Balkanska - zanatlijska ulica

Jedan od najpoznatijih i najdostupnijih centara zanatske umešnosti za gradske dame i gospodu, Balkanska ulica, najpre je utihnula, potom i potpuno zamrla. Nekolicina preostalih zanatskih radnji danas predstavlja istorijske spomenike jedne epohe koja je ovu varoš svojevremeno učinila gradom

Autor: Ljubo Trifunović
Izvor: STATUS

Izvor: B92

Petak, 29.10.2010.

22:05

Default images

Gotovo da je postalo izlizano opšte mesto, spominjanje Balkanske ulice kao „prvog, trnovitog suočavanja došljaka s velegradom“. Dakako, blagodareći činjenici da je u dnu te uistinu veoma strme ulice železnička stanica, a na njenom vrhu, poslovni, trgovački, ugostiteljski centar velegrada, Balkanska ulica je poodavno dobila simbolično značenje, koje se po važnosti izjednačilo sa svim ostalim njenim, prozaično-varoškim funkcijama: saobraćajnom, zanatsko-uslužnom, trgovačkom...

Ali, vremena su se poprilično promenila i to poodavno: ne pre deset ili dvadeset godina, već još pre trideset-četrdeset godina, od kada je ovaj grad počeo da se razvija u velegrad, u kojem je javni prevoz (što gradski – tramvaji, trolejbusi, autobusi; što privatni – taksi vozila) počeo da funkcioniše i istiskuje neophodnost pešačenja, kako njegovih stanovnika, tako i gostiju, namernika i dođoša.

Balkanska ulica je tako izgubila svoj pešačko-funkcionalni i simbolični značaj, koji je održavan i pretvaran u mit zahvaljujući ličnim strahopoštovalačkim iskustvima inih spisatelja, koji su dolazili u velegrad željni slave i boljeg života. Štaviše, zamiranje ulice kao jedne od ključnih u gradu poklopilo se sa (svakako neplaniranim!) civilizacijskim razvojem urbsa, koji je bezmalo slučajno (a sinhrono) dokinuo komunikacijsku važnost ulice i značaj malih, privatnih zanatsko-trgovačkih radnji koje su joj ulivale svakodnevnu živost. Sećam se da je i moj pokojni otac svoja odela i kapute (a to se onda, pre pola veka, pravilo samo kada je neophodno ili za izuzetno svečane prilike!), pravio kod nekakvog „majstor Voje“, u krojačkoj radnji u gornjem delu Balkanske (nešto iznad sadašnjeg, umrtvljenog prolaza za Terazije). A neposredno ispod hotela „Moskva“, pri vrhu ulice bio je jedan od prvih gradskih „šankova brze hrane“, „Leskovčanin“, koji je pravio i prodavao izvrsne pljeskavice. Pred njegovim kioskom uvek je bila gužva, čekalo se u dugim redovima, čak i dužim od onih koji su svojevremeno umeli da se formiraju ispred blagajne bioskopa „20. oktobar“, tačno preko puta ulice. Ovaj bioskop, sa dve dvorane u kojima su se prikazivali (u jednoj u parnim, u drugoj sali u neparnim satima) „sumnjivi“ filmovi, bio je omiljeno mesto jogunaste gradske mladeži, budući da je prikazivao filmove koji bi se danas mogli svrstati ne čak u „B“, nego u „C“ i „D“ holivudsku produkciju: jeftine vesterne, još jeftinije „akcione filmove“, „avanturističke“ i „kriminalne“, da bi pred kraj svog postojanja gro svog repertoara bazirao na nekoj varijanti „mekih“ pornića. A potonje je dušu dalo za „posao“ i „delanje“ kurvi i pedera, čije je jedno od ozloglašenih zbornih mesta bio i javni WC, neposredno uz bioskop, u (negdašnjem) parkiću, bezmalo preko puta ulaza u reprezentativni hotel „Moskva“. Uzgred, do narečenog javnog WC-a nalazila se i ruševina višespratnice stradale u bombardovanju još 1941. godine, u čijem su podrumu agilni „omladinci“ otvorili takozvani „Index bar“: veliki prostor, sasvim posebne (i doslovno!) „underground“ atmosfere, koji je u šezdesetim godinama postao uporište i plesna dvorana jedne od prvih beogradskih „subverzivnih rock grupa“ – Silueta. Bio je to, naravno, sasvim nenamerni, slučajni, antipod, studentskom kulturno-umetničkom društvu „Krsmanović“, u čijim su se prostorijama (tik uz bioskop „20. oktobar“) održavale probe „akademskih“ ansambala ovog društva: hora, orkestra, pozorišta... Gradski mangaši dolazili su na te večernje probe „Krsmanca“ da se nabacuju studentkinjama, a zatim su prelazili u „Index bar“ da uz prvog jugoslovenskog rock penzionera, pokojnog Zorana Miščevića i njegove Siluete, „potroše energiju“. Sve to skupa bilo je tako naivno i bezazleno, lišeno čak i primisli o ikakvom nasilju, da je danas neshvatljivo kako i zbog čega je bilo javno „prokaženo“, „žigosano“, pa i proganjano, kao nešto – „zapadnjački dekadentno“. Danas je na mestu negdašnje ruševine i „Index bara“, koje bi se u nekoj civilizovanoj evropskoj zemlji konzervirale kao mesta od višestrukog istorijskog značaja, prva ovdašnja takozvana „pametna zgrada“, „čudo savremene nauke i tehnologije“ namenjeno ekstremnim bogatunima. To što su investitori ove, u biti nakazne zgradurine, koja se ni na koji način ne uklapa u ambijentalnu celinu ni Balkanske ulice ni Terazijskog platoa, dobrano zagrabili i u površinu negdašnjeg parka, nikoga od nadležnih ne tangira.
Bioskop „20. oktobar“ je poodavno zatvoren, verovatno i „privatizovan“, mada se ne uočava bilo kakav pomak u bilo kojem pravcu od vremena te „privatizacije“. Istina, Internet i piraterija još ranije su značajno proredili njegovu stalnu klijentelu, a nije zgoreg podsetiti i da je njegov sumrak zapravo započeo još šezdesetih godina, kada je je u jednoj od dvorana eksplodirala bomba koju su postavili ustaški teroristi. Mnogi redovni posetioci ovdašnjih bioskopa počeli su posle tog događaja da zaobilaze „20. oktobar“, pa je možda i to doprinelo njegovom zamiranju, uprkos naporima uprave bioskopa da promenom repertoara, a u nadi da će se to uspeti „golicavim filmovima“, privuku kakvu-takvu publiku.

Tihi, plašljivi ulazak u potrošačko društvo, otvaranje robnih kuća sa svakojakim stvarnim i nametnutim potrepštinama evidentno sve boljestojećem građanstvu, potpuno je ugušilo zanatske radnje i male, porodične trgovine. Tako je i Balkanska, kao jedan od najpoznatijih i najdostupnijih centara zanatske umešnosti za gradske dame i gospodu, najpre utihnula, potom i potpuno zamrla. Nekolicina preostalih zanatskih radnji danas predstavlja istorijske spomenike jedne epohe, koja je ovu varoš svojevremeno učinila gradom. Jedna ćurčijska, dve saračke i dve tašnerske radionice, uz dve za proizvodnju i prodaju kapa, gotovo da su jedina preostala zaostavština nekadašnjeg bogatog i raznolikog zanatskog miljea. Poseban kuriozitet svakako je radnja za „popravku kofera i putnih torbi“ koja se, logično, ali svakako ne namerno, u nizu nastavlja na neobičnu, pravim čudom preživelu, prodavnicu kože i svakojakih drangulija za proizvodnju i popravku kožne galanterije. Između tih oronulih radnjica, uski, mračni, zapušteni pasaži vode u unutrašnja dvorišta u kojima neobična harmonija meteža, probušenih kanti i izubijanih bačvi sa cvećem, rasprostrtog veša, oljuštenih zidova, izbledele drvenarije, klima uređaja i satelitskih antena, odslikava neshvatljivu mešavinu bede i propasti, s jedne, i životne snage, radosti i želje za opstankom, s druge strane.
Isto tako, sudar svetova upadljivo je vidljiv u gornjem delu ulice, ispod hotela „Moskva“, otprilike na mestu gde Balkanska „zavrće“ nizbrdo u desno: na desnoj strani je nikla ultramoderna višespratnica, sva u staklu, za koju samo autor u svojoj aroganciji i „roditeljskoj“ neobjektivnosti može da tvrdi da se - „uklapa u ambijentalnu celinu“! Ovaj objekat, u kojem su smešteni novi hotel i tržni centar (potonje uprkos evidentnoj činjenici da je tržni centar izgrađen deceniju i po ranije, a stotinjak metara niže, potpuno mrtav, da stoji kao propadajući spomenik totalno promašenoj investiciji i urbanističkoj egzibiciji!), kao da ima samo jednu dobru stranu: tokom sunčanih prepodneva reflektuje svetlost na staru jednospratnicu preko puta, stvarajući na njenoj fasadi zanimljivu igru svetlosti i senki. No, nije li cena plaćena za ovu vizuelnu igrariju ipak suviše visoka?

Šta učiniti s Balkanskom, uprkos „zahvatima“ koji su je već načeli kao autentičnu, gradsku, funkcionalno-namensku celinu, dobrano propalu narastanjem grada i protokom vremena? U njoj, istina, nema pojedinačnih objekata koji su značajni u arhitektonsko-likovno-istorijskom akademskom smislu, pa bi ih, otuda, trebalo sačuvati, muzejski „konzervirati“, poput retkih primeraka u živom svetu. S druge strane, celina Balkanske je kao urbanističko-arhitektonski „živi fosil“ u centralnom gradskom tkivu. Doduše, taj „fosil“ proteklih decenija vidno sve više odumire, pa bi ga utoliko pre trebalo zaštititi i regenerisati, ne zarad prošlosti, već zbog budućnosti, onako kako je to učinjeno sa Skadarlijom.

A prepotentne primedbe inih „eksperata“, koji Balkansku proglašavaju „ruglom“ (što je budalasti „argument“ koji je do sada, nažalost, mnogo puta „prošao“ i rezultirao razaranjem i umrtvljavanjem čitavih četvrti starog gradskog jezgra, da bi se na „raskrčenom“ prostoru podigle „moderne“ strukture globalistički anonimnog, odbojnog izgleda, zatvorene u sebe i lišene bilo kakve interakcije sa starim gradskim okruženjem), samo pokazuju bedu i neznanje svojih autora: niti istorija počinje s njima, niti će se završiti s njihovim egzibicionizmom. Štaviše, kao što je besmisleno istoriju negirati, još luđe je pokušavati s njenim prekrajanjem i „ulepšavanjem“: svi takvi pokušaji, pre ili kasnije, završe njenim ponavljanjem i činjenjem istih, besmislenih grešaka. A samo budala ne nauči ništa iz svojih grešaka!

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

10 Komentari

Možda vas zanima

Društvo

Stiže novi "pakao"; Spremite se

Kao u prvih 15 dana aprila, ovaj mesec će se završiti natprosečnim temperaturama. Prema najavi RHMZ u nedelju i do prve polovine naredne sedmice temperature će dostići letnje vrednosti.

7:21

26.4.2024.

17 h

Podeli: