Zvonko Bogdan - Borba protiv vremena

U ravnici se ništa ne može sakriti. Ni fazan, ni čovek, ni ljubav, ni talenat. Sve je nekako pod kupolom plavog vojvođanskog neba kao na ogromnom tanjiru za posluživanje s kog svako može da uzme koliko hoće i koliko mu treba. S njega smo kušali i mi i to zajedno sa najvećim umetnikom Panonije, vedrim i gostoljubivim Zvonkom Bogdanom.

Piše: Staša Rosić, B92

Život

Izvor: B92

Petak, 12.11.2010.

14:42

Default images

Nagrizle su ralje vremena mnogo toga vrednog u Srbiji; otišle u zaborav mnoge šumadijske, kosovske, moravske legende i pesme, ali vojvođanske se još uporno održavaju u sećanju. Za čuvara izabran je (ili je taj poziv sam izabrao) najpoznatiji ravničarski šansonjer Zvonko Bogdan.

Ima gospodin Zvonko šta i da čuva, a u to smo imali priliku i da se uverimo. Bili smo ugošćeni u savršenoj replici vojvođanskog salaša, delu stvorenom po zamisli Zvonka i njegovih prijatelja. Kaže, taj salaš je njegov naslednik.

„Ovo što mi sada imamo tu jasni su znaci da se oslanjamo na sve ono što je bilo nekada. Ovaj salaš je malo jači, moderniji i očuvaniji, ali je izrađen u starom stilu i to treba da bude moj produžetak stotinu godina unapred. Za sto godina će neko pričati ‘bili smo na jednom starom salašu’ a to će biti ovo.“, s neskrivenim ponosom govori Zvonko Bogdan.

Dočekao nas je kao domaćin i kao džentlmen. Svakoj dami poljubio ruku i uveo nas u njegovu borbu protiv vremena. Počastio nas savršenim bukeom pića bogova iz vinarije koja će od sledeće godine nositi njegovo ime i objasnio da mu najveći problem zadaje odabir etiketa za flaše.

I tako uz vino, Zvonko je ispričao pripovetku o svom odrastanju u jednog od najpoznatijih izvođača ravničarskih šansona.

Čovek koji slika glasom

Njegovi počeci se vezuju za slepog pijanistu Ladislava Baloga („čika Baloga“, kako ga Zvonko zove) od kog je naučio većinu stvari koje su važne za muziku i umetnost uopšte. Imao je čika Balog posebne planove za Zvonka, da od njega napravi odličnog pijanistu, ali rođeni pevač u njemu nije se dao preoblikovati.

„ Sine kada budeš mator, moći ćeš da sviraš klavir, a kako ćeš da pevaš, govorio mi je čika Balog. Međutim, ja sam tu ostao svoj i slušao sebe. Nije isto naučiti tekst i pevati ga što rade mnogi. Samo gruvaju. Interpretacija i donošenje atmosfere - dok slušate mene, da možete stvoriti sliku o onome o čemu pevam : ta treća dimenzija je najvažnija i to sam čitavog života želeo“.

Želeo je i mnogo više. Prvo je sebe video u ulozi glumca i stojički istrajavao u učenju svega onoga što je za teatar važno. Pod budnim okom prvakinje subotičkog pozorišta Jelke Asić učio je tehnike disanja i dikcije, igrao u predstavama od Sombora do Subotice, ali mu je nešto govorilo da to nije njegov pravi poziv.

Pokazaće se da su mu ti dani bili od velike koristi kada je uplovio u svet muzike i animir programa.

„Ispočetka nisam znao šta sam sve naučio od svojih prijatelja. Znam samo da mi je sve to koristilo na nastupima, jer sam kao nekadašnji glumac imao ideju kako ja izgledam u očima drugih“, kaže i dodaje da je s tim životom davno raščistio. Više nema vremena da se dokazuje na tom polju , ali ima da s vremena na vreme pogleda dobru predstavu.

Između glume i scenskog muzičkog nastupa tanka je linija, a Zvonko ju je često vešto prelazio, čas na jednu, čas na drugu stranu. To je bilo šezdesetih godina prošlog veka, u vreme kada se nije isplatilo biti mlad i neiskusan, gde je bio potreban veliki talenat i upornost da bi postali poznati i slušani. Zvonko Bogdan je to uspeo i to u prestonici.

„Branko Belobrk , Sremac po rođenju me je prvi posavetovao da ne pevam beogradske numere, kad već imam tamburaše iza leđa. Moj dida i njegovi vršnjaci su svi bili ljudi od muzike i ja sam onda shvatio da ne treba da se guram u tuđi prostor, nego da čuvam milje svog podneblja i naroda u kom sam odrastao. I to je bio glavni ključ“.

Bilo je dovoljan samo jedan nalet inspiracije i mala pomoć osnivača i dugogodišnjeg dirigenta tamburaškog orkestra Radio Novog Sada Save Vukosavljeva i Zvonko je napisao pesmu „Salaši na severu Bačke“, ali kasnije nije išlo sve tako glatko.

„U to vreme je bila velika pomama za stvaranjem muzike. Đorđe Karaklaić, Bora Ilić, oni su bili zaduženi da niko od mladih ne ulazi unutra, u uzane muzičke krugove. Ako poželite da uđete u radio kao što sam ušao ja u radio „Novi Sad“ ili radio „Beograd“, onda ste mogli samo naići na zid preko kog niste mogli. Kada sam napisao pesmu „Hej salaši na severu Bačke“, čika Sava Vukosavljev mi je prvo napisao muzičku podelu, a ja sam to zabeležio onako kako sam znao i kada sam snimao u orkestru i stavio note pred Janiku Balaža, on me je upitao odakle mi to. Pribegao sam nevaljalstvu, jer bi bilo nečuveno da neko tako mlad snima svoje delo na radiju, a ne treba da podsećam da je on važio za najboljeg stručnjaka u oblasti harmonije. Rekao sam mu da je to jedna stara pisma koju sam čuo u Somboru. Kaže on: ‘Kako to da si ti čuo, a ja nisam’, jer je to bio čovek koji je tamo živeo i rastao. Kada smo mi to snimili i kada je ta pesma dobila na popularnosti onda sam morao da je potpišem, jer da nisam, potpisao bi se neko drugi“.

Zvonko nije ni sanjao da je to početak njegovog uspona. Za njega, „Hej, salaši“ bila je samo izliv snažnih emocija jer je on sve to „doživeo i proživeo na taj način na koji je napisano“.

„ Sve što sam napisao sam vezano je za određene ljude, određeno vreme i određene događaje. Svaka moja pesma ima svog vlasnika“.
„Union“

Ne zna se ko je kome prvi zarobio srce: Zvonko svojoj publici ili ona njemu. Jedno je sigurno - čuveni beogradski hotel „Union“ bio je odskočna daska i za pevača i za one koje je njegova muzika nosila u nebesa. Zvonkovi nastupi od „Uniona“ su napravili kultno mesto gde se okupljala beogradska elita Duško Radović, Momo Kapor, svi poznati gradski pevači.

„To je bila najsvetlija tačka moje karijere. „Union“ je bio mesto na kom smo svi mi sticali renome. Svako veče puniti dvoranu koja je imala beogradski i jugoslovenski nivo, je velika stvar, to govorim bez namere da se pravim važan. Tamo nije bilo lumperajki, tamo nije bilo bakšiša, tamo nije bilo tuča, tamo nije bilo pijanki. Moj orkestar je u „Unionu“ od 20 do 22 sata svirao animir program koji danas jako retko gde možete čuti, a od 22 do dvanaest sati, sa jednom cigaret pauzom sam ja nastupao. Tačno u ponoć sam bio na ulici, niko me nije vukao za rukav, niti tražio bis i tako sam radio punih deset godina. Priprema za program bila je moj najveći alat, a pozorište mi je puno pomoglo da to napravim interesantnim“, dočarava Zvonko svoje dane u čuvenom beogradskom „Unionu“.

Ne voli gospodin Bogdan prečesto da se seća koliko su njegove pesme značile ljudima koji su ih slušali. Kaže, svaki put se potrese.

Ipak se na naš nagovor prisetio Radeta „Kikirikija“ čuvenog beogradskog pevača koji je takođe svojevremeno pevao u „Unionu“.

Jedne večeri se Rade "Kikiriki", pojavio na "Kalemegdanskoj terasi", i otpevao pesmu koja je mladog Zvonka veoma potresla. "Niz polje idu, babo, sejmeni"...

Zvonko ju je u njegovoj interpretaciji čuo samo taj jedan put i kasnije, kada je već bio popularan rešio da je snimi.

Nekoliko godina kasnije u hotelu “Union” prišla mu je jedna žena i zamolila ga da otpeva tu pesmu.

Bila je to prijateljica Radeta “Kikirikija” kojoj je on dok je umirao rekao “Molim te, pusti mi pesmu ‘Niz polje idu, babo sejmeni’ koju peva Zvonko Bogdan”.

“Zamislite, proletos sam bio u Kragujevcu u svatovima i prišla mi je jedna slatka dama. Rekla mi je Vi ste spominjali Radeta „Kikirikija“, to je moj deda“. Sav sam se oznojio na te njene reči. To su detalji koji mene baš potresu“, suznih očiju priznaje Zvonko.

Tako je njegova pesma uticala na ljude i u „Unionu“ i svuda. Za taj moćni bariton kao da ne postoji ni vreme ni prostor. Zvonko kaže da je oduvek voleo da peva za mali broj ljudi, jer su nekako bliži jedni drugima, ali...

„Vremena malih prostora su prošla. To je prošlost, prvo za mene, jer ne bivam mlađi nego stariji. Drugo, ta vrsta publike više ne postoji. Ta vrsta publike sada dođe na jedan koncert godišnje u ’Sava centru’. Treće, mi više ne možemo napraviti ‘Union’ jer nema takvih ljudi koji bi želeli na takav način da se bave muzikom“, smatra on.

Porodica

„Moja supruga je jedna od retko pametnih žena koja mene nikad nije opterećivala svojim prisustvom. I ona je osoba koja mi nikad nije dozvoljavala da se zaletim u visine i da pokušam da fantaziram. Ona je vrlo realna osoba. Ona samo mirno ćuti i kaže ovo mi odgovara a ovo ne“, kaže Zvonko za svoju suprugu Mirjanu.

Za nju i unuke, Zvonko bi učinio sve. Najstarija unuka Nina, pripoveda Zvonko s ponosom, sve je „povukla“ na didu. Voli konje i muziku, najstarija je i najemotivnija.

„Ona je osoba iz moje branše, ona jednostavno tako živi. Probao sam da je savetujem, ali nije išlo. Moj sin joj je kupio klavir po kom je ona nemilosrdno lupala. Hteo sam da je zainteresujem za muziku i rekao joj da ćemo je obavezno poslati na časove, pa će lepo da svira. I kažem joj ’Znaš kad sam ja počeo da učim, i da se bavim muzkom, moja profesorka iz Sombora bila je stara žena koja je završila akademiju u Budimpešti, a njena profesorica je bila žena koja je završila akademiju kod Franca Lista.’ Ja tako u zanosu pričam, a ona gleda u mene i kaže: ’Dida, meni se kaki’. Tada sam shvatio da je iluzorno misliti da nekome možete da popujete, ma koliko mlad bio. Onaj koga to interesuje on se onda zalepi za vas i vi ga gurate onoliko koliko može“.
Devedesete i još ponešto

Previranja devedesetih su ga zatekla nespremnog. Nikada nije bio od onih ko bi učestvovao u takvom haosu i posrnuću – zato je rešio da se povuče.

„Atmosfera koja je naišla i na moje vršnjake i na mene je bila nešto strašno za nas koji smo u opoziciji. Bavio sam se nekim drugim stvarima, da ne bih bio suviše napet. Ali vremena nose svoje i imali smo sreće da kroz deset godina ispadne nešto sasvim drugačije“, optimističan je Zvonko.

I zaista, danas je sve drugačije u odnosu na bezbrižno vreme „Uniona“ i fine muzike koja je budila sećanja i nova rađanja. Danas bavljenje umetnošću gotovo da nije stvar prestiža, ali je malo onih koji se ubrajaju u legende. Našeg sagovornika u medijima su nazivali i Majlsom Dejvisom Panonije, dakle večnim „džezerom“ kog umesto saksofona i bubnjeva prate tambura i prim.

„To je veliki kompliment za mene. Gde god sam gostovao uglavnom su me poredili ljudi sa Frenkom Sinatrom, za to ima puno razloga i to odlično znaju ljudi koji se bave profesionalno muzikom. Frenk Sinatra je na sceni u svakom trenutku znao gde se nalazi. To nije čest slučaj, obično morate imati sve isprogramirano kako vam ništa ne bi omelo koncentraciju. Ipak, jedan od mojih uzora je Net King Kol koji je vrstan interpretator. Od njega sam naučio kako svaka reč i svaki slog mora imati svoje mesto. Imao sam par ljudi iz svog podneblja od kojih sam učio stvari koje ne možete naučiti u školi, akademiji i slično, nego samo od ljudi koji žive s vama“.

Od mlađe ekipe posebno ceni Đorđa Balaševića, Boru Čorbu i Bajagu koje smatra „neponovljivim“. Nažalost, „narodna muzika je izgubila svoj značaj, pa se sada sve od turbo folka trpa u tu jednu reč , koja u suštini to nije“.

Zahvaljujući Zvonku, narodna muzika (i to ona prava) obogaćena je za još jedan album pod nazivom „Vratiće se rode“.

“Neko od izdavača koji su radili na tom projektu (pazi što sam se uklopio u novu šemu) čuli su melodiju koju su napravili Bajaga i Loša i predložili da napravim pesmu koja će se slušati po kafanama. Učinio sam onoliko koliko sam znao i naravno uz tamburaše joj dao jedan novi prizvuk , ali osnova je ista. S obzirom da je to bila naslovna numera istoimene serije, neko je predložio da se tako zove i ovaj CD. Štampan je u znak budućeg otvaranja vinarije ’Zvonko Bogdan’, ali neće biti u prodaji. To je potrošni materijal. Prave stvari će ljudi sačuvati sami“, skroman je Zvonko.

Za mnoge (skoro) sedamdesetogodišnjake u životu se malo šta događa. Ovde to očigledno nije slučaj jer se posle pomenutog CD-a Zvonko Bogdan priprema za sada već tradicionalni koncert u „Sava centru“.

„Ove godine koncert će se zvati ’Jesen stiže dunjo moja’. To je na neki način i poruka da će biti neke fine romantične pesme, pisme i pjesme koje sam sakupio na teritoriji Panonije. Moj orkestar će dobiti pojačanje. Nastupaće orkestar RTV ’Vojvodina’, jedini profesionalni tamburaški ansambl na teritoriji naše države, a prisustvovaće i pet spoljnih saradnika iz Subotice. Moja želja je bila da muzički dočaramo jedno vreme kako je bilo pre pedesetak godina i numere koje su se davno izvodile danas se čuju tu i tamo a imaju veliku umetničku podlogu“.

Posle muzike...

Zvonko ima mnogo obaveza. Poznato je da su njegove velike ljubavi konji i golubovi pismonoše. Oni oduzimaju mnogo vremena i energije, ali uvek se nađe prostora za neko druženje sa odabranim ljudima.

„Vrlo retko sedim u kafanama jer me ljudi opterećuju svojim prisustvom, ja sam toga prezasićen. Bolje mi je da sedim s onim društvom koje me dobro poznaje i neće me vući za rukav, što mi nikad nije prijalo. Ja sam bio obuzet svojim poslom i nisam imao nikad želju da se družim s ljudima koji ne znaju šta će sa sobom. To je jako teško. Moja velika sreća i luksuz da mogu kada poželim da se osamim i ne pojavljujem se u javnosti“.

Za osamu nema boljeg mesta od salaša, a ovaj na kom smo razgovarali sa Zvonkom delo je njegovo i njegovih prijatelja. Doduše, biće to malo više od pukog mesta za odmor.

Pored pomenute vinarije, sledeće godine biće završena izgradnja muzeja posvećenog Zvonkovoj karijeri sa fotografijama, snimcima, notama, knjigama i novinskim isečcima.

„Ja sam imao najmanje udela i želje imao da se sve ovo dogodi, ali moji prijatelji smatraju da ipak ono što sam stvorio na sceni ima neku težinu i da bi bilo šteta da sve ono što sam stvorio propadne. Zamišljeno je da ovaj salaš bude mali srednjeevropski centar koji će imati i dve dvorane gde ćemo organizovati koncerte najboljih izvođača i to za jedan određeni broj ljudi“, priča Zvonko i dodaje da se trudi da bar jednom nedeljno svrati na salaš da se odmori i opusti.

To je sada njegovo malo carstvo. Kafane, gužva i velki prostor sada ga zamaraju. Vreva prestonice mu je i dalje draga, ali na drugačiji način.

„Ja sam živeo 25 godina u Beogradu i on je takav da vam ne dozvoljava da se bilo čim bavite ofrlje. Čim počnete da otaljavate posao vi ne možete proći. Osećam se počastvovano kada sam u Beogradu i naravno da više ne mogu da podnesem onu gužvu. Ali kada dođete u ’Sava centar’ i kada vidite sve te ljude koji dođu da vas vide i čuju, to je onda kao da ste kupili kartu za mesec“.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

18 Komentari

Možda vas zanima

Društvo

Snažno nevreme stiže u Srbiju

U većem delu Srbije će danas pre podne biti pretežno sunčano, toplo, suvo i vetrovito, uz olujnu košavu u Beogradu, na jugu Banata, u Pomoravlju i donjem Podunavlju, a već u poslepodnevnim satima biće kratkotrajne kiše ili pljuskova.

7:13

1.5.2024.

1 d

Podeli: