Dani u srcu Bliskog Istoka (1)

Vijest da su četiri kandidatkinje na izborima postale članice kuvajtskog Parlamenta nije se ni ohladila, a lokalne GSM mreže su već munjevitom brzinom prenosile viceve o tome. Prema jednom od njih, predsjednik Parlamenta Hussein Nasser al-Huraiti je odmah svim izabranim zastupnicama ponudio brak "kako bi unaprijed osigurao četiri glasa".

Kuvajtska demokratija Prije nego što gorljivi borci za ljudska prava podignu obrve, valja reći da su netom protekli izbori u Kuvajtu krajnji domet demokratije, budući da su žene, koje čine skoro 60 odsto domicilne populacije, tek prije četiri godine uopće dobile pravo glasa. Na prošlim izborima, nijedna žena nije dobila potrebnu podršku birača za ulazak u Parlament, dok je na ovim jedna od kandidatkinja - Maasouma al-Mubarak - dobila najveći broj glasova od svih kandidata. Ovi su izbori svojevrstan poraz islamista i radikalnih islamista, koji su do sada, potpomognuti većinom "nezavisnih" poslanika, držali većinu. Najteži poraz su pretpjeli članovi Islamskog državnog pokreta, političkog krila Muslimanskog bratstva, koji su sa sedam spali na tri poslanička mjesta.

U Kuvajt smo stigli nekoliko sati prije otvaranja biračkih mjesta, i valjalo se dobro pripremiti: dan pred nama je predviđao posjetu najprije ženskim, a onda i muškim biralištima, koja su, naravno, odvojena. U Kuwait Timesu čitam da se na vanredne izbore, druge u godini dana, prijavilo 210 kandidata, u utrci za 50 mjesta u Parlamentu. Pošto političke partije u Kuvajtu formalno ne postoje, birači se opredjeljuju za one čiji im program najbolje odgovara, ali ni plemensko porijeklo kandidata nije zanemarivo - u prošlom sazivu Parlamenta su pripadnici plemena Al-Awazem, primjerice, u svojim redovima imali i selefije i populiste, pripadnike opozicije, te "nezavisne" deputate, koji su uglavnom bili bliski vladajućim sunitskim islamistima. Na ovim izborima, piše Kuwait Times, pravo glasa ima 384.800 birača, od čega je preko 209.000 žena.

Na kuvajtska shvatanja demokracije, Europejac ima samo slegnuti ramenima - pored neshvatljivog odvajanja žena od muškaraca, neutralnog posmatrača će zaprepastiti činjenica da izborni zakon u Kuvajtu ne poznaje predizbornu šutnju - pred ulazima u birališta su uredno poredane tezge, na kojima aktivistkinje i aktivisti glasačima nude hladna pića i topla jela, ne bi li ih privoljeli da zaokruže njihove favorite. Dijele i bočice s vodom, na kojima su ispisana imena kandidata. Neki agitatori idu i toliko daleko da biračima tik pred glasačkom kutijom turaju u ruke promotivne letke svojih kandidata. Neobično je mnogo djece. Na ulazu u srednju školu, koja je za ovu priliku pretvorena u izbornu jedinicu, presreće nas gomila susretljivih djevojčica. Ne razumijem šta govore, ali po gestama ruku i prstima oblikovanim u slovo V, pretpostavljam da podržavaju Rolu Dashti, miljenicu omladine i krajnjih liberala. Od sedam djevojčica, samo jedna kaže da je čula za Bosnu. Ostale se samo podsmješljivo gurkaju. "Kako znaš za Bosnu?", pitamo je. "Pa, znam da je bio rat, nadam se da više nije", odgovara, otkrivajući nisku bisernih zuba. Smijemo se, odgovaramo da je rat odavno stao. "Izvinite", smije se djevojče, "ako vam je lakše, cijeli svijet je saznao za Kuvajt tek kad se zaratilo kod nas. Po tome smo jednaki."

Welcome to Kuwait Naš vodič nam objašnjava da su Kuvajćani inače jako politični, i da se od malih nogu zanimaju za politiku. To ne treba posebno objašnjavati, kod onog plakata stoji djevojčica od svojih desetak godina i maše slikom jednog od kandidata, ozbiljnog lika, s bijelom galabijom na glavi.

Žene je skoro nemoguće fotografirati, čak i one koje nisu odjevene prema strogim islamskim pravilima, a takvih nije ni malo. Ljubazne su i srdačne u razgovoru, ali na svaku molbu za fotografiranjem, odlučno odmahuju glavom. Šteta. Namrgođeni policajci nas požuruju da što prije napustimo biralište. Zapravo, niko nam ništa ne govori, ali je iz njihovog držanja jasno da baš i nismo poželjni. Molim lijepo, zadovoljavamo se tek fotografiranjem biračkog mjesta, nijedna od žena koje strpljivo čekaju na ulazu ne želi nam dati izjavu. Ipak se ljubazno zahvaljujemo, ljubazno klimanje glavom je jedini odgovor koji dobijamo. Shvatili smo poruku, idemo dalje.

U prolazu namigujem vojniku koji zainteresirano posmatra (vjerovatno neučtive) pridošlice. I on se smije, odgovara namigivanjem, i to tako srdačnim, da su me proželi trnci. Tu poruku nisam shvatio. Brže-bolje sjedamo u prostrani klimatizirani Chevrolet, kojeg nam je Ambasada Bosne i Hercegovine stavila na raspolaganje.

Pred "muškim" biralištem zatičemo sličnu vrevu, s tim što se s biračima može porazgovarati. Jedan od njih, reče da se zove Abdul Aziz al-Ali, odjeven u tradicionalnu arapsku "dishdashu", otvoreno kaže da podržava Rolu Dashti, i to toliko gorljivo: "Ona je najbolja! Tako pametna, tako široka, tako dobra žena! Ovi islamisti će nas vratiti hiljadu godina unazad!" Dok govori, naš sugovornik maše stisnutom šakom, kao da prijeti. Drugom rukom miluje desetogodišnjeg dječaka, svojeg sina, koji nam pokazuje svoj pasoš: "I moj sin će, kad naraste, glasati na izborima. Mislim da je jako važno da još kao dijete spozna značaj političkog aktivizma. Kad poraste, bit će advokat", ponosno kaže. Pita nas odakle smo. Zadovoljan odgovorom, obradovano klima glavom: "O, Bosna Herceg! Welcome, welcome to Kuwait!" Gotovo je nemoguće naći nekoga ko ne govori engleski.

Hvala lijepo, dobri moj Azize. Mi sad moramo dalje.

Amerikanizacija Da nije enormnih vrućina, koje na ovim prostorima, prema tvrdnjama mještana, mogu dostići i nevjerovatnih 70 stupnjeva Celzijevih u otvorenoj pustinji, Kuvajt bi lako mogao biti Kalifornija. Jer, amerikanizacija ovog prostora je sveobuhvatna - počevši od vozila na ulicama, koja su najčešće američke i japanske proizvodnje, preko bilingvalnih saobraćajnih znakova, pa sve do velebnih trgovačkih lanaca, kojima špartaju također "amerikanizirani" konzumenti. Njih prepoznajete po enormnim količinama Keloggovog čipsa, koje trpaju u potrošačke korpe. Kuvajt je jedina zemlja na svijetu u kojoj je domicilno stanovništvo u manjini - oko 35 posto - dok je preko dva milona ljudi "uvezeno" iz svih krajeva svijeta. Naši domaćini nam objašnjavaju da Kuvajćani praktično ne rade ništa. To imaju zahvaliti državnoj regulaciji, koja je tek nedavno izmijenjena, a po kojoj stranac nikada ne može biti vlasnik privatnog preduzeća u Kuvajtu. Da bi neko pokrenuo biznis, najprije mora naći "sponzora", koji će biti vlasnik najmanje 51 procenta dionica firme i - jednostavno, brojati pare. Kuvajćani se zato prepoznaju (i izdvajaju) po tradicionalnim dishdashama. Njihovo bogatstvo se, zbog islamskih propisa po kojima muškarci ne smiju nositi svilu i zlato, može s relativnom sigurnošću procijeniti samo po iPhoneu ili Blackberryju u ruci. Dok se jednom rukom igra svojim elektronskim ljubimcem, drugom smireno prebire po brojanici. Na sve strance gledaju s visine, jako je teško stupiti u kontakt sa njima. No, kad se jednom otvore, teško da možete zamisliti ljubaznije ljude.

Stranci Stranci su skoro pa pravilno raspoređeni po djelatnostima - Evropljani su uposleni u hotelijerstvu, Egipćani su mahom taksisti, Filipinci rade u buticima, Amerikanci su konobari, i tako dalje. Za nas je to sve relativno šokantno - zamislite gastarbajtera, Nijemca, reče da se zove Uwe, servilnog batlera koji se ovom potpisniku na svaki način stavio na raspolaganje. Imao sam utisak da mu je bilo neizmjerno žao kad je shvatio da od obuće posjedujem samo patike, te da nemam cipele koje bi on s radošću očistio. U Kuvajtu su na privremenom radu Holanđani, Englezi, Talijani, ukratko, svi oni Evropljani u čijim matičnim zemljama toalete čiste bivši Jugoslaveni.

Kuvajt svoje bogatstvo, zna se, duguje (pre)bogatim zalihama nafte. Dnevno se proizvede preko 2.400.000 barela, koji državi osiguravaju svakog dana zaradu od 100.000.000 dolara! Nafta je bezobrazno jeftina - litar je najmanje četiri puta jeftiniji od litra vode!

"Ovdje je dobro, ako ste Kuvajćanin. Ostali žive kao i svugdje u svijetu - sastavljaju kraj s krajem", kaže nam Ramadan Muhammed Ali, egipatski taksist, koji nam nudi prevoz. Priča da mjesečno može zaraditi oko 300 kuvajtskih dinara (oko 750 eura), te da mu je to dovoljno da plati stan i hranu, ali da s tim parama ne može priuštiti da u Kuvajt dovede i svoju porodicu iz Egipta. "Osim toga, ja se ovdje ne uklapam najbolje. Nisam, što se ono kaže, "jak musliman", ne idem redovno u džamiju, volim popiti, volim plesati, mislim da u tome nema ništa loše. Ovdje je sve to zabranjeno."

U Kuvajtu se zbog konzumacije alkohola može ozbiljno "zaglaviti", a posjedovanje i preprodaja droga kažnjivo je čak i smrću. Crne hronike su, pak, pune vijesti o racijama u ilegalnim distilerijama, te o mladićima i djevojkama "uhvaćenim kako piju alkohol". U takvim vijestima, novinari obično podvlače činjenicu da se ne radi o Kuvajćanima, nego o strancima. Vožnja u pijanom stanju je nešto skoro nezamislivo, a jao onome koga policija uhvati!

Vrijeđanje kraljevske porodice Al-Sabah je također neprihvatljivo, kao i bilo kakvo vrijeđanje islama. Ovaj novinar, sklon hazarderstvu, na put u Kuvajt je ponio knjigu dobitnika Pulitzerove nagrade Chrisophera Hitchensa Bog nije velik, tek testa radi, jer sam prije polaska negdje pročitao da su kuvajtske vlasti iz školske lektire izbacile Orwelovu Životinjsku farmu, samo zato što su glavni likovi - svinje. No, čikanje sudbine je dobro prošlo, niko nije ni pokušao da zaviri šta imam u torbi. Policajca skoro da i nisam sreo.