Oko 12 hiljada ljudi je prošle godine posetilo vinariju „Hilsboro“ u Persevilu u Virdžiniji – osamdesetak kilometara od Vašingtona – da bi oporobali njena vina. Prema vlasniku Bori Bakiju, bez obzira na recesiju, posao ide dobro.
„
Na turskom imamo poslovicu – ne znam da li možete tačno da je prevedete – prema kojoj pijete kada ste tužni, a pijete i kada ste srećni. Prema tome, bez obzira što je ekonomija loša, ljudi pronađu način da uživaju, barem u jednoj čaši vina... Crna vina ne filtriramo, jer ako to učinite, izgubite aromu.“ Baki nije planirao da vodi vinariju kada je 1979. došao u Sjedinjene Države iz Turske. Bio je spreman da se penzioniše i prestane da se bavi uvozom, kada ga je sin Karim – pre 10 godina - ubedio da počne da proizvodi vino.
„Završavao sam fakultet, redovne studije i obojica smo razmišljali šta da radimo.“ Karim je nastavio poslediplomske studije na vinarskom odseku. On sada ne samo da pravi vino u okviru porodičnog biznisa, nego radi i za druge vinogradare u Virdžiniji.
„
S obzirom na regionalnu raznolikost Virdžinije, imate gotovo savršene uslove. Imamo naravno svoje sopstvene probleme i komplikacije, ali što se tiče regionalnih vinogradarskih potencijala, prilično su veliki.“ Kada je „Hilsboro“ otvoren 2003, bio je 96. vinarija u Virdžiniji. Taj broj se danas povećao na 190. En Hajdig, predsednica Udruženja vinarija u Virdžiniji, otvorila je vinariju „Lejk Ana“ 1990, kada je u toj državi bilo svega desetak vinarija.
„Mislim da je kvalitet virdžinijskih vina privukao neke veće investitore da dođu i počnu da gaje grožđe i prave vino u Virdžiniji. Nekoliko ljudi je čak iz Kalifornije došlo ovde i otvorilo vinarije. Rekla bih da svi oni smatraju da je to dobra prilika, jer je industrija mlada i razvija se, a takođe je samoodrživa u kontekstu poljoprivrede.“ Međutim, većina vinarija su male i svega nekoliko proizvede do četrdesetak hiljada sanduka godišnje. U proseku prave dve i po do pet hiljada sanduka, od čega se 60 odsto proda u samoj vinariji. Vinarsku industriju ovde pokreće turizam, kaže Pandit Patil, koji je novembra 2009. sa suprugom, otvorio vinariju „Narmada“ u Amisvilu.
„Za pet godina, hteo bih da svi znaju da im je ovo odredište, i to je ono na čemu radimo.“ Poput mnogih vinarija u Virdžiniji, i „Narmada“ je okružena prelepim pejsažom. A subotom i nedeljom, posetioce dočekuje živa muzika. I još nešto što ostale lokalne vinarije nemaju, kaže mušterija Ted Sevinji.
„
Ne možete da nađete indijsku vinariju. Većinom su italijanske ili šta god, a ova je zaista jedinstvena.“ „Mi smo jedinstveni s obzirom na indijsko poreklo. Neka od naših vina se vrlo dobro slažu sa indijskim jelima koja ovde služimo kao dodatak.“ Suda je počela da pravi vino 2008. Već je osvojila nekoliko medalja na nadmetanjima. Ta priznanja bi mogla da budu veoma važna za „Narmadu“, ako vinarska industrija u Virdžiniji nastavi da se širi. Ali Anet Bojd, direktorka Reklamnog odeljenja Upravnog odbora virdžinijskih vinarija, kaže da tržište još nije zasićeno.
„Ovo ne može da ide beskonačno, ali u ovom trenutku s obzirom na rast potrošnje, povećava se i interesovanje za lokalna vina i saznanje o tome šta se pravi u vašem sopstvenom zadnjem dvorištu. Rekla bih da nam predstoji dugačak put pre nego što stignemo do te tačke.“ Za sada, virdžinijski vinari, kao što su Karem Baki… i Suda Patil, trude se da naprave najbolja vina koja mogu da daju njihovi vinogradi.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 1
Pogledaj komentare