U Bosni možemo biti Muslimanke

Pokušaj turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana za ukidanjem zabrane o nošenju marame na univerzitetima, koja je uvedena osamdesetih godina, naišao je na snažna protivljenja od strane građana, opozicije i sekularista. Iako ga je Parlament podržao, Ustavni sud je prihvatio žalbu opozicije potvrdivši dotadašnju legislativu. U međuvremenu, dok se diskusija između pitanja slobode javnog ispoljavanja religije i straha od islamizacije iznova zaoštrava, veliki broj pokrivenih Turkinja se, umjesto skidanja marame, radije odlučuje za studiranje u inostranstvu, između ostalog u BiH gdje ih već ima oko 500. Razgovarali smo sa studenticama iz Turske koje kažu da im Bosna pruža pravo na vjersku slobodu

"Bosna je mala Turska", kažu bez oklijevanja Turkinje - studentice Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, dok sjedimo nedaleko od njega, u jednom kafeu na Čengić Vili. Njihove riječi mi u kontekstu diskusije o buđenju tzv. osjećaja neootomanizma unutar bošnjačke kleronacionalne politike, kojom se oportunistički oduševljavaju "suparnički" etnonacionalistički krugovi, zvuče gotovo blasfemično. Tješi me samo to što sa svojih dvadesetak godina nisu svjesne političke i historijske osjetljivosti takvog "viđenja" naše zemlje i što ne znaju koliko samo može biti zloupotrebljena jedna od njihovih naivnih izjava poput te da, recimo, "u Turskoj preovladava mišljenje kako je Bosna tursko dijete". Nije li daleko veća ironija što su djevojke došle u Bosnu upravo zato što "nije kao Turska", odnosno zato što je vide kao posljednji spas od diskriminacije u sopstvenoj zemlji? "Ovdje imamo pravo na vjersku slobodu, vaša zemlja je mnogo tolerantnija", objašnjavaju mi. Sa stanovišta njihovog osobnog religijskog identiteta, u potpunosti ih razumijem.

Nakon što su završile srednju školu u Turskoj, znale su da zbog odluke da nose hidžab imaju samo dva izbora: ili ostati i pristati na kršenje osobnih prava - odricanje od marame na univerzitetu - ili otići i biti slobodne. Iza odluke da budu u Bosni, a ne, recimo kao pojedine njihove prijateljice, u Engleskoj ili SAD-u stoji, naravno, ekonomska i "kulturološka" isplativost. "Bilo koji univerzitet u Bosni na kojem se predaje na engleskom jeziku za nas je prihvatljiv. Ovdje je daleko jeftiniji život, a uz to, osjećamo se kao kod kuće, samo s dodatnim uživanjem prava na slobodu onoga što smo."

Sarajevo - Photo: Uroš Velièkoviæ / Flickr

Tokom razgovora, djevojke same priznaju da su ideje o Bosni više posljedica političkog imidža kakav gaje vladajuće partije u Turskoj zbog, kako kažu, "zajedničkog, otomanskog porijekla" negoli odraz njihovih ličnih saznanja. "Kada sam odlučila da idem u Bosnu, mama me pitala: 'Serra, gdje je Bosna?' Ja sam rekla: 'Možda kod Azerbejdžana.' Mama je naravno vrisnula i rekla: 'Serra, šta ti je? Gdje ćeš tamo?' Onda sam uzela kartu i rekla joj: 'Ne, mama, Bosna je kod Italije.' Bilo joj je lakše. Dakle, hoću reći, puno se priča o Bosni, a niko ne zna gdje je to tačno. Kad sam došla, shvatila sam da je sve slično", govori smijući se Serra Dogan, studentica druge godine industrijskog inženjeringa na Internacionalnom univerzitetu, koji je 2003. godine osnovala Fondacija za razvoj obrazovanja Sarajevo, s vizijom da "postanu glavno središte na Balkanu koje će povezivati Istok i Zapad".

Budućnost je naša Serru i njene prijateljice bilo je lakše naći nego ubijediti ih da pričaju. Zapravo, većina Turkinja koje dolaze u Bosnu zbog toga što im je hidžab prepreka da studiraju na ondašnjim univerzitetima - samo njih dvije stotine ih studira na IUS-u - rado pristaju da govore o "diskriminaciji u svojoj zemlji". Međutim, iz straha da po povratku u Tursku budu kažnjene time što "neće naći posao", pojedine odbijaju istupati pod imenom i prezimenom. Serra se, s druge strane, ne boji toga iz istih onih razloga zbog kojih je ne zabrinjava pomisao na hidžab kao hendikep u ostvarivanju profesionalne karijere. "Ekonomija u Turskoj se sve više razvija a privatni sektor će u budućnosti biti daleko moćniji od javnog. Pošto je u Turskoj zabranjeno nositi maramu samo u javnom sektoru, ja sam se već pomirila s tim da ću posao tražiti u jednoj od sve većeg broja stranih firmi koje se otvaraju. Studenti koji studiraju u inostranstvu su svakako u boljoj poziciji, prvenstveno zato što se na našim fakultetima engleskom jeziku još uvijek ne pridaje tolika pažnja. U Turskoj vrlo rijetki znaju engleski i sigurna sam da će biti velika potražnja za našim kadrovima po povratku. Uostalom, takvo mišljenje već prevladava; naprimjer, većina prijatelja mi kaže da već sada imamo bolje šanse za posao upravo zbog međunarodne dimenzije obrazovanja koje stičemo ovdje. Uz to, mi pričamo još i i bosanski jezik, dakle trilingvisti smo", ubjedljiva je Serra.

Njena prijateljica, Esra Gumuscu koja dolazi iz manjeg grada, Mardin na istoku Turske, suosjeća ipak s velikim brojem djevojaka kojima je onemogućeno da se bave profesijom unutar javnog sektora. "Šta je sa ženama koje žele biti policajke, doktorice, profesorice, pravnice, političarke...? Ono što najviše zamjeram našoj vladi je to što postavlja barijeru između hidžaba i univerziteta. Zato je veliki broj djevojaka prinuđen na kompromis, radije skidaju maramu kada su u školi, a kada izađu, ponovo je stavljaju. Međutim, niko nije svjestan kakav je unutarnji osjećaj nekoga ko maramu smatra svojim identitetom, to je kao da mu ga skrnavite, kao da mu oduzimate nešto najintimnije, i mislim da to stvara još veći kompleks." Jedna od djevojaka koja nas je zamolila za anonimnost dodaje: "Osim toga, šta je s muškarcima?! Oni dakle mogu biti vjernici i normalno upisivati univerzitete, dok mi moramo skrivati našu pripadnost identitetu muslimanke. To je dupla diskriminacija, polno-vjerska. Ja sam zato prema opredjeljenju feministica."

Žena drugog reda Studentice pitamo iz kojih razloga veliki broj njihovih muških kolega upisuje Internacionalni univerzitet u Sarajevu. Objašnjavaju da su kriteriji za upisivanje daleko teži u Turskoj, gdje na "dva miliona studenata ima samo 3.000 fakulteta". Kažu da su pokrivene djevojke iz tog razloga dodatno diskriminirane. "S obzirom da smo mi išle u tzv. islamske koledže gdje se prešutno odobrava marama, samim tim smo imale manje šanse za upis na jedan od javnih fakulteta, čak i pod uslovom pristanka na skidanje marame. Naprimjer, ako sam ja, pri polaganju prijemnog, od 50 pitanja odgovorila tačno na njih 30, automatski dobivam 100, dok moje prijateljice koje su išle u gimnaziju dobivaju 300 bodova! Možete zamisliti da je meni koja sam željela studirati nauku gotovo nemoguće konkurirati drugim kandidatima. To je zapravo jedan od vidova pritisaka na pokrivene djevojke", kaže jedna studentica. Esra dodatno pojašnjava da islamska škola također zabranjuje maramu, ali da se prešutno narušava legislativa. "S obzirom da smo imale časove vjeronauke i da smo morale barem dva sata dnevno biti pokrivene zbog čitanja Kur'ana, onda nam se gledalo kroz prste. Međutim, uprava mora dobro paziti, u suprotnom dešava se da pojedine škole budu nasilno zatvorene. Jednom je došla inspekcija u školsko dvorište, a mi smo bile pod hidžabom. Razgledali su i slikali nas a onda su prišli i pitali me da li uvijek nosim maramu, ja sam morala negirati, rekla sam da je nisam skinula jer odmah poslije imam čas vjeronauke." Serra se također prisjeća srednjoškolskih dana: "Na času vjeronauke smo morale biti pokrivene, a nakon toga bi odlazile, recimo, na čas matematike gdje nam je profesor znao nasilno skidati maramu ili nam prijetiti da nas neće ispitati dok je ne skinemo. Nije bilo lako."

Pamet pod maramom Ona ne poriče kako je zbog dvadeset godina zabrane marame u Turskoj državna praksa otvorila prostor još snažnijim stereotipima te kako su pokrivene djevojke prinuđene stalno dokazivati svoju intelektualnu sposobnost. "Sve nas ovo još više zavlači u mrak. Recimo, to je jako utjecalo na mog oca, koji je apsolutno bio protiv toga da se pokrijem a kamoli da zbog toga napustim rođenu zemlju. On čak nije želio da plati školovanje, pa sam morala naći stipendiju. Stalno mi govori: 'Serra, ti si žena drugog reda u Turskoj, šta će ti marama, bilo bi ti lakše u životu da je ne nosiš, tako nemaš budućnosti, uvijek ćeš biti marginalizirana...' Naravno, i njega boli ono što vidi. Jednom su stranci posjetili preduzeće mog oca koje se bavi oglašavanjem, a kako moj otac nije mogao komunicirati na engleskom, izašla sam da ga predstavim. Pozdravila sam ih i upitala: 'Please, how can I help you?' Oni su blejali u mene razrogačenih očiju i rekli: 'Imaš maramu a znaš pričati engleski? Unbelievable!' Ja sam, u šoku, rekla: 'Your stupidity is unbelievable!'"

Djevojke se smiju, dok jedna od njih, koju je diskusija iznova izrevoltirala, kaže da je problem što se u cijeloj toj polemici o religijskoj pripadnosti priča isključivo fokusira na hidžab: "Kao da niti jedno drugo obilježje ne predstavlja religijske simbole! Sudija Ustavnog suda je u svom obrazloženju prilikom obaranja odluke Parlamenta o povratku marama na univerzitete prije dvije godine hidžab proglasio političkim simbolom, odnosno kao prijetnju državnom poretku, koji je po legislativi laički. Osim toga, svi se stalno boje uvođenja šerijata ukoliko se ukine zabrana o nošenju marame, ili da, kao što je generalno mišljenje, ne počnemo ličiti na Iran ili opet, da nas Evropska unija ne odbaci. Prvo, to je besmisleno, zato što je Turska, pogotovo Istanbul gdje živim, jako moderna u smislu različite vjerske prakse. Drugo, šta fali da smo kao Bosna, evo vaša zemlja je dokaz da marama ne podrazumijeva nužno islamizaciju i da je u potpunosti evropska, zar ne?"

Hidžab je podijelio društvo

Problematiziranje hidžaba kao jednog od najosjetljivijih pitanja u turskom društvu seže još do 1923. kada je Mustafa Kemal Atatürk uveo ustavne promjene osnovavši Tursku kao sekularnu državu. Već tada, u okviru kemalističke ideologije, marama poprima obilježja zaostalosti i konzervativnosti a ženama koje je nose se uskraćuje pravo na rad u javnom sektoru. Od tada pa do danas, nikada nisu prestale kontroverze o hidžabu s obzirom da muslimani čine 95 stanovništva u Turskoj. Međutim, s ekonomskom i socijalnom emancipacijom žena, marama se sedamdesetih i osamdesetih godina polako vraća na univerzitete i, kao posljedica toga, 1984. se usvaja prva legislativa o zabrani nošenja marame na univerzitetima. Istovremeno se pojačava kontrola nad "zaštitom laicizma" u administraciji, zvaničnim institucijama, pravosudnim i policijskim kancelarijama. Naravno, u zemlji u kojoj danas 22 posto mladih žena nosi maramu, odluke vode ka sve većem nezadovoljstvu, te dolazi do pojedinačnih žalbi Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Svaki put su odbijene. U međuvremenu se zabrana o nošenju marame ponovo vraća na novinske naslovnice kao kada je u maju 1999. Merve Kavakci, tek izabrana poslanica proislamističke Virtue stranke spriječena da položi zakletvu u Parlamentu zato što je pokrivena; nakon što je odbila da napusti zgradu, članovi opozicije su pola sata vikali "napolje", dok ju je tadašnji prvi ministar Bulent Ecevit optužio da narušava principe sekularizma. Skandali se nastavljaju u oktobru 2006., kada turski predsjednik Ahmet Necdet Sezer odbija da žene političara koje nose marame prisustvuju balu povodom Dana nezavisnosti. Te odluke vode do vala nezadovoljstva među građanima: smatra se da je sadašnji prvi ministar Erdogan imao 2007. uspješnu kampanju upravo zbog obećanja o ukidanju zakona o zabrani nošenja marame. Za vrijeme glasanja turskih poslanika 7. feburara 2008., na desetine hiljada ljudi protestira ispred Parlamenta protiv te odluke. Uzalud - Parlament usvaja amandman na Ustav i dozvoljava nošenje marame na turskim univerzitetima, tvrdeći da je velikom broju žena uskraćeno obrazovanje. Priča je, međutim, završena kada 5. juna 2008. Ustavni sud Turske anulira parlamentarni amandman zato što "krši osnovne ustavne principe"; protiv ove odluke nije dozvoljena žalba.