Danas, 22. jul 2000.
Dr Zarko Puhovski, profesor Filozofskog
fakulteta u Zagrebu i Univerziteta mira u
Gracu
ETNICKI CISTACI DOVRSAVAJU POSAO
Pise Dragomir Olujic Oluja
Dr Zarko Puhovski, profesor Filozofskog
fakulteta u Zagrebu i Univerziteta mira u
Gracu vazi za jednog od najboljih poznavalaca
i analiticara prilika na yu-prostorima. Zato
sam ga i odabrao za sagovornika na temu "Kosovo
- jucer, danas, sutra". Razgovarali smo
u ambijentu gotovo balkanske krcme, u Tkalcicevoj,
u Zagrebu.
- Moja su prva iskustva sa Kosovom bila,
kao i vecine mladih ljudi u Jugoslaviji toga
doba, sasvim posredna. Vezana su, prvo, uz
legendu o dalekom i siromasnom dijelu zemlje,
radilo se, drugo, o dijelu zemlje gdje se
nalaze prekrasni spomenici i, trece, nasu,
uglavnom romanticnu, sliku Kosova gradili
smo na filmu s konca pedesetih "Kapetan
Lesi", prvom partizanskom trileru. To su
bili elementi posredovanja do Kosova.
Imao sam i dodatno obiteljsko posredovanje,
tako sto je moj djed bio Albanac, pa sam
onda, mada se djed nije prevec cesto spominjao,
jer je ostavio moju baku, ipak znao nesto
vise od onoga sto je, vjerojatno, vecina
ljudi iz moje generacije tada znala. Medjutim,
u osnovi se radilo o tomu da Kosovo, zapravo,
generaciji koja je pedesetih, sezdesetih
godina odrastala, sve do 1968, nije predstavljalo
nista relevantno, pa dobrim dijelom to vazi
i za mene.
Ucestvovali ste, posebno sredinom osamdesetih
godina, na mnogo, da tako kazem, institucionalnih
rasprava o Kosovu?
- Nisam samo ucestvovao, nego sam organizirao
i vodio jedan od prvih pokusaja koji je poduzeo
UJDI da se posreduje u sukobu na Kosovu.
Kolega iz Beograda prof. dr Nebojsa Popov
i ja smo vodili 1989/90, u nekoliko navrata,
razgovore u pristinskom hotelu "Grand",
u kojima se pokusao organizirati susret(e)
citavog niza ljudi, od Vetona Suroija do
Kacuse Jasari, od Solevica do Zelenovica...
To nije narocito uspjelo, ali je, barem,
bio vrijedan pokusaj. Bio sam, u toj seriji
putovanja, na Kosovu pet ili sest puta, u
jesen 1989/proljece 1990.
Potom smo osnivali podruznicu UJDI-ja u Pristini,
koja je, kao i svagdje drugde, bila, u stvari,
prva alternativna, prva politicka organizacija
koja nije bila vezana uz Socijalisticki savez.
Svi su bili tamo, od Rugove nadalje, bilo
je, u prostorijama Drustva knjizevnika, u
tom trenutku nekoliko stotina ljudi, a oko
nas je bilo barem jos toliko policajaca,
jer je to u Pristini imalo i dodatne implikacije.
Stvar koja me je tada bila najvise sokirala,
koja je naravno izvanjska, iako ne sasvim
izvanjska, jeste to da se u tim raspravama
pokazalo da je, recimo, Veton Suroi kulturniji
kad govori srpski od vecine srpskih predstavnika,
bolje je govorio srpski od vecine predstavnika
Srba s Kosova. I tad je bilo jasno da ti
ljudi, Srbi s Kosova, u politickom, kulturnom,
pa i, ako se hoce, u tehnicko-pregovarackom
smislu naprosto nemaju nikakvu sansu.
Sto su, po Vasem misljenju, bili uzroci
dogadjaja na Kosovu - ljudska prava, ukljucujuci
i pravo Albanaca na samoopredjeljenje do
otcepljenja, resursi, teritorija, suverenitet
i/ili...?
- Uvjeren sam da u svim sukobima u postkomunistickim
drzavama vazi jedno pravilo koje ljudi sa
Zapada ne razumiju. To je da, koliko god
bilo puno materijalisticke ideologije, u
tim zemljama materijalni elementi nisu igrali
nikakovu ulogu. Ne vjerujem da su igrali
ulogu bogatstva kosovske zemlje ili nesto
drugo, slicno... Naprosto, tu se radilo o
sukobu identiteta, o simbolickom sukobu.
Kako vidite antialbansku politiku Milosevica
i srbijanskog rezima?
- Sredinom osamdesetih godina srediste
liberaliziranja Jugoslavije, to se danas
zaboravlja, bio je Beograd. Ja sam tada bio
u situaciji da u Zagrebu nisam nigdje mogao
javno govoriti, zapravo nigdje govoriti izvan
sveucilista, i u to vrijeme sam veoma cesto
isao u Beograd u kojem je bilo razlicitih
tribina, rasprava itd. U 1986. godini sam,
na primjer, bio 51 put u Beogradu. I kako
sam tamo bio veoma cesto, vidio sam da se
pomalo mijenja atmosfera u kojoj se, uz prvotno
odusevljenje liberaliziranjem, pojavljuje
sve cesce, u potpuno irelevantnim kontekstima
za samu temu rasprave, pitanje o "nasim"
ljudima na Kosovu i da se to nacionalno i
nacionalisticko politiziranje siri.
Tako je, po mom sudu, situacija bila takva
da je Milosevic kao, u tom casu, jos pragmaticki
komunisticki politicar pokusao koristiti
atmosferu koja je stvorena prije njega. Mislim
da nije istina da je Milosevic stvorio antialbansko
raspolozenje. Takodjer, mislim da je on ucinio
jednu klasicnu politicku gresku, odnosno
pokusao je iskoristiti nacionalizam za komunisticke
svrhe, da bi na koncu zavrsio kao nacionalist.
On je, dakle, smatrao da je to nesto cime
treba manipulirati za neku njegovu, eto recimo,
izvorno cak mozda jugoslavensko-komunisticku,
rigidnu doduse, ali ipak jugoslavensku komunisticku
ideologiju.
Da li su ta politika Milosevica i takav
odnos prema kosovskim Albancima bili (i)
paradigma za njegov odnos prema drugim narodima
i nacijama u ondasnjoj Jugoslaviji?
- Mislim da ne! Mislim da je za Srbe uvijek
vazilo to da se pravi srpski nacionalist
vidi u odnosu na Albance. Mnogi srpski nacionalisti
su sasvim dobro mogli podnijeti recimo Hrvate,
ali Albance ne. Kao sto se pravi hrvatski
nacionalist vidi ne prema Slovencima ili
prema Makedoncima, nego prema Srbima. To
je tradicija koje se sjecam kada sam dolazio
kao desetgodisnjak svojoj tetki u Beograd.
Tamo se normalno govorilo: da zovemo Siptara
da nam cijepa drva itd. Meni je to bilo malo
cudno. Ja tada sigurno nisam imao neku svijest
o ljudskim pravima, ali sam imao jednu vrst
neprijatnog osjecaja, slusajuci to.
Albanci sa Kosova su vise od deset
godina na Miloseviceve provokacije odgovarali
nenasilnim otporom, organiziranjem paralelnog
drustva, "drzave" i institucija, gospodarstva...
- To sto su Albanci pod vodjstvom Rugove
desetak godina pravili je jedno gandijevsko
cudo. Ne samo zato sto je gandijevski model
po sebi jedan krajnje nevjerojatan model,
nego zato sto se taj model primjenilo u situaciji
koja je bila doista jedno veliko rodno mjesto
nasilja, i na Balkanu, i u dobrom dijelu
Evrope.
Medjutim, postalo je razmjerno jasno, negdje
1997/98, da jedan broj mladjih ljudi vise
nema strpljenja cekati na efekte ove dugorocne
strategije i ono sto se meni cinilo od samih
pocetaka jasnim, bilo je to da se UCK-a pojavila
prije svega kao pokusaj da se na kraj izidje
sa Rugovom, a ne sa Milosevicem, kao sto
sam, s druge strane, uvjeren da je potpuno
pogresno interpretiranje Milosevicevih namjera
iz 1998. u smislu protjerivanja Albanaca:
nitko, pa ni Milosevic, nije toliko lud da
bi vjerovao da se dva miliona ljudi moze
protjerati. Ono sto su Milosevic i srbijanski
rezim htjeli bile su zapravo dvije stvari.
Prvo, provocirati sukob da bi imali mogucnost
eliminirati radikalne dijelove, za koje su
znali da se pocinju uspostavljati, prije
nego sto u albanskom drustvu postanu previse
jaki i, drugo, osigurati si da, zbog tih
sukoba legitimiteta, jos godinama odbijaju
Rugovine zahtjeve.
Danas je o Kosovu aktualna (postmodernisti
bi rekli) "velika prica" o "principima
pomirenja" i "mehanizmima dijaloga". Zasto?
Zarad multietnickog Kosova? Ili, nekih drugih
razloga?
- Multietnicko Kosovo je gotova stvar.
Ono sto smo imali u svim ovim postjugoslavenskim
ratovima, odnosno jednom postjugoslavenskom
ratu u nekoliko cinova, bilo je to da "etnicko
ciscenje" nije bilo marginalni efekt, nego
temeljni cilj! Situacija je danas takva da
na podrucju citave bivse Jugoslavije postoje
samo dva relevantna multietnicka podrucja.
To je tuzlanski kraj u BiH i Vojvodina s
Beogradom u SR Jugoslaviji, svi su drugi
krajevi bivse Jugoslavije etnicki ocisceni
u postotku znatno iznad 80.
Po istoj paradigmi, samo na odgovarajuce
primitivniji nacin, to se zbiva na Kosovu,
gdje je taj postotak danas 98 i nesto, tako
da je potpuno besmisleno razgovarati o multietnickom
Kosovu. Pogotovo kada je civilni upravitelj
UN gospodin Kusner sebi dopustio da na zahtjev
za kantonalizacijom Kosova odgovori da je
to nemoralan prijedlog, pri cemu je, s jedne
strane, da kazem nesto kao profesor te filozofije,
besmisleno politicki prijedlog na ovoj razini,
kada se govori o institucijama, zvati nemoralnim
i, s druge strane, ne vidim po cemu bi to
bilo nemoralnije negoli kantonalizacija BiH,
a mozda bi, za razliku od Bosne, na Kosovu
mogla imati pozitivni efekt.
U ovom kontekstu, vidite li mogucnost
da Kosovo ostane u Srbiji, odnosno SR Jugoslaviji?
- Ne vidim mogucnost da Kosovo ostane
u Jugoslaviji, odnosno u Srbiji, ali mi se
cini uzasno vaznim da ostane jos desetak
godina u prelaznom razdoblju. Iz tri razloga!
Prvo, zato sto bi sadasnje neposredno priznavanje
neovisnosti Kosova imalo katastrofalne posljedice
po citavu okolinu, od BiH do Makedonije:
nitko ne bi imao pravo reci da Republika
Srpska i Herceg-Bosna trebaju ostati u BiH
ili da zapadna Makedonija treba ostati u
Makedoniji, itd. To bi izazvalo novi val
rata i citavi niz sukoba. Drugo, zato sto
bi to znacilo zaostravanje sukoba, barem
privremeno, na granici Kosova i ostalog dijela
Srbije, odnosno u Srbiji nakon toga. I, trece,
zato sto bi to principijelno znacilo postupanje
mimo nekih nacela koja su danas medjunarodno
prihvatljiva.
Zbog toga mi se cini da bi trebalo na Kosovu,
kao i u BiH, jos godinama drzati medjunarodnu
ne samo prisutnost, nego upravo protektorat.
S tim da mora biti jasno da ce se stvar zavrsiti,
gotovo sigurno, s osamostaljivanjem Kosova,
ali to onda treba, nakon nekoliko godina,
poceti postupno demokratski pripremati.
Nema obnove Jugoslavije
- Ja sam godinama, kad sam politicki djelovao,
krajem osamdesetih, zastupao ideju da se
Jugoslavija moze ocuvati i to se, empirijski,
pokazalo pogresnim. Ne samo zbog svog razocarenja,
iako sigurno, subjektivno govoreci, i zbog
toga, uvjeren sam danas da ta opcija vise
nema nikakvu sansu.
Ono sto ce se kad-tad dogoditi, svi cemo
mi biti zajedno unutar Ujedinjene Evrope,
ali ce ovi krajevi biti posljednji koji ce
biti primljeni u Evropu, upravo zbog gluposti
i svinjarija koje su ucinjene posljednjih
deset godina.
Monitor, 21. jul 2000.
Medjunarodni spor Srbije i Crne Gore
OBRACUN KOD UN KORALA
Pise Bozo Nikolic
"Sta, zar ponovo", prosto nije htio
vjerovati Vladislav Jovanovic kada su mu
dobro obavijesteni telefonom javili da ce
se, jos jednom, dokumenta crnogorske vlade
naci na stolovima ambasadora u Ujedinjenim
nacijama. Uzalud su, docnije, bila nastojanja
Jovanovica, urgencije Beograda Moskvi da
pokusa djelovati u Savjetu bezbjednosti:
u roku od tri nedjelje dva pisma Vlade Crne
Gore kruzila su palatom Ujedinjenih nacija
u sklopu nastojanja vlasti u Podgorici da
internacionalizuju crnogorsko pitanje na
najvaznijem mjestu - Ist Riveru.
Vlada Crne Gore je 14. jula obavijestila
Savjet bezbjednosti UN da se nelegitimne
savezne vlasti koriste protiv Crne Gore,
ukazujuci na rastucu napetost nakon sto je
Savezna skupstina izmijenila Ustava SRJ.
Zvanicna ocjena crnogorske strane nije optimisticka:
potezi Beograda prijete izazivanjem jos jednog
balkanskog rata.
U stvari, crnogorska vlada je Savjetu bezbjednosti
poslala dva dokumenta. Prvi se odnosi na
Rezoluciju Skupstine Crne Gore, izglasanu
9. jula, kojom se odbacuju izmjene Ustava,
a u drugom dokumentu se istice se da neke
institucije SRJ - posebno Vojska Jugoslavije
- ne zaziru od pokusaja izazivanja unutrasnjih
sukoba, pa cak i gradjanskog rata. Rezim
u Beogradu, kaze se u analizi, koristi pomenute
institucije za destabilizovanje Crne Gore
na politickom i ekonomskom planu.
"Mi u Savjetu bezbjednosti nemamo svoje
predstavnike jer savezna diplomatija je predstavnik
Milosevicevog rezima. Zato smo se opredijelili
da pokusamo i, mislim, uspjeli u znacajnoj
mjeri da preko nasih predstavnika saopstimo
ono sto je aktuelni trenutak i buducnost
Crne Gore", objasnio je Filip Vujanovic,
u izjavi BBC-u, motive slanja pomenutog dokumenta
Savjetu bezbjednosti.
Ministar inostranih poslova Branko Lukovac
je bio odredjeniji i politicki ostriji, istakavsi
da "Srbija ne moze vise koristiti savezne
institucije da pretenduje da sa njima predstavlja
i zastupa i Crnu Goru". Lukovac je dalje,
za "Glas Amerike", ukazao da i Crna Gora
ocekuje prostor u Savjetu bezbjednosti, ukoliko
Srbija vec ima tu mogucnost.
- Mi se nadamo da ce u narednom periodu
biti nadjen neki nacin da Crna Gora ima jednak
pristup Ujedinjenim nacijama kao sto ga ima
i Srbija, zakljucio je Lukovac.
Kakvi su realni izgledi da se zahtjevu zvanicne
Podgorice izadje u susret? Dosad je Slovenija
nastupala kao "domacin" ministru Lukovcu
u Savjetu bezbjednosti ili je, pak, slovenacka
diplomatija igrala ulogu "kurira" za dokumenta
Vlade Crne Gore najvisem izvrsnom organu
svjetske organizacije. Prema informacijama
iz Njujorka, Crna Gora u nastojanju da glasnije
izrazava autenticno stanoviste ima podrsku
i ostale tri bivse clanice Jugoslavije -
Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije.
U pitanju su vec skoro deceniju suverene
drzave, punopravne clanice UN, Savjeta Evrope
i programa Sjevernoatlantskog pakta Partnerstvo
za mir, a neke od njih su i pridruzene clanice
Evropske unije (EU) ili pred prijemom u NATO.
Ocito, drzave nastale iz bivse SFRJ dobro
znaju crnogorske probleme. Tacnije: znaju
sto znaci trgati se iz Milosevicevog zagrljaja.
Zato je i njihova naklonost prema potezima
Podgorice neskrivena. "Oni su demokratsko
svjetlo u Jugoslaviji i moramo ih podrzati",
porucio je ovih dana ambasador Republike
Slovenije u UN Samuel Zbogar.
Buduci da crnogorski "posjetioci" u podrucja
palate UN koja nijesu dostupni javnosti moraju
biti akreditovani, ili ih mora pratiti "domacin"
koji ima akreditaciju, ambasador Zbogar i
njegovi saradnici takvu uslugu pruzaju Zeljku
Perovicu, "sefu misije i oficiru za vezu
sa UN" u Njujorku, kao i drugim funkcionerima
Vlade Crne Gore.
Naravno, bijes zvanicnog Beograda naprosto
je opipljiv. Vladislav Jovanovic ljuto se
protivio mijesanju Slovenije u, kako je rekao,
"unutrasnje poslove u SRJ". Potom je, u
jednom intervjuu krajem prosle nedjelje,
"odbacio" nastojanje Crne Gore da bude
zvanicno ili nezvanicno zastupljena u UN.
U medjuvremenu, vlasti u Podgorici i njihovi
prijatelji u inostranstvu igraju korak po
korak, ne zeleci da nastojanja Crne Gore
u UN predstave kao korake ka samostalnoj
drzavi. No, i ambasador Zbogar i "sef misije"
Perovic su u Njujorku izjavili da tragaju
za nacinima koji bi Crnoj Gori dozvolili
da ima neku vrstu akreditacije u UN - ili
da bar dobije iste mogucnosti kakve, zasad,
ima Vladislav Jovanovic.
U medjuvremenu, stvari se dodatno komplikuju
za Milosevicevu vlast. Osim crnogorske vlasti,
o zastupljenosti u UN pocela je, glasno,
da razmislja i - srpska opozicija. Pocetkom
jula, dr Milan St. Protic, kopredsjednik
opozicione Nove Srbije, izjavio je da su
predstavnik BiH u UN Muhamed Sacirbegovic
i njegov zamjenik dr Milos Prica prilikom
medjunarodnog skupa o integracionim procesima
u Evropi, odrzanom u Briselu, ponudili da
misija te bivsa jugoslovenska republika bude
"domacin" srbijanske opozicije!
Potom je i potpredsjednik Demohriscanske
stranke Srbije Miodrag Savicevic ocijenio
je da bi udruzena demokratska opozicija trebalo
da formira posmatracko-informativnu misiju
koja bi bila u stalnom kontaktu sa svim medjunarodnim
organizacijama i institucijama, ukljucujuci
i UN. Savicevic, koji je kao dugogodisnji
direktor "Geneksa" ostao jedan od najuspjesnijih
srpskih poslovnih ljudi, misli da opozicija
treba posebno da insistira kod UN na posmatrackom
statusu i da prisustvuje sjednicama Savjeta
bezbjednosti, kao sto su to nedavno uspjeli
predstavnici Srpskog nacionalnovg vijeca
Kosova i Metohije, na celu sa vladikom rasko-prizrenskim
Artemijem Radosavljevicem.
"Tehnicki, neka od zapadnih zemalja ili,
recimo, EU mogli bi da nam budu domacin u
UN, sto bi nam pruzilo slobodu akcije i lobiranja
za interese naseg naroda", obrazlozio je
Milan St. Protic mehanizme ostvarivanja nove
ideje.
Kako to vec biva, prije srpskih zvanicnika,
ideja o predstavljanju srpske opozicije u
UN potkopana je prvo - od srpske opozicije.
Na Proticevu izjavu odmah je negativno reagovala
Kostunicina DSS, a velike rezerve je iznio
i spoljnopoliticki savjetnik u Srpskom pokretu
obnove, nekadasnji direktor Instituta za
medjunarodnu politiku i privredu u Beogradu
dr Predrag Simic. Sustina njihovih kritika
je u stavu da bi takav potez znacio da se
srbijanska opozicija opredijelila za neku
vrstu paralelne drzave unutar vlastite zemlje.
To bi znacilo da je opozicija spremna da
se protiv rezima Slobodana Milosevica bori
nelegalnim sredstvima, nasiljem i prijetnjama,
dajuci tako povod vlastima da dalje satanizuju
politicke protivnike, naveli su DSS i Simic.
Istini za volju, dosdasnja praksa nije naklonjena
realizaciji ni crnogorske ideje, a kamoli
samostalnog nastupa srpske opozicije u Ujedinjenim
nacijama. Naime, dosad nije bilo slucajeva
da dio jedne drzave ima bilo kakav status
u UN. Jos bi veci presedan bilo prisustvo
opozicije nekom vladajucem rezimu u UN.
Dosad je bilo slucajeva da su neki politicki
entiteti bili pozivani da uzmu ucesce u radu
UN, cak i da imaju status "posmatraca",
kao, recimo, Palestinska oslobodilacka organizacija
(PLO). No, sada se prvi put pominju mogucnost
ucesca u UN federalne jedinice neke postojece
drzave, odnosno politickih protivnika vlade
jedne, kakve-takve, drzave.
Da li ce Milosevic, "vjeciti" problem
svjetske diplomatije, biti i primarni uzrok
promjene vazecih pravila svjetske zajednice?
Da li je moguce da se, osim vec prisutnih
predstavnika crnogorske vlasti, u palati
na Ist Riveru uskoro pojave i srpski opozicionari?
Strucnjak za medjunarodne odnose Ljubivoje
Acimovic, dugogodisnji saradnik IMPP-a i
u mnogim prilikama savjetnik diplomatije
bivse Jugoslavije, istice da srpska opozicija
ne moze da bude clan UN. Statut UN jasno
predvidja, kaze Acimovic, da to mogu biti
samo drzave, i to suverene. Srpska opozicija
bi, medjutim, mogla - pod okriljem drzave,
punopravne clanice UN - da dobije priliku
da kaze poneku rec, no ne bi mogla da glasa
ili da o bilo cemu odlucuje.
Profesor medjunarodnog prava na Pravnom
fakultetu, dr Radoslav Stojanovic, kaze da
je moguce da postoji neki politicki predstavnik
opozicije u medjunarodnim tijelima, kao konsultant.
Stojanovic, koji je svojevremeno bio aktivan
u rukovodstvima DSS-a i SPO-a, smatra da
- ukoliko situacija "prinudne mjere" u
UN protiv SRJ predugo potraje - moze doci
do njenog iskljucenja iz svjetske organizacije.
No, cak i kad bi se to dogodilo, smatra
dr Stojanovic, ne znaci da bi predstavnik
opozicije mogao da bude diplomatski predstavnik
u UN. On bi samo bio pozivan na sjednice
Savjeta bezbjednosti na kojima bi se raspravljalo
o temi koja se tice njegove zemlje, i to
u svojstvu konsultanta - politickog predstavnika.
Dosad se u inostranstvu o ovom pitanju
oglasilo jedino Ministarstvo inostranih poslova
Savezne Republike Njemacke. Zvanicni Berlin
ce podrzati svako nastojanje da se opozicionim
demokratskim snagama iz Srbiji pruzi prilika
da pred UN iznesu svoje stavove, kaze se
u saopstenju, ali i naglasava: cak i ako
bi srpska opozicija uputila odgovarajucu
molbu, "ovakva nastojanja bi imala malo
izgleda da uspeju." Njemacko ministarstvo
je dodalo da za ovakav prijedlog srpske opozicije,
"po svemu sudeci, u okviru UN ne bi mogla
da bude obezbijedjena neophodna vecina".
Dr Acimovic smatra da vec i sama inicijativa
moze da bude smatrana gestom priznanja i
znakom da UN dobronamjerno pristupaju onim
snagama u svijetu koje politicki podrzavaju
opoziciju u Srbiji. No, Acimovic smatra da
davanje specijalnog mjesta federalnoj jedinici
u UN ima veci politicki znacaj nego uvodjenje
domace opozicije u svjetsku organizaciju.
Konacno, cinjenica da opozicija, pod okriljem
drzave - clanice UN, moze da uzme ucesce
u radu svjetske organizacije, ni na koji
nacin ne bi promijenilo sustinu rezolucije
Savjeta bezbjednosti UN iz septembra 1992,
kojom je SRJ zabranjeno ucesce u Ujedinjenim
nacijama. Ta rezolucija trazi od SRJ da slijedi
proceduru svjetske organizacije za obnavljanje
svog clanstva u UN.
To znaci da ce, bilo ko i bilo kada dosao
na vlast u Beogradu, ta procedura morati
da bude ispostovana. U Podgorici, izgleda,
dileme o tome nema. No, zvanicna Podgorica
odavno je izopstena iz sistema odlucivanja
u SRJ.
Paralelna vlada
Uz pojacane aktivnosti crnogorske diplomatije
na medjunarodnom planu te zamisli da srpska
opozicija zamijeni diplomatiju SRJ u predstavljanju
srpskog naroda u svijetu, aktualizovana je
jos jedna ideja: o paralelnoj vladi u Beogradu!
Sto je sustina ideje o paralelnoj vladi?
Dr Carls Ingrau, profesor istorije na Univerzitetu
Perdju u saveznoj drzavi Indijana, paralelnu
jugoslovensku vladu zamislja kao savez vlasti
Crne Gore i srpske opozicije iz Srbije, koju
bi priznali SAD i EU. "Smatram da bi srpska
opozicija i, po mogucstvu, zvanicna Crna
Gora mogli da se udruze i stvore paralelnu
vladu u SRJ", ocjenjuje Ingrau, koga smatraju
uglednim balkanologom. Prema njegovoj zamisli,
u toj vladi ne bi bilo mjesta "politicarima
opozicije koji su se kompromitovali pravljenjem
nagodbi sa Milosevicem", ali bi trebalo
da budu ukljuceni predstavnici Crkve, Saveza
nezavisnih gradova, pokreta Otpor, kao i
ugledni eksperti i ljudi iz dijaspore.
Takvom vladom bi, u ocima medjunarodne
zajednice, bila "de facto delegitimisana
vlast jugoslovenskog predsjednika Slobodana
Milosevica", ocijenio je dr Ingrau. Jugoslovenski
nacionalni savjet sastavljen od tih segmenata
drustva mogao bi da dobije diplomatsku podrsku
zapadnih zemalja koje nevoljno odrzavaju
veze sa beogradskim rezimom i Srbija bi mogla
brzo da racuna na krupnu finansijsku pomoc,
smatra taj balkanolog.
Mozda se nekome van SRJ eksperiment sa
formiranjem "savezne vlade u sjenci" moze
uciniti kao zanimljiv eksperiment. Ali, prije
no sto ideja zaista bude razmatrana, valjalo
bi razjasniti neke detalje. Profesor Ingrau
je, slucajno ili ne, propustio da javnosti
saopsti: sto bi, recimo, paralelna vlada
uopste mogla da radi, kakvi bi bili efekti
mjera koje bi "na sjednicama usvajala",
ko bi uredbe i odluke takve vlade sprovodio
u djelo... I, na kraju: koji bi se to sustinski
interes Crne Gore ostvario kroz ideju paralelne
savezne vlade?
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare