U mestima stradanja u Oluji sve manje ljudi i svedoka akcije

U delu nekadašnje Republike Srpske Krajine, na kojem je pre 24 godine sprovedena hrvatska vojna akcija "Oluja", danas je sve manje ljudi i svedoka te akcije.

Izvor: Tanjug
Podeli

U nekim mestima, u kojima su se ubistva i zločini dešavali postoje monumentalni spomenici, koji su, kako kaže zamenica predsednika Srpskog nacionalnog vijeća Aneta Vladimirov, najčešće potpuno nevidljivi na mapi, ne samo hrvatske države, već i društva.

Mesta poput Varivoda i Gošića pokazuju, dodaje Vladimirova, ne samo problem suočavanja s prošlošću, već i odsustvo solidarnosti i empatije.

Ono što je, takođe, problem u tim mestima jeste i sve manje ljudi godinu za godinom, čak i u letnjim mesecima.

U saradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava (YIHR) iz Srbije i Hrvatske, SNV je organizovalo autobus entuzijasta koji su pošli u obilazak krajeva koji su stradali tokom rata 1991. do 1995. godine, sa posebnim akcentom na mesta zločina počinjenih tokom i nakon operacije "Oluja".

Na početku memorijalne ture, grupa mladih aktivista iz dve zemlje obišla je u Erveniku kuću porodice Čengić, koja je 1992. godine ubijena u napadu na nesrpsko stanovništvo na toj teritoriji.

"Hteli smo zapravo izraziti saosećanje sa članovima porodice Čengić koji su preživeli i sa celom zajednicom koja je patila u tom periodu do 1995. godine", objasnila je Vladimirova.

Obilazak je nastavljen u selu Varivode, gde je gotovo dva meseca nakon početka Oluje ubijeno devetoro staraca - Berića, đukića i Pokrajnca, srpske nacionalnosti.

U Varivodama, grupu je dočekao Jovan Berić, potomak bračnog para Berić, koji je tada stradao sa još sedmoro starijih ljudi.

"Nigde nisu išli, mi smo manje-više svi otišli, njih je ostalo tu 12, od kojih je devet ubijeno, a troje je pukim slučajem ostalo živo, jer su ih tražili, ali nisu ih našli", ispričao je Berić.

Kako je naveo, za tragediju njegovih roditelja, saznao je preko veza i rodbine iz Nemačke, a tada je o tome obavestio i sestru koja je bila u Zagrebu. Berići i ostali koji su tada ubijeni sahranjeni su u Kninu, a Jovan kaže da u ih tek nakon osam godina sahranili tamo gde treba da počivaju, odnosno tamo gde su proveli svoj život.

Od suda u Hrvatskoj neke porodice žrtava u Varivodama dobile su odštetu, ali Jovan Berić još nije, njegov slučaj ponovo je na Vrhovnom sudu, i tako već pet godina.

"Pre 20 godina pokrenuta je ova priča preko medija i manje više svi su dobili odštetu, ali ta odšteta za tu duševnu bol, iskreno govoreći, smešna je, jer za ubistvo jednog vuka veće su kazne nego za ovo što smo mi pretrpeli", navodi Berić.

Dodaje da se na odštetu dugo čeka, te da je neki nisu ni dočekali.

Jovan Berić se za stalno vratio u Varivode 2003. kada je lako našao i posao, jer je, kaže, imao deficitarno zanimanje, na kojem je radio do penzije, u koju je otišao pre sedam godina.

"Meni je ovde lakše jer nemam nikome da se dokazujem ko sam i šta sam, neki me ljudi znaju od rođenja, za razliku od tamo gde sam ziveo u međuvremenu i gde sam slovio za došljaka", priča Berić navodeći da se mladi, ali ni ostali ne vraćaju u Varivode.

Kako je naveo, tu sada živi oko osamdeset starijih ljudi, ima samo jedno dete koje ide u školu, a nekada je to bilo selo sa 380 domaćinstava.

Vladimirova kaže da im je bilo važno da mladi ljudi čuju kakve su okolnosti u kojima se zločin u Varivodama dogodio, kao i priču o Berićevoj borbi sa nepravdom sudstva koje, navodi, ne priznaje čin nasilja i nepravde kao zastrašivanje srpskog stavnoštva na toj teritoriji i ometanje povratka ljudi koji su hteli da se vrate.

Na kraju memorijalne ture grupa mladih obrela se u Gošiću, selu u kojem je dvadesetak dana po početku Oluje ubijeno sedmoro ljudi.

I u Gošiću su organizatori ture hteli da skrenu pažnju na stradanje nevinih civila koji su rešili da ostanu u svojim domovima i da dočekaju hrvatsku vojsku kao što su dočekivali i mnoge druge vojske.

Nikola Puharić, programski direktor Inicijative mladih za ljudska prava iz Hrvatske, pomenuo je dva cilja memorijalne ture, izražavanje solidarnosti sa svim žrtvama zločina i kršenja ljudskih prava, koji su činjeni za vreme i nakon Oluja i da se pokaže i Srbiji i Hrvatskoj da je važno da se ovakve godišnjice obeležavaju zajedno.

Važno je, kako je rekao, i da se vidi da postoje neki mladi ljudi koji su spremni da pokažu političarima i u jednoj i drugoj državi da treba obeležavati takve događaji i zajedno raditi na ostvarivanju prava i pravde za žrtve zločina.

Govoreći o kulturi sećanja na žrtve u Hrvatskoj, Puharić je ocenio da je ona jednodimenzionalna.

"Ono što je odlika komemorativnih aktivnosti vezanih za rat u Hrvatskoj jeste da se tada rat na neki način slavi, glorifikuje, a vrednosti pomirenja i mira se stavljaju sa strane. One danas za naše društvo nisu važne, odnosno nisu važne iz perspektive političke elite", primetio je Puharić.

Oni su, dodao je, upavo memorijalnom turom želeli da pokažu da je veoma važno da se neguju vrednosti mira, pomirenja i saradnje, te da se fokus stavi na žrtve.

YIHR iz Hrvatske je 2016. godine pokrenula inicijativu koja se zove "Isprika", a kojom se, objašnjava, izvinjavaju u svoje ime jer njihova država to nije još učinila.

"Šteta je što to nije došlo od naših državnih čelnika i u tom nedostatku smo rešili učiniti to, jer smo hteli da poručimo našim sugrađanima da nisu sami, da postoje građani koji se solidarišu sa njima i koji žele poručiti našim čelnicima kako je važno uputiti ispriku kako bismo imali suočavanje sa prošlošću", kazao je Puharić.

Dodao je da je njima veoma važno da pokažu da postoji mlada generacija koja želi da se odgovorno nosi sa prošlošću i da budućim generacijama ostavi društvo koje nije opterećeno prošlošću.

"Želimo delovati odgovorno i da neke buduće generacije i u Hrvatskoj i Srbiji žive na slobodniji i bolji način", rekao je Puharić.

Marko Milosavljević iz YIHR iz Srbije kazao je da je obeležavanje godišnjica zločina važno zbog budućnosti regiona i zato što budućnost ne može da se gradi u mržnji i konstantnim trzavicama, koje nam, kako je rekao, donose dnevno-politički lideri šireći nacionalizam i mržnju. On smatra da empatija i solidarnost nemaju nikakav nacionalni predznak i dodaje:

"Srbija i Hrvatska su dužne da odaju počast i prema jednim i prema drugim žrtvama i to će biti garant da naše sećanje za budućnost neće biti traktori i kolone nego dostojanstven život".

U Varivodama i Gošiću Srpsko nacinalno vijeće svake godine održava komemoraciju na godišnjicu zločina - 28. septembra.

Na godišnjicu Oluje u svim svojim županijskim većima na teritoriji cele Hrvatske čita se Izjava SNV-a, za koju Vladimirova kaže da simbolički predstavlja sećanje na stradanje, egzodus, progonstvo i gubitak zavičaja za ogroman broj ljudi koji su u tim krajevima vekovima živeli i preživljavali različite vrste nedaća.

"Izjava sećanja služi toj minuti šutnje i pokušaju da se apeluje na hrvatsko društvo prvenstveno u tome da je povijest uvek povijest onog drugog. U Hrvatskoj su ti drugi Srbi i srpski narod", kazala je Vladimirova.

Jer, kako je zaključila, ako se jedna manjina ne oseća dobro i slobodno i živi u određenoj vrsti traume i straha, onda svakako drugi u tom društvu ne bi trebalo da smatra da je sve dobro.

strana 1 od 182 idi na stranu