Grad koji se užasavao izlaska navijača

Nit su maturanti, nit je George Bush Drugi: to su takozvani nogometni navijači najavili osvetnički pohod gradom.

Kako smo proteklih dana detaljno obavještavani, postoji u Zagrebu grupa od pedesetak mladih uličara što su se samoproglasili nekakvom frakcijom Bad Blue Boysa, i sami sebe nazivaju Agram Crew. Jedan od njih je, kako se čini, u parku Ribnjak provocirao grupu lokalnih punkera, i u tuči koja je izbila završio mrtav, izboden nožem. Kolege iz Agram Crewa na internetskim su forumima i u SMS-porukama najavili za subotu osvetničku misiju protiv pankera, ali i drugih urbanih manjina - rokera, darkera, homoseksualaca, alternativaca, svakoga dakle tko ne odgovara fotorobotu građanina, burgera i Agramera kakvoga zamišljaju mladi antropolozi iz Agram Crewa.

Danima se iščekivala ta strašna subota, gradske su vlasti dramatično pozivale na mir, policija je podigla razinu borbene gotovosti na osam, građani su se opskrbili osnovnim namirnicama, zaključali u stanove i pogasili svjetla: na ulicama su bili samo policajci, a Milan Bandić je valjda sklonjen u podzemno atomsko sklonište za ovakve situacije, onaj što ga je godinama u tajnosti gradio pod krinkom asfaltiranja ulica i rekonstrukcije tramvajske mreže. Zagreb je toga dana izgledao kao da ga je pokosio nekakav mutirani virus što se oteo kontroliranim uvjetima u laboratoriju Badelove punionice na Žitnjaku.

Na kraju se, ipak, nije dogodilo ništa. Na Jelačićevu placu grupa osvetnika je razbila kameru ekipi Hrvatske televizije, još je u tri sata noću jedan dvadesetjednogodišnji mladić pretučen na Jarunskoj cesti, i to je bilo sve.

Cijeli jedan milijunski grad bio je dvadeset i četiri sata talac omanjeg čopora ljudi-lutalica, pedesetak golobradih besposličara držalo je u šaci jedan relativno ozbiljan europski grad, i to bi ovu državu trebalo prilično zabrinuti. Možda je NATO zaista jedino rješenje, možda bismo ulaskom u Sjevernoatlantski savez konačno riješili taj problem. Pa da vidimo kako će Agram Crew terorizirati Hrvate kad na ulice Zagreba izađu američki tenkovi.

Fascinantna je snaga tih, kako se zovu, nogometnih navijača. Ne znam u čemu je stvar. U osnovi, radi se o klincima između petnaest i dvadeset pet godina, koji po cijele dane ništa ne rade, lutaju prigradskim kvartovima u potrazi za nevoljom, kad ne mlate Rome onda upadaju u kafiće u kojima se okupljaju alternativci, kad ne upadaju u njihove kafiće onda demoliraju gay-klubove, kad ne demoliraju gay-klubove onda maltretiraju šetače u parkovima, kad ne maltretiraju šetače onda po školskim dvorištima kradu djeci mobitele, kad ne kradu djeci mobitele onda kljucaju na nekom zidiću s pivom u ruci, kad ne kljucaju na zidićima onda šaraju gradske fasade umobolnim porukama. S vremena na vrijeme organizirano upadnu na neki koncert, tribinu ili filmsku projekciju, ili krenu u nekakav marš, recimo u Vukovar, pa pjevaju ustaške pjesmice, polažu vijence na spomenike i prijete lokalnim Srbima, a ponekad opet - kao prošle subote - slave dolazak proljeća pa organiziraju veliko proljetno čišćenje grada od pankera i pedera. Iz nekog razloga, međutim, mi te klince što mlate, maltretiraju, piju, kradu, marširaju i prijete nazivamo - nogometnim navijačima.

Kakve oni veze imaju s nogometom, posve je nejasno. Sumnjam da bi i Tomislav Ladan znao objasniti etimologiju izraza "nogometni navijač". Ima, ne kažem, u našem jeziku takvih neobičnih pojava, pa neka riječ s vremenom poprimi sasvim drugo značenje, ali porijeklo izraza "nogometni navijač", koji označava huligana što pije pivo ispred samoposluge, pa maltretira ljude i razbija tramvaje, znanost nikad pouzdano nije utvrdila.

Na prvu ruku, jasno, nameće se zaključak da je izraz mogao nastati od naziva za ljude koji navijaju za neki nogometni klub, ali ne postoji baš nijedan čvrsti dokaz, ne postoji ni najtanja izravna veza između njih i loptačke igre što se zove nogomet. Neki tvrde da bi stvar mogla imati veze s načinom na koji se obračunavaju s pripadnicima urbanih manjina, koje vrlo često bacaju na pod, pa udaraju i nabijaju nogom, nogometni nabijači. Jednako često, međutim, navijač se u tim tučnjavama koristi i šakom, odnosno rukom, pa ipak nije poznat slučaj da je netko od njih nazvan "rukometnim navijačem".

Stvar je otišla tako daleko da je izraz "nogometni navijač" i službeno prihvaćen, pa se problem divljih uličnih plemena u Hrvatskoj pokušao riješiti aktom koji se zove - zakon o navijačima. Ja sam, recimo, navijač Hajduka, znam ih još dosta koji navijaju za taj mali splitski klubić, znam i neke koji navijaju za druge klubove, i ne umijem ni njima ni sebi objasniti što bi trebao regulirati Zakon o navijačima. Zabraniti navijanje za klub iz drugog grada? Propisati veličinu zastave ili transparenta? Minimalni udio pamuka u navijačkom šalu? Udaljenost televizora od kauča za vrijeme prijenosa utakmice? Porezne olakšice za navijače malih, luzerskih klubova?

Zakon o navijačima ovoj je državi, naime, bio potreban koliko i Zakon o kolekcionarima salveta. Činjenica da je kreten što je zapalio automobil ili udario policajca nosio majicu s grbom nekog nogometnog kluba za pravosuđe je potpuno irelevantna. Možda nije odveć poznato, ali zakon koji zabranjuje paliti tuđe automobile i udarati policajce motkama u Hrvatskoj već postoji. Jednako tako gotovo svi nogometni navijači piju pivo, pa nikome nije palo na pamet da bi se nasilje na stadionima moglo spriječiti, na primjer, zakonom o pivu.

Pripadnike Agram Crewa to, jasno, ne brine. Oni nisu nasilnici što maltretiraju cijeli grad, nego nogometni navijači. Nije to zajebancija. Nogometni navijači su, naime, subkultura.

Obožavam te sociološke subkulturološke masturbacije o navijačkim plemenima. Nogometni navijači su urbana gerila, oni su slika društva, njih je društvo gurnulo na marginu. Nije da se ja ne slažem s tim, svaki silovatelj ili ubojica, uostalom, ima svoju priču. Pa ipak, društvo iz nekog razloga nikad za njih ne pokazuje razumijevanja kakvo ima za golobrade kabadahije, nikad nitko nije rekao da su pljačkaši banaka i kladionica ogledalo društva koje ih je gurnulo na marginu, nitko nikad ubojice nije definirao kao subkulturu.

Da se pedofili, recimo, organiziraju i udruže kao internet surferi - da imaju svoje internet-kafiće i klubove, da šaraju grafite, da pjevaju po ulici svoje pjesme, da nose, šta ja znam, patike s ružičastim uzicama, da mlate nekrofile, zoofile, gerontofile i pripadnike ostalih protivničkih bandi, da imaju svoju urbanu mitologiju, da nose slike uhapšenih ili ubijenih pedofila i prepričavaju legende o onome iz Zapruđa što je silovao cijeli dječji vrtić Bambi, da na kraju dvije-tri stotine pedofila naoružanih bejzbol palicama zauzmu neku osnovnu školu na periferiji, oni ne bi bili sociopati i zločinci, nego - subkultura.

Da je advokatima ratnih zločinaca moja pamet, oni bi u naše heroje u Haagu branili kao pripadnike subkulture nogometnih navijača. Da je Glavaš malo inteligentniji, ne bi se u sudnici glupirao odjeven u slavonsku narodnu nošnju, već u dresu Dina Drpića, s Dinamovim šalom.

Super je biti subkultura. Izađeš vani, demoliraš dva-tri kafića, prebiješ desetak policajaca, sravniš sa zemljom uži centar grada, i onda istražnom sucu kažeš: "Ja sam nogometni navijač."
- Navijač? - vidno će biti razočaran časni sudac. - Jeste sigurni? Niste možda huligan, vandal, barbar, tako nešto?
- Ne, ne - mirno ćete vi. - Baš navijač.
- Hm. Ako ste nogometni navijač, sigurno postoji neki vaš nogometni klub - zaskočit će vas lukavi sudac s klasičnim trik-pitanjem. - Za koji klub navijate?
- Za Dinamo - odgovorit ćete vi ne trepnuvši.
- Fak! - otet će se sucu.
Grozničavo će razmišljati kršeći prste. Preostat će mu posljednji, očajnički potez.
- Kako je Dinamo igrao jučer, koji je bio rezultat?
- Ha - nasmiješit ćete se vi. - Ja sam nogometni navijač, a ne sportski novinar.

I tako ćete se naći na slobodi. Da ste, recimo, centar grada zapalili zato što vas je ostavila žena, bili biste na robiji, zajedno sa ostalim pripadnicima subkulture palikuća. Ali vi ste nogometni navijač, i umjesto u zatvoru završit ćete u nekakvom velikom sociološkom istraživanju. Najstrašnija kazna koju je zakon predvidio za vas je doživotna zabrana prisustvovanja nogometnim utakmicama, kao da je vama ikad palo na pamet gledati taj dosadni sport.

Dalo bi se, uostalom, raspravljati o tome koliko je zabrana ulaska na stadion uopće kazna, a koliko zapravo nagrada: ja bih, recimo, huligane kažnjavao doživotnim gledanjem Hrvatske nogometne lige. Svaku subotu policijski kombiji bi ih odvodili na gostovanja u Zaprešić, Osijek ili Koprivnicu, lisicama vezani za ogradu gledali bi bogami svih devedeset minuta, uključujući i sudačku nadoknadu.

Tek bih možda nakon pet godina dobrog vladanja dopustio da ih u poluvremenu posjeti obitelj.