Zašto bi sveštenik bušio kondome?

Ako je verovati rezultatima sa blagajni hrvatskih bioskopa, čak sto trideset hiljada ljudi imalo je problema sa grlom nakon gledanja komedije „Sveštenikova deca“ (Svećenikova djeca). Od kada je krajem prošle godine ušao u bioskope, Brešanov film privukao je za ovdašnje uslove značajan broj gledalaca i u maniru najboljih trkačkih konja za sobomo podigao veliku prašinu. To ni malo ne čudi ukoliko se uzme u obzir provokativna i još uvek aktuelna radnja filma.

„Mladi svećenik, Don Fabijan, odluči bušiti neprodane kondoma ne bi li povečao natalitet na otoku i u tu svrhu se udruži s prostodušnim trafikantom i pomahnitalim apotekarom. Nravno, ovo nije samo film o kondomima, on je tragikomedija koja se zapravo bavi manipulacijom u raznim oblicima”, objašnjava reditelj u razgovoru za B92.

Priča o odnosu crkve i kontracepcije i dalje ne jenjava. Kakva je uloga vašeg filma u toj nesrećnoj storiji?

Film je bez ikakvog plana uletio u kina u vrijeme najžešče rasprave, tako da je i sama rasprava u trenutke izgledala kao promocija filma. Nijedan film, pa ni ovaj, ne mijenja svijet, iako bi svijet bio ljepši da filmovi to mogu. Jedina uloga ovog filma jest ta da se ljudi mogu nasmijati problemima koji ih okružuju.

Vinko Brešan

Ponovili ste, već proverenu, saradnju sa Matom Matišićem. Zbog čega ste čekali više od deceniju i po da se latite baš ovog njegovog komada?

To možda sada glupo zvuči, ali dugo nisam mogao pronači ključ kako pristupiti dramskim tekstu „Svećenikova djeca“. Trebalo mi je vremena da shvatim da jedino artificijelnost komedije može podnijeti fabulu u kojoj svećenik buši neprodane kondome da poveća natalitet. Radnja drame se zbiva u neimenovam gradu, a u gradu postoje stotine trafika i nemoguće je kontrolirati prodaju kondama u svima. Također mi je trebalo vremena da radnju stavim na otok, jer na otoku postoji samo jedna trafika i tko nju kontrolira, zapravo kontrolira kontracepciju. Malo je sada čudno da redatelju, čiji su filmovi komedije koje se zbivaju na otoku, trebalo nekoliko godina da se sjeti komedije i otoka.

I ovaj film smestili ste u mediteransko, jadransko okruženje. Šta karakteriše humor tog podneblja, pa vas toliko inspiriše?

Ja sam iz Šibenika, a Šibenik karakterizira mediteranski humor s velikom primjesom balkanskog. Šibenski humor je bitno suroviji od humora ostatka Dalmacije. Npr. ako netko u Šibeniku nema nogu, njega nazovu – stonoga, ako nema ruku nazovu ga hobotnica. I to ne iz zloče, več iz ljubavi.

Scena iz filma

Posle Dragojevićeve „Parade“ ili čak Vašeg ranijeg filma „Kako je počeo rat na mom otoku“, čini se da humor nije sasvim dovoljan da prenese poruku gledaocima. Kakva je uloga ne baš srećnog kraja u ovom Vašem filmu?

Drago mi je da ste naveli oba filma, jer su oba komedije koje tragično završe. Mislim da je razlog takvih krajeva svjetonazorsko pitanje, a ne pitanje prenošenja neke poruke. Ja osobno vidim život kao izuzetno zabavnu komediju koja uvijek završi tragično. Svi se mi smijemo dok nam smijeh ne zastane u grlu.

Prošle godine u hrvatskim medijima mogli smo da čujemo priče kako su najviše uspeha u tamnošnjim bioskopima zabeležili srpski filmovi. Šta vi, kao autor nekih od najgledanijih hrvatskih filmova, mislite o tome? Da li su „Sveštenikova deca“ sa stotinu hiljada gledalaca Vaš odgovor na to?

U trenutku dok razgovaramo „Svećenikova djeca“ imaju 130.000 gledatelja i to me kao autora veseli. Ali ja nisam snimo film „Svećenikova djeca“ da bi netko govorio: „Eto, postoje i hrvatski filmovi koji se gledaju, a ne samo srpski”. Mene veseli uspjeh svakog filma s našeg govornog područja. Iskreno vjerujem da je „Parada“ , koja je u Hrvatskoj obarala rekorde gledanosti, potaknula mnoge gledatelje u Hrvatskoj da pogledaju i neku hrvatsku komediju. Mislim da se gledanost stvara u sinergiji, a ne u konkurenciji.

Scena iz filma

Zbog čega, iz vašeg ugla, publika tako dobro reaguje na ovu priču?

Kao prvo, jer je, pretpostavljam, zabavna. Inače mislim da svi filmovi trebaju biti zabavni, ne nužno komedije. A kao drugo, gledatelji prepoznaju probleme koji ih okružuju.

U Srbiji se podigla velika prašina kada je država odlučila da ove godine iz budžeta ne izdvoji ni dinara za srpske filmove i kinematografiju. Kakva je situacija u Hrvatskoj? Koliko je teško finansirati snimanje filma?

Ne vjerujem da će Srbija ove godine odustati od filma, jer je srpski film fantastičan ambasador Srbije u svijetu. Filmski redatelji su svuda u svijetu, pa i u Srbiji, dovoljno jaki da se izbore za vlastiti prostor. Siguran sam da će se i ove godine u Srbiji snimiti čitav niz sjajnih filmova. Danas, u 21. stoljeću, je narod bez filma, kao narod bez pisma u starom vijeku. Filmovi imaju zadatak zabilježiti stanje duha u jednom vremenu i jednom prostoru i od toga se ne smije odustati. U Hrvatskoj je, zahvaljujući Hrvatskom audiovizualnom centru i njegovom ravnatelju Hrvoju Hribaru, stanje filmske produkcije vrlo stabilno. Naravno da u ovim vremenima krize svi visimo na tankoj niti, ali, za sada, ne postoje negativne tendencije u financiranju. Srpska premijera filma „Sveštenikova deca“ održaće se 6. februara (20h) u Domu sindikata u Beogradu, a tom prilikom domaćoj publici pokloniće se uz Brešana i deo filmske ekipe.