Nedelja, 02.03.2008.

23:03

Fast FEST

Međunarodni festivali trebalo bi da su uzvišene dionizijske svetkovine u čast božanstva po imenu film, na kojima učesnici desetak dana gustiraju slatku ambroziju pomešanu s okrepljujućim nektarom, zadržavajući ukus svakog pojedinačnog specijaliteta svetske kinematografske kuhinje što duže na nepcima. U stvarnosti, kroz reviju najiščekivanijih ostvarenja iz prethodne godine prolaziš kao kroz restoran brze hrane, gutajući visoku umetnost kao hamburgere zalivene pivom na desetominutnoj pauzi od posla, zbog čega završiš sa mamurlukom, podočnjacima, i polusvarenim impresijama. Slično tome, i priča o zvučnijim naslovima ovogodišnjeg FEST-a liči na protrčavanje kroz Luvr na rolšuama. Tri, četiri, sad.

Autor: Piše: Gavrilo Petrović

Default images

Film kojim je otpočeo maraton bio je, doduše, veoma spor start. Ipak sam se naterao da pogledam kazahstansko-nemačko-francuski Ulžan Folkera Šlendorfa, o čoveku koji odbacuje sloj po sloj identiteta dok krstari nepreglednim pustarama centralne Azije u potrazi za idealnim parčetom ničije zemlje gde bi mogao potpuno da se poništi (bukvalno "da legnem pa da umrem").

Neko vreme ga prati simpatično-iritantni nomad čije zanimanje, čak i ako stvarno postoji (prodaje reči stanovnicima okolnih sela), opterećuje svedeni koncept nepotrebnom borhesovštinom; srećom, uz nihilistu je sve do konačnog odredišta i devojka po kojoj se film i zove, zbog koje dobija i smisao, i prigodno otvoren kraj. Prelomio sam se da pogledam Ulžan setivši se drugog Šlendorfovog Putnika, slične atmosfere, trajnijeg efekta... ali od silne turobnosti sad bih se najradije odmorio uz njegov najamnički noar ištrikan za Holivud, Palmeto.
Zanemarivši Sibirskog berberina, melodramu zapadnjačkog tipa gde se engleski čuje koliko i ruski, u prvim minutima novog Mihalkova pomislih: au, al' se Nikita modernizovao.

Rimejkuje poznatu američku priču, a dizajn špice, sa onim titravim slovima, izgleda kao da ćemo gledati Sedam, a ne 12. Naravno, vrlo brzo postane jasno da će mu većanje gnevnih ljudi poslužiti kao zahvalan obrazac da drvi o stanju današnje Rusije—već u uvodnoj bajkovitoj sekvenci, bezbrižni mladić vozi bicikl po pustim seoskim putevima, prolazeći kraj skupštinskih govornica za kojima stoje Gorbačov i Jeljcin; sledeći put, vidimo ga u pritvoru Putinove države, pod optužbom da je ubio čoveka koji ga je odgajio.

Zicer je da osumnjičeni bude Čečen koga je usvojio oficir ruske vojske, što je većini porotnika dovoljno da odmah izglasaju krivicu, kao i to da su smešteni u prostranu fiskulturnu salu obližnje škole umesto u skučenu sobu pri zgradi suda, što filmu daje crnohumorni ton, a Mihalkovu priliku da se razmaše kamerom. Ima tu koječega duhovitog (ljudi se, recimo, međusobno obraćaju sa "druže" da bi se brže-bolje ispravili sa "hoću reći, gospodine"), a završnica u odnosu na original dobija ozbiljno zanimljivu nadgradnju o delotvornosti pravde.

Međutim, tranzicija u ruski milje nije u svemu besprekorna. Većanje se postepeno pretvori u apsurdističku komediju u kojoj je svaka istina relativna, tako da je čitav deo o pobijanju dokazâ optužbe i rekonstrukcije zločina maltene nepotreban. Svaki porotnik, takođe, ima svojih pet minuta (pre će biti deset, pošto film traje li traje) da se, u formi ispovesti, suoči sa svojim životnim problemom, te promeni mišljenje o presudi. Nije da im priče nisu interesantne, šaljive i/ili potresne, jedino što retko koja—bilo kao metafora, bilo kao poenta—ima mnogo veze sa slučajem.

Mihalkov se malo rasplinuo, ali bar pokušava nešto novo, što se nažalost ne može reći za trojicu drugih autorâ na ovogodišnjem FEST-u.
Ma koliko da mi je simpatični, koncizni Voz za Dardžiling Vesa Andersona popravio raspoloženje, očigledno je da ovaj otkačenjak okreće pedale na biciklu bez lanca. Jeste, izbrušio je rediteljski postupak do savršenstva, dekori i kostimi i topla paleta kojom slika Indiju prijatni su za oko, a scenario ispoliran i bogat detaljima. Ipak, iza svakog kadra vidim ga kako mi namiguje: vidi, vidi kako sam pametan i rafiniran i nepretenciozan. I moram priznati da mi je pun kufer njegovih selindžerovskih porodica u kojima su otac ili majka odsutni, a svaki član skup dovitljivih uvrnutosti—zašto se pretvara da nismo gledali Tenenbaumove?

Andersona zamišljam kako se šepuri njujorškim bulevarima, obmotan belim šalom intelektualca, u pratnji svoje svite dizajnera, fotografa, i običnih parazita, koji na svaku njegovu zamisao zaljubljeno trepću okicama.

Potreban mu je neko ko će ga malo spustiti na zemlju, ako neće da se pretvori u Sofiju Kopolu.
Na špici, kamera prelazi preko gotsko-industrijskih dimnjaka i krovova devetnaestovekovnog Londona da bi se polagano primakla prozoru po kome pljusne krv i obrazuje slova "film Tima Bartona". Nije ni moralo da mi se kaže. Svini Tod: pakleni berberin iz ulice Flit, groteska sa pevanjem i rezanjem grla bazirana na mjuziklu Stivena Zondhajma, toliko je idealan projekat za njega da je to već dosadno. Počinjem da verujem da Džonija Depa i Helenu Bonam Karter angažuje samo zato što od kose može da im pravi gnezdo vranâ nalik na svoju raščupanu frizuru (da ne pominjem koliki fetiš ima na njihove podočnjake). Za razliku od mnogih, meni nije smetalo što se više peva nego što se priča. Depov tenor je tanak ali milozvučan.

Bio sam zadivljen zrelošću Bartonovog izraza i lakoćom kojom filmuje pozorišne scene—kad u toku iste pesme pređe u flešbek i vrati se u sadašnjost, na primer... i sve može ako ne moram ponovo da gledam Vilija Vonku.... Ali sam se na kraju ipak pitao dokle, bre, više.

Možda se radi o prostom zasićenju—naposletku, iz mene je još Legenda o uspavanoj dolini izmamila samo jedno "tja"—možda je u pitanju stari razlog za raskid veze—"nisi ti kriv, nego ja"—ali Tim Barton bi nanovo mogao da me začara samo ako bi se manuo teatrovštine i snimio nešto zabavno. Mars napada ponovo?
Dok se iskusnim stranim autorimâ može zameriti samo to što zarad sve izbrušenijeg zanata žrtvuju svežinu, naše (mokre) gore list je u međuvremenu zaboravio i najosnovnije lekcije iz studentskih dana—tipa kako snimiti dva pišljiva smislena kadra. Ono malo što funkcioniše u Zavetu ide na račun montažera Zajca, koji zaslužuje Nobelovu nagradu što je uopšte pristao da se bavi Kusturičinim raskupusanim materijalom. Parafraziraću nedavne reči našeg najvećeg živog sineaste: posle Oca na službenom putu logično bi bilo da krene sledeći dobar film, ali na to čekamo već dvadeset godina, i čekaćemo, izgleda, sve dok Maradona ponovo ne zabije gol "božjom rukom".

Ako sam vam u ovaj FEST-ov obrok i pljunuo kao nestašni radnik u Mekdonaldsu, ništa zato—koliko sutra, pakujem pravi pravcati happy meal.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Zbogom Ukrajino; Pitanje svih pitanja je...

Lideri EU, koji će se sastati sa predsednikom SAD Donaldom Trampom i američkim zvaničnicima na marginama Svetskog ekonomskog foruma u ​​Davosu, "cepaju" svoje beleške o Ukrajini, navodi Fajnenšel tajms.

12:42

19.1.2026.

1 d

Svet

Potvrđeno: Šalju vojsku na Grenland

Veći broj danskih borbenih vojnika, koji se opisuje kao "značajan doprinos", trebalo bi večeras da stigne u Kangerlusvak na Grenlandu. Tu informaciju su danske oružane snage potvrdile za dansku televiziju TV 2.

15:46

19.1.2026.

1 d

Podeli: