"Aleksandra Zec": Kako je prekinuto ćutanje o zločinu

“Aleksandra Zec” predstava je sub specie mortis. Mi, gledaoci, gledamo u nju s onu stranu ne samo Aleksandrine nego i sopstvene smrti. Još u životu, imamo da vodimo računa šta činimo, šta govorimo i o čemu i zašto ćutimo. Devojčica Aleksandra, najnevinije moguće stvorenje, ubijena je kao sam Bog, jer Bog je dete.

Kultura

Izvor: Odlomci tekstova Zlatka Pakoviæa i Borke Paviæeviæ iz lista "Danas"

Subota, 19.04.2014.

12:33

Default images

U noći 7. na 8. decembar godine Gospodnje 1991, u Poljaničkoj ulici, na zagrebačkoj Trešnjevci, ispred porodične kuće, ubijen je Mihajlo Zec. Nekoliko sati potom, odvedene na Sljeme, ubijene su njegova supruga Marija i, najstarije od troje dece, ćerka Aleksandra, koja je imala dvanaest godina. Leševi majke i kćeri bačeni su u jamu u blizini planinarskog doma Adolfovac, a preko zatrapane jame navučeno je đubre da prikrije ostatke krvi.

Leševi su ubrzo otkriveni. Otkriveno je i oružje kojim je počinjen zločin, a njegovi izvršioci, Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, u prvoj su ga izjavi odreda priznali. Uprkos prizanju i činjenicama, uprkos suđenju, i to u dva navrata, uprkos, dakle, svoj sili istine, počinioci nikad nisu kažnjeni, niti su pred sud izvedeni njihovi naredbodavci.

Istina, pojedinima od njih suđeno je potom i kazneno presuđeno za druge zločine, ali za ubistvo članova srpske zagrebačke porodice Zec, nikada niko nije osuđen. Sa izuzetkom, prirodnom smrću preminulog, Muniba Suljića i Igora Mikola koji je u bekstvu, ostali počinioci, i njihovi naredbodavci, nalaze se na slobodi.

Svi oni su, dakle, potencijalni gledaoci predstave “Aleksandra Zec” Olivera Frljića, u kojoj se prozivaju njihova imena, u horskom refrenu. Predstava je premijerno izvedena u utorak uveče, u HKD Teatru u Rijeci (Hrvatski kulturni dom, punim imenom, HKD Teatar Međunarodni festival malih scena). Uz predstavu, objavljena je, u izdanju istog riječkog teatra čiji je upravnik Nenad Šegvić, knjiga Tamare Opačić, “Aleksandra Zec”.

Ostatak teksta Zlatka Pakovića o predstavi "Aleksandra Zec" možete pročitati u online izdanju lista Danas. * * *

„Zar ima mjesta, gde još vrište djeca ?

Gdje ima otac kćerku, majku sin?

Zar ima mjesto, gde ti šest sestara jeca,

I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?“

(Ivan Goran Kovačić: “Jama“, program predstave)

„Kao i kod Antigone, mi se još uvek spotičemo o leševe koji nisu dobili pravo da budu ukopani.“ Oliver Frljić.

Dok živi još uvek ureduju među mrtvima gušeći tajnu njihovog umorstva, iz svojh položaja u institucijama države, on je pokazao zlo – državni zločin, i odao poštu, i u svetost upisao Aleksandru Zec. Scena u kojoj preko njenog zemljom prekrivenog tela pada sneg, nadživeće i zločince koji su je ubili, i danas žive i moćne, koji joj mira ne daju i sve nas koji smo taj prizor videli.

Zato je tolika buka i bes oko predstave „Aleksandra Zec“, zato su komentari na tekst u „Novom listu“ „Oliverova Jama“ Branka Mijića (i ne samo tom prilikom) ispunjeni zastrašujućom mržnjom, jer ona, Aleksandra Zec, večnija je od njih.

„Iako će i najrigidniji hrvatski šovinista promrmljati nekoliko fraza o tome da je, kad govorimo o ubistvu dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, reč o strašnoj tragediji, pri tome redovno zaboravljajući na smrt njenih majke i oca, takvu licemernu i pripadajuću joj frazeologiju uvek će pratiti i podsetnik na „naše žrtve“, nebavljenje njima i repertoar sličnih optužbi, koje demaskiraju ono što se zaista krije iza deklarativne uplakanosti pripadnika većinskog naroda - nemogućnost shvatanja da Aleksandra Zec i njezini roditelji jesu „naše žrtve“.

Oni su „naše žrtve“ jer su ih ubili pripadnici „naše vojske“, u „našoj zemlji“, a te iste „naše ubice“ su oslobodili „naši sudovi“, a pojedine od njih odlikovali i amnestirali „naši državni poglavari“.

(Iz intervjua Olivera Frljića u knjizi „Aleksandra Zec, dokumenta“, komparativna građa uz Frljićev projekat i u izdanju HKD, izdavač Nenad Šegvić).

Po završetku predstave „Aleksandra Zec“ čuo se komentar neke gledateljke: „Pa da, to je isti kliše, Aleksandra bi trebalo da bude Ana Frank.“ Fašizam i kič idu zajedno.

Međutim, plač u toku predstave, retko se u pozorištu vidi, a i u životu u kome se sve ređe plače, kao što se sve ređe i smeje, jer su “vremena preživljavanja“. I opet će mnogi reći čemu sada, u „vreme preživljavanja“ sve to „što je bilo“, kada stvarnost, egzistencijalni problem, tranzicija-pljačka i beda pritiskaju. Ne uviđajući, pri tome, ili bivajući u „statusu poricanja“, da „to što je bilo“ sa onim „što jeste“ jeste spojeni sud.

Uvređenosti na „Aleksandru Zec“ , na Frljića, zbog pristajanja na neosuđenost zločinaca, jeste pristajanje na neosuđenost, pristajanje na zločin.

Početak i kraj su u grobu. Društva su se raspala, a ono što ih može obnoviti nije ekonomija - ratna - pljačkaška, već nepristajanje na besudnu zemlju.

Pitanje je kulture. Triptihom „Zoran Đinđić“, “Izbrisani“ i „Aleksandra Zec“ Oliver Frljić je stao, u svakoj novoj državi, na traumatsko mesto od koga zavisi opstanak, na mesto pitanja prirode njihovog nastanka, i cene koju su „drugi“ platili.

Devedeset i prve, devedeset i druge, pa nadalje, a kako vidimo iz dijaloga devojčica u predstavi onolicnih godina koliko je imala Aleksandra Zec, dvanaest, i koja ih danas propituje u godinama koje bi imala da nije ubijena, vidimo da su deca naučila da kriju nacionalnost jednog od roditelja, najčešće majke, da bi preživela.To poniženje je cena postojanja uvređenih “gledalaca“, koji po pravilu nisu gledaliu predstavu, i ne žele ni da je vide.

Kraj i mrak, dugi. I nema više ništa, sem toga, “ostalo je ćutanje“. Jasno je svima da nema aplauza, nema poklona. Ljudi sede, jedva ustaju. Kreću se kao na sahranu, kao sa sahrane.

„Aleksandra Zec“ je predstava ožaljivanja, i gotovo da je takva prva u postupku i u rezultatu. To postiže istinom, etičnošću, i tugom, ljubavlju i lepotom (estetičnošću). Predstava je, iako na dokumentarnosti, emocionalna i katarzična. Antigona, pravo na ukop je pravo na osudu zločinaca –osudu zločina. To je pitanje polisa i mogućnosti ljudske zajednice.

Ostatak kolumne Borke Pavićević možete pročitati u online izdanju lista "Danas".

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: