novom milenijumu Nemci bili drugi na SP 2003, kao i na OI 2004. uz napomenu da su te iste godine postali i evropski šampioni. Na EP 2006. u Švajcarskoj osvojeno je šesto mesto, ali je to brzo zaboravljeno jer je na domaćem terenu 2007. osvojena svetska titula. Na ovogodišnjem EP u Norveškoj su opet ostali bez odličja (četvrti), ali su nadanja bila da medalja stiže u Kini. Na kraju, potpuni debakl i ne ulazak u četrvfinale što je bio najminimalniji mogući cilj. Krenulo je pobedom protiv nezgodne Koreje, zatim ih je načeo Island (29:33), ali je savladan Egipat. Sa Rusima je u toj ludoj grupi odigran remi 24:24 i s obzirom da je svako svakog pobeđivao, Brandov tim je došao u situaciju da je biti ili ne biti protiv Danaca. Ispostavilo se da je Dancima baš to bila najbolja utakmica, Nemcima najgora pa su sa 5 bodova otišli kući. Nevolja nikad ne dolazi sama i povreda Paskala Hensa (HSV) kad je najvažnije potpuno je zbunila Nemce, ali činjenica da su u sastavu bili sve sve sami igrači sa zlatom iz 2007: golmani Fric i Biter, pa Kerman, Glandorf, Cajc, Švarcer, Klajn, Jansen, Rogiš, Klimovec ne može da ih opravda do kraja. U Nemačkoj ligi je mnogo stranaca, ali prethodni dobri rezulttai su pokazali da to ne utiče na nacionalni tim koji je po godinama mlad jer se u narednim akcijama neće računati samo na Švarcera (1969) i možda Klimoveca (1974) i Frica (1974). Sada Brandu predstoji analiza jer je SP u Hrvatskoj prilika za osvetu i početak operacije London 2012. Nemci kao narod vole rukomet i kao što su emotivno proslavili svetsko zlato, tako su i sada ostali bez teksta nakon onoga što se dogodilo i za šta selektor i igrači snose, čini se podjednaku odgovornost.

Koreja

Korejci su tamo gde su bili i pre četiri godine, a to znači osmi. Ako imamo u vidu da su na SP u Nemačkoj bili tek 15 i da su bili u strahovito teškoj grupi, ovaj plasman je uspeh za Korejce koji su na OI u Seulu 1988. bili drugi, a u Barseloni 1992. šesti. S obzirom da su u Sidneju bili 9, otprilike su tamo gde im je i mesto, ali smo već naveli razloge zbog kojih je ovo uspeh. Predvođeni legendarnim Junom, povratnikom iz Bundeslige, nezgodnim krilom Čoom (Balingen) i proverenim golmanom Hanom (Sent Otmar), napravili su sjajan niz od tri pobede nakon poraza na stratu od Nemaca. Za svaku pohvalu je što su u nizu savladali Dance, Islanđane i Egipćane u egal završnicama, posle čega su skoro pa pustili Ruse, da bi ih onda stigao umor, pa u četvrtfinalu protiv Španije nije bili svežine i poraz od 29:24 nikog nije iznenadio. Izgubili su još dva meča propustivši priliku za drugi najbolji plasman na Olimpijadama, ali oni za razliku od Evropljana nemaju toliko jakih utakmicam, tako da je ovo što su pokazali sasvim korektno.

Danska

To se ne može reći za Dance jer ako ste evropski prvak, sedmo mesto svakako da nije dobar rezultat. Danci su u Peking došli željni Olimpijade na kojoj nisu bili od 1984. kada su i ostvarili najbolji plasman – četvrto mesto (pobedila ih Rumunija u meču za bronzu). Ujedno su hteli da nastave sa niskom dobrih rezultata od početka novog milenijuma, pošto su sakupili četiri bronze od kojih tri na EP 2002. 2004, 2006 i jednu na SP 2007. Posle svih tih bronzi u januaru je u Norveškoj konačno osvojeno evropsko zlato i cela Danska je verovala u pulene Ulrika Vilbeka, ali do odličja se nije stiglo. Više je razloga zašto je to tako, ali je činjenica da su samo sa Nemcima odigrali utakmicu u svom stilu, a to znači u punoj brzini, sa mnogo kontri, jakom odbranom i čarolijama Hvida na golu. Već startni remi sa Egiptom je pokazao slabosti, a poraz od Koreje upalio je lampicu. Poslovičnom borbenošću su dobili Ruse samo sa 25:24, a skandinavski rat sa Islandom okončan je 32:32. Taj meč biti ili ne biti sa Pancerima već je opisan, sa tim da su u tom meču Danci punili pulene Hajnera Branda pokazavši kao da žele da im protivnik bude Hrvatska. Ako su to želeli, nisu dobro izabrali jer su ih Balić i drugovi pobedili sa 26:24 u jednoj od najboljih utakmica šampionata. Kad se izgubi, onda se često traže razlozi čemu Danci kao narod nisu skloni, ali činjenica je da je u presudnim mečevima nenadoknadiv bio izostanak izvanrednog pivota Mihaela Knudsena iz Flensburga koji se povredio. Jedini pivot ostao je Nodesbo, a u 14 koji se skidaju za meč ušao je tek 20-godišnji Mikel Hansen koji svakako nije mogao da donese prevagu. Sve ekipe osim Islanda dovele su po dva pivota (samo Island tri), tako da Vilbek nije imao drugih rešenja. Jesper Nodesbo (Barselona) borio se koliko može što međutim nije sprečilo poraz. Sjajna krila Kristijansen i Lindberg nisu igrali tokom turnira uvek na nivou, a Joahim Boldsen, novi član Barselone, znao je često da pogreši. Kada nije išlo Spelerbergu, tada se gubila kretivnost i taj nedostatak ideje je bio vidljiv protiv Hrvata, kada je najvažnije. Jorgensen je obavio veliki posao u odbrani, kao i tihi Kasper Nilsen, a povratnik Jesper Jensen se nije proslavio. Hvid je još jednom pokazao da je jedan od najboljih golmana sveta dok je Lase Besen (novi član Flensburga) uvek bio najbolji kad je najvažnije. Kristijansen se oprašta od nacionalnog tima jer ima 36. godina, u tridesetoj su Bolsden i Knudsen, Spelerberg ima 29, Kasper Nilsen 32. Oni još uvek mogu da dosta pruže na prvim narednim takmičenjima, ali za London mora biti dosta novih lica. Za utehu, na OI u Minhenu 1972. bili su 13, u Moskvi 1980. pripalo im je 9. mesto i u Montrealu 1976. osmo, tako da su u Pekingu ostvarili drugi najbolji rezultat, ali s obzirom na jak tim svakako da su mogli više.

Rusija

Rusi su prekinuli niz od dve uzastopne olimpijske medalje jer su prethodno u Sidneju bili prvi, a u Atini treći. Osvojili su šesto mesto, čime su se našli tamo gde su konstatno već duže vreme. Na primer, na Svetskim prvenstvima su posle zlata 1997. i srebra 1999, osvajali peto mesto 2003, šesto 2001. i 2007. i osmo 2005, a na EP 2006. bili su šesti. Praktično je samo Atina posle Sidneja bio izlet do medalja, a Peking je doneo istu priču za oproštaj selektora Vladimira Maksimova. Realno se mora konstatovati da su mogli i gore da prođu, jer su u poslednji meč sa Korejom ušli sa samo tri boda, ali na njihovu sreću igrali su sa opuštenim Korejancima, dok su Danci razbili Nemce pa su ušli u četvrtfinale gde im je svakako mesto. Ali, realno nisu pokazali da su sposobni za polufinale jer su poraženi od Francuza sa 27:24 u meču kome su Petlovi imali veliki motiv da im se osvete za poraz u Atini, pa su u istoj rundi to i uradili. Kasnije razigravanje i nije bilo toliko važno, tako da su Rusi tačno tamo gde im je mesto, sa opcijama da u budućnosti može biti bolje, što znači medalje, a možda i gore. Recept sa 12 igrača iz Čehovskih Medveda i samo dva stranca i to veterana Krivošolikov (1971, Ademar) i Kokšarov (1975, Pivovarna) ipak nije doneo mnogo odličja poslednjih godina. Igrači se dobro znaju jer su stalno zajedno, ali Medvedi osim Lige šampiona nemaju jake utakmice, a ruska liga ne može da se meri ne samo sa nemačkom i španskom već ni, na primer, sa danskom. To je jedan od razloga, a drugi je da slabo pristižu mladi sa izuzetkom Igropula (1985) i Alanasjana (1986). Rusi su uvek Rusi, ali kao da malo gube korak sa samim vrhom i moraju da se pregrupišu.

Poljska

Poljaci su od 1972. do 1980. tri puta u svom zlatnom dobu igrali na Olimpijadi, a najbolje su prošli u Montrealu 1976. gde su uzeli bronzu. U Minhenu su bili 10, a u Moksvi sedmi tako da su osvajanjem petog mesta u Pekingu ostvarili drugi najbolji rezultat na OI. Sama činjenica da su se našli na najvećoj smotri posle 28 godina je veliki uspeh, ali javnost je posle srebra na SP 2007. zaista imala velika očekivanja. Kao da su neki poljski novinari i zaboravili da do podviga u Nemačkoj njihove ekipe nije bilo nigde decenijama i da se ne mogu preko noći očekivati olimpijske medalje. Bogdan Venta je još jednom pokazao da je jedan od najboljih trenera na svetu i ovo peto mesto za njegov tim je sjajan rezultat. Poljaci se na EP u Norveškoj nisu proslavili, ali Peking je pokazao da se sa njima treba računati na mnogim narednim takmičenjima. Imali su grupu gde su znali da preko Kine i Brazila idu dalje, a pobeda nad Hrvatima i remi sa Francuzima, od kojih jedini nisu izgubili, kao i minimalan poraza od Španaca, doneli su im u četvrfinalu za rivala Island. Upravo tu je na noge skočila poljska štampa smatrajući da je dobijen najbolji mogući protivnik iz druge grupe što je bila greška. Poljaci su igubili sa 32:30, kasnije su savladali Koreju i Ruse što im je donelo plaman koji su i zaslužili. Zaista su odličan tim sa 11 igrača iz Bundeslige (među njima Tkačik, Mihal i Bartoš Jurecki, Krištof i Marsin Lijevski, Bielecki, golman Šmal, Jurašik) i što je jako bitno, samo četiri igrača su rođena pre 1979. što znači da mogu dugo da traju. Oni su tim koji je svakako jedan od onih u čijoj se igri može uživati.

Hrvatska

Uživanje je često gledati i Hrvate, ali ovog puta je ovaj sjajan tim ostao bez odličja. Olimpijski šampioni iz Atlante i Atine, svetski prvaci iz 2003. i vicešampioni iz 1995. i 2005, kao i evropski vicešampioni iz ove godine, toliko su toga uradili da niko ne može da ih kritikuje što su četvrti. Bilo je pehova za selektora Linu Červara od početka jer se na prvoj utakmici povredio Ivano Balić koji se, istina, vratio za presudne mečeve, ali se jasno videlo da je povreda ostavila traga. Van stroja je ispao i Ljubo Vukić, a na sve to je posle dobre partije na startu sa Špancima, došlo do poraza protiv Poljaka i Francuza. Znao je, međutim, iskusni Lino da je ključ četvrtfinale, a Hrvati su imali dodatni motiv jer su ih Danci želeli za rivale. Tu utakmicu su odigrali najbolje, pogotovo virtuozni Goran Šprem i nastavljena je niska plasmana u polufinale. Naime, od SP u Portugalu 2003. kad se na sceni pojavila ova generacija i kad je osvojeno zlato, Hrvati samo na SP u Nemačkoj 2007. gde su bili peti nisu došli do polufinala. Nisu osvojili medalje na EP 2004. i 2006, ali su bili četvrti i na žalost po njih opet nisu imali uspeha u meču za bronzu. Umor je stigao Hrvate u polufinalu gde su protiv Francuza izgubili svežinu u drugom pluvremenu, a pritom je Alilović na golu, posle sjajne partije sa Dancima tu potpuno zakazao. Potpuno isto se dogodilo i u meču sa Špancima za bronzu, jer su opet bili odlični u prvom pluvremenu, da bi se u drugom sve raspalo. Pero Metličić je rođen 1976, Džomba 1977, Dominiković i Valčić 1978. Balić, Sulić, Lacković i Šprem 1979, Vori 1980. Oni još uvek mogu da traju, pogotovo što je SP već na zimu u Hrvatskoj što će biti idealna prilika za naplatu dugova. Pojavio se supertalentovani Domagoj Duvnjak (1988), brzo krilo Horvat je rođen 1984, Alilović 1985, Vuković 1983 tako da ima mladih snaga i sad je svakako najbolje postepeno vršiti smenu. Nije lako naći naslednike za ovako dobre igrače, ali u svakom slučaju sa Hrvatima pogotovo na predstojeća dva takmičenja svakako treba računati, a London je ipak još daleko. Sada se sigurno traže razni uzroci ovog, na papiru neuspeha, ali čini se da tu nema filozofije. Hrvati su bili bolji od Danaca, zaista su bolji od njih bili Francuzi i Španci i čini se da pojedini i suviše pričaju o nekim sitnicama koje nisu toliko bitne.

Španija

Atlanta bronza, Sidnej bronza, debakl u Atini i sedmo mesto, a sad i treća bronza. Španci koji su 2005. bili svetski prvaci, a 2006. evropski vicešampioni, uspeli su da dođu do odličja posle posle dva neuspeha u nizu. Naime, uteha za debakl u Atini bio je trijumf u Tunisu 2005, na šta se nadovezalo srebro iz Švajcarske 2006. i zato niko nije mogao da očekuje novi pad. Na SP 2007. osvojeno je sedmo mesto, da bi ove godine Furija na EP u Norveškoj gotovo dodirnula dno osvajanjem devetog mesta. Zato su puleni iskusnog Huana Karlosa Pastora bili pod velikim pritiskom, ali su uz nesumnjiv kvalitet i malo sreće opet došli do odličja. Pastor je doveo u Peking i neka nova imena, kao pivota Prieta koji je zamena za Uriosa, Malmagra (1983) i Viktora Tomasa (1985), ali je glavni doprinos dala oprobana družina, a to znači veterani na golu Barufet i Ombrados, pa bombarder Iker Romero, braća Entrerios, kralj kontri Huan Garsija, sjajno desno krilo Rokas, korpulentni pivot Garabaja i stena zvana Lozano. Pobedili su ih u grupi Hrvati i Francuzi, sa Brazilcima su plesali na tankoj žici poraza, ali Pastoru se ipak otvorio žreb. Korejci su realno bili najpogodniji rival i to Furija nije propustila da iskoristi. Da su imali sreće pokazao je meč sa Islandom gde su bili skoro pa poniženi, ali u meču sa Hrvatima su izvukli unutrašnju snagu i na kraju se se bronzi radovali kao šampioni. Španije je u svakom slučaju zemlja koja uz Nemačku ima najaču ligu, a na mnoge igrače računaće se i u budućnosti jer vrlo važni šrafovi Romero i Rokas su rođeni 1980. odnosno 1982 sa tim da se za golmane kao i za Lozana i Alberta Entreriosa moraju tražiti zamene. Uspeh je ostvaren i Pastor je već bogatoj riznici dodao još jedno odličije.

Island

Kad je u junu Srbija u kvalifikacijama za SP u Hrvatskoj pobedila Češku, selekcija Islanda je senzacionalno ispala od Makedonije čime je ostala bez plasmana. Došao je novi selektor Gudmun Gudmundson i samo dva meseca kasnije Island je osvojio srebro u Pekingu što znači da u Hrvatskoj nećemo gledati olimpijske vicešampione. Uvek je Island, zemlja rukometa, bio tu negde na velikim takmičenjima, niko nikada nije voleo da igra sa njima, ali odličja su ih mimoilazila. U Barseloni 1992. bili su četvrti, a na EP 2003. takođe su izgubili meč za bronzu. Obično su znali da sjajno igraju u grupi da bi kasnije padali, a na prošloj Olimpijadi bili su tek deveti (samo ispred Brazila, Slovenije i Egipta). Sada su Ribari naplatili sve sa kamatom. Svojim ludim i snažnim stilom na koji mnogi nemaju odgovor znali su u Pekingu da razbiju rivale, ali nekad i da se kockaju. Posle pobeda nad Rusima i Nemcima, osvojili su samo dva boda u poslednja tri meča, ali ih je to odvelo u četvrtfinale čime su zapravo ispunili cilj. Ali, osetio je veteran Stefanson (35, Siudad Real) da na svojim poslednjim Olimpijskim igrama konačno može da odvede momke do odličja. Na domak njega se došlo pobedom nad Poljacima, a onda su Ribari protiv Španaca eksplodirali i ta pobeda od 36:30 sigurno je najveća u istoriji rukometa male ostrvske zemlje. Bio je to rukomet modernog doba, ali ceh je plaćen u finalu gde su bili potpuno smušeni i nemoćni, pa su pali bez ispaljenog metka što za borbene momke nije uobičajeno. Treba ih razumeti jer su prokrvarili do plasmana u finale i treba im uputiti sve čestitke. Srebro je veliki uspeh, a ono što daje nadu Islanđanima je činjenica da osim Stefansona u starije spadaju još samo div Sigfus Sigurdson (1975) i Jakobson 1977. Godišta ostalih Atlason (1984), Snori Gudjonson (1981), Halmgrimson (1984), Peterson (1980), Geirson (1982), Valur Sigurdson (1979), Gunarson (1980) govori o tome da će mnogi biti i u Londonu 2012 ako se kvalifikuju. Uz to po četvorica igrača nastupaju u nemačkoj i sve jačoj danskoj ligi, jedan u Španiji, a na Islandu igraju samo trojica i to Sigfus Sigurdson, Jakobson i Gustavson. Sada će imati i priliku da bez pritiska uživaju u srebru u spremaju se za EP 2010.

Francuska

Tako smo došlo do šampiona. Kad jedan tim pobedi sedam puta u osam mečeva uz jedan remi i dobije finale sa pet razlike, a pri tome na putu do trona pobedi sve glavne rivale, tu je svaka priča izlišna. Francuzima je trebalo ovo zlato da zaokruže sjajna izdanja koja ih godinama drže u vrhu. Trener Klod Onesta je nastavio tamo gde je stao čuveni Konstantini, koji je Francuze doveo na pozornicu 1995, kad su na Islandu postali prvi put svetski prvaci što su ponovili 2001. kao domaćini uz srebro iz 1993 i bronze 1997, 2003, 2005. Stigli su i do uspeha na EP gde su prvi put postali prvaci 2006, ali na Olimpijadama su samo 1992. uzeli bronzu. Četiri godine kasnije bili su četvrti, a zatim su usledili šesto mesto u Sidneju i peto u Atini što nikako nije moglo da im zadovolji apetite. Posle evropske krune 2006, bili su četvrti na SP 2007 da bi ove godine uzeli bronzu na EP gde su igrali sa istim timom kao u Pekingu. A u Kini je orkestar Kloda Oneste svirao bez greške. Igrači su dugo zajedno, znaju se u dušu i ovo je bilo ono što im je nedostajalo da objedine titule. Zlato do koga su došli superiornom i modernom igrom uz ponekad neverovatne odbrane golmana Tjeri Omejea. Ni povreda Žeroma Fernandeza nije ih omela u ostvarenju cilja. Iskustvo, a to govore godišta: Žiro (1973), Burde (1974), Abati (1970), Gijom Žil (1976), Bertran Žil (1978), Fernandez (1977), Omeje (1976), Narcis (1979) bio je veliki adut, ali vođa je ipak bio najmlađi i to Nikola Karabatić (1984), a uz njega su tu Abalo (1984) i Gigu (1982). Ta činjenica da toliko dugo igraju u nepromenjenom sastvu i uz sjajnu fizičku spremu zapravo je sve odlučila. Bili su i puni samopouzdanja i nisu ih zanimale kalkulacije pa su isprašili Špance u grupi sa sedam razlike, bolji su bili i od Hrvata, protiv Rusa su bili željni osvete, a to što su dva puta jake jake Hrvate praktično nikome pre njih nije pošlo za rukom. U finalu su igrali najbolje na celom turniru i jednostavno je uvek najlepše kad oni koji igraju najkvalitetnije na kraju i pobede. Karabatić će ostati vođa i za budućnost, stariji su dosanjali san, ali je jasno da će Francuska godinama biti sila jer posle ovog zlata će još više poratsi zanimanje javnosti koje je nekad znalo i da zaboravi na zlatne momke. Igrali su atomski, dovoljno tehnički potkovano i dovoljno borbeno i rabijantno, imali su zvezdu u sklopu kolektiva tako da je Onesta pokazao kako treba da se vodi jedan rukometni tim.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: