"Danas", 13. jul 2000.
Komentar
Smrt "za zivota"
"Ovaj spomenik - ovu rusevinu podigli
su sebi za zivota zlikovci predsednik Amerike
Bil Klinkton, predsednik Engleske Toni Bler,
sekretar Amerike Medlin Olbrajt i njihove
verne sluge..." Cudnovatno spomen-obelezje
ugnjezdilo se na ogradu beogradskog DMB u
Rakovici. Uz parabolicnu poruku o zlu i herojskom
otporu uklesano je jos samo "7. juli, Rakovica".
Imena "ktitora" nema.
Da ovdasnja stvarnost ne obiluje nizom
bizarnosti, podizanje spomenika zivim ljudima
tamo gde mu nije mesto i u nevreme bilo bi
sigurno propraceno velikom pompom, sto odobravanja,
sto osporavanja. Desilo se, medjutim, da
je citava prica zastala na nivou jedva cujnog
sindikalnog protesta sto se fabrici, koja
se tek pocela oporavljati od dugogodisnje
agonije, dize spomenik i to poluilegalno
i "za zivota". To sto se visoki parlamentarni
funkcioner, istaknuti clan SPS i privrednik
(Zlatan Perucic) pojavio licno da skine veo
sa tajne spomen-ploce cetiri dana po formalnom
povodu - Danu ustanka Srbije - nije pobudilo
sire interesovanje. Cinici bi rekli, preslo
ljudima u naviku.
I, odista, sve sto vladajuci klan zamisli
i sprovede, ljudima u Srbiji vise ne izgleda
niti cudno, niti nemoguce. A i sto bi kada
je sve postalo moguce, naravno ukoliko je
pod direktnom upravom koalicije SPS-JUL-SRS.
Poslovicna sklonost ka slavljenju smrti
i poraza u Rakovici je samo metastazirala,
upotpunjena grotesknim velicanjem (sopstvene)
gluposti i uklesivanjem netacnih podataka
o zivim upokojenicima. Ukoliko nije kamenorezacka
greska, u koju ce malo ko poverovati, to
sto je Vilijamu Klintonu u prezime ubaceno
jos jedno k (Klinkton), a Toni Bler "unapredjen"
u nepostojecu funkciju predsednika Engleske,
plasticno ocrtava lik narucilaca. I upravljaca
Srbijom.
To su isti oni koji se svetskim politicarima
obracaju lascivnim imenima (recimo kurvo),
a narod sateruju u torove oznacene sa "izdajnik",
"placenik", "terorista", zavisno od dnevno-politickih
potreba aktuelnih stanara Belog dvora i njihovih
causa. To su isti oni pod cijom upravom je
Srbija dovedena do prosjackog stapa, u kojoj
je kontejner postao glavna samoposluga, a
devizni transfer jedina priznata matematika.
To su isti oni koji su sopstvenim geo-transverzalama
Srbiju sveli na prciju kojoj, napokon, preti
i povratak u nahije iliti kantone, oni cija
je politika kumovala NATO-bombama. To su
oni koje su upravo te NATO-bombe ucinile
"graditeljima" i "ktitorima".
To sto uzgred grade i velicaju sopstvenu
glupost njih ne kosta ama bas nista, a Srbima
je ionako svejedno koliko Klinton ima slova
k i da li je Bler britanski premijer ili
engleski predsednik. A i njima je svejedno
sto je vladajuca Srbija prekjuce u Rakovici
podigla novi kamen u samoizolaciji zemlje,
javnosti izlozila novi dokaz samodovoljnosti
i samovolje.
"Danas", 13. jul 2000.
Pise Mirko Tepavac
Ako u doglednom vremenu ne pobedi bolje,
pobedice gore od svega sto smo ovde do sada
videli
Pred odlucujucom raskrsnicom
I slepci vec vide da smo pred odlucujucom
raskrsnicom, da ne kazem pateticno- sudbonosnom,
iako je sve verovatnije da bi bas takva mogla
biti. Brojne ankete uglavnom se podudaraju
sa licnim utiscima koje svako od nas stice
u susretima sa susedima, poznanicima i prijateljima.
Porast nezadovoljstva, uz istovremeni pad
uticaja politickih stranaka, simptom je opasnog
klizanja ka haosu i gradjanskim sukobima.
Sto ne budu mogle ili smele politicke stranke,
ucinice stihija nezadovoljstva koju vise
nece moci da kontrolise ni vlast ni opozicija.
Sve je jasno da kompromitovana trojna koalicija
ne moze preziveti regularne izbore, jer vise
nece moci ni posteno da ih dobije, ni neprimetno
da ih pokrade.
Na sve spremna, ona bi mogla da ne preda
vlast i ako izgubi izbore, mozda cak i da
ih ne raspose, ako ne bude sigurna da ce
ih dobiti. Za to je stvorila vec sve neophodne
preduslove: stiti se represivnim zakonima
o stampi, univerzitetu i antiterorizmu, koji
fakticki uvode zemlju u neobjavljeno vanredno
stanje, postigla je visok stepen izolacije
i podigla tvrde zidove parapatriotske ksenofobije,
izolovala cak i reformski orijentisanu Crnu
Goru. Sud sveta nije uvek pravedan, ali je
uvek vazeci i zato ovoj vlasti nista drugo
nije preostalo nego da zanemari i zataji
sve sto drugi kazu ("jer klevecu i lazu"),
pa cak i kad drugacije kazu malobrojni prijatelji.
Ako, dakle, u Srbiji demokratska tranzicija
nije moguca mirnim putem, nice pravo pitanje:
kako u takvim uslovima istrajati na zagovaranju
nenasilja i legaliteta, kad vlast pojacava
nasilje, resena da po svaku cenu i u ime
patriotizma, odbrani od "izdajnika" svoje
pravo da vekuje na vlasti.
Nepristajanje ne podrazumeva nasilje
Da li se pomiriti sa tom cinjenicom ili
preispitati resenost da se na nasilje odgovori
nasiljem, na ogranicavanje sloboda, pobunom.
Covek mora da se zapita primecuje li ova
vlast kako raste nezadovoljstvo prema njoj
zbog represije, ali i prema opoziciji zbog
miroljubivosti i mlakosti. Nisu li to prilike
u kojima vise nema uloge za Gandija, i kad
bismo ga imali, nego pre za nekog Karlosa,
koga, srecom, za sada jos nemamo.
Ova vlast je pre deset godina i ovladala
Srbijom prihvatajuci se nasilja prema "tudjima",
koje je odredilo i danasnje njeno ponasanje
prema svojima". Motivisana nacionalnom megalomanijom
i autokratskim vlastoljubljem, ponesena niskim
strastima koje je demagoski razbuktala, ona
je resila da silom sacuva vlast koju je silom
ojacala. Nacija je izneverila narod, Narod
gradjanina, a gradjani sami sebe, pristankom
na ucene nacionalnih prevaranata i laznih
patriota. Vlast se hvali slabom opozicijom
(koja pametna vlast se jos tim ponosi!),
a progonjena opozicija se nada da ce njen
posao obaviti sami dogadjaji i da ce Evropa
i svet uciniti ono sto ona nije u stanju.
Moze li u takvim uslovima bunt biti nenasilan
i efikasan u isto vreme?
Nepristajanje ne podrazumeva nasilje,
kao sto ni odricanje od nasilja ne podrazumeva
pristajanje na lazirani rezimski legalitet.
Nenasilan gradjanski otpor moze, na duzi
rok, sve da resi, ali zahteva visok stepen
- kod nas nazalost godinama zanemarivane
- politicke kulture, kako gradjana tako i
modernih politickih stranaka. Srpska politicka
kultura nikad ne bi mogla biti toliko zloupotrebljena
da se prethodno nisu dogodile zloupotrebe
u njoj smoj. Nasilnistvo je zalosni deo nase
politicke tradicije, nasilnike smo nebrojeno
puta slobodno birali ili ih pokorno trpeli,
sto se na kraju svodilo na jedno te isto.
Nacin vladanja odredjuje i nacin promene
vlasti. Ona ce izgledati nesalomljiva do
poslednjeg trenutka pred svoju propast. Njene
poteze vise nije moguce predvideti, pred
njenom nekontrolisanom samovoljom pada svaka
analiza i prognoza.
U uredjenim drustvima se vise godina unapred
zna sta se moze dogoditi, kod nas se ne zna
ni sta nas sutra moze zadesiti.
Prekretnica je odvise veliki zalog za jeftine
vladarske marifetluke i stranacke trikove
u borbi za vlast. Izigravanje pravila demokratskih
izbora danas je isto sto i - u uredjenom
svetu - utaja poreza, krivokletstvo ili pranje
novca. Vlast je resena da se sve pliticke
utakmice igraju na njenom terenu, sa njenim
sudijama, po njenim pravilima, pred publikom
sa njenim propusnicama i TV kamerama koje
snimaju samo njene golove i samo protivnicke
prekrsaje, bez stranih posmatraca i novinara.
Ravnoteza straha i nasilja
Opozicija danas i nisu vise samo stranke
i lideri, nego zabrinuti i nezadovoljni gradjani,
a pre svega mladi ljudi o kojima se i radi.
Tako se rodio i studentski Otpor, a vec danas
postao uticajniji od veceg dela zbunjenih
stranaka ciji politicki program ne ide dalje
od ponude za bolje "naviganje" istim olupanim
brodom. U toj atmosferi Otpor stisnuo pesnicu
i njegova je moralna prednost sto ne pretenduje
da vlada nego da iznudi promenu vladavine.
Zato toliko smeta rezimu, ali ne godi ni
nekim opozicionim strankama. Bavljenje politikom
postaje sve opasnije, pa posao mudrih danas
sve energicnije nastavljaju hrabri. Nalazi
vreme u kojem dogadjajima nece moci da upravlja
ni vlast, ni opozicija, ni politicke stranke,
ni gradjani, ni Evropa ni spoljni svet. Odavno
ovde nista vise nije regularno i standardno.
Ostavimo se laznog optimizma, optimizam je
danas drugo ime za inerciju i pasivizam.
Sve ce se, izgleda, dogoditi neocekivano,
neuobicajeno, pa i nenormalno. Nepredvidivost
se danas jedino moze predvidjati, jer ni
pozar ne izbija uvek na najzapaljivijem mestu.
Covek moze da bude zakleto miroljubiv, ali
ako samo okrece drugi obraz nasilniku ohrabrice
ga da bude jos brutalniji. Upozorenje vojske
da ce spreciti gradjanski rat otvorena je
pretnja da ce se ugrozeni rezim oruzjem braniti.
Postojeca ravnoteza straha i nasilja nece
moci beskrajno da ostane neresena, a gradjanski
rat - odavno inace moguc - polagano bi mogao
da postane fatalno neizbezan.
Autokratske vlade rade sta hoce za razliku
od demokratskih koje rade ono sto moraju,
postujuci slobodno izrazenu volju i interes
svojih gradjana. Doslo je vreme da svaki
gradjanin bude akter istorije, da svako odgovara,
ne samo za licnu sudbinu nego i za nacionalnu
buducnost u burnom vremenu za kojim smo,
i pre divljackog bombardovanja, rapidno zaostajali.
Ako u doglednom vremenu ne pobedi bolje,
pobedice gore od svega sto smo ovde do sada
videli.
Zavedena i obeshrabrena Srbija nije na
visini svoje nesrece iako njena nesreca preti
da bude veca nego ijedna njena pobeda u novijoj
istoriji. Cim sebe, ovakvi kakvi smo - sa
poslednjeg mesta u Evropi na koje smo neslavno
pali - proglasavamo najboljim, potvrdjujemo
samo svoju pripadnost najgorim. Boljima smo
smesni a gorima nepotrebni jer i oni traze
neko bolje drustvo. Ovaj nepravedni svet
odredjuju superiorni, ali tudja superiornost
se prevladava strpljivim dostizanjem, a ne
nadmenim suprotstavljanjem.
(tekst je objavljen u listu Republika)
Blic, 14. jul 2000.
SILA U PRAVOSUDJU
Dusan Slijepcevic, razreseni sudija Okruznog
suda u Beogradu
Pise M. ILIC
Zrtva smo politickih nagodbi vladajucih
partija, a nas izgon iz srpskog pravosudja
je mesavina palanackog primitivizma i uvezenog,
ogoljenog siledzijstva kaze u razgovoru za
„Blic" Dusan Slijepcevic, dosadasnji
sudija istraznog odeljenja beogradskog Okruznog
suda i jedan od trinestoro upravo razresenih
delilaca pravde koji su se javno oglasili
povodom pokretanja postupka za razresenje
njihovog kolege Miroslava Todorovica.
U pravosudju sam 26 godina. Nikada nisam
bio clan nijedne partije, niti sam se politicki
angazovao. Svejvremeno, zbog odbijanja da
udjem u SK, 12 godina sam cekao da budem
izabran za sudiju. Koliko znam, u sudu niko,
osim mene, nije toliko dugo ostao pripravnik
i strucni saradnik. Smesno je da meni i razresenim
kolegama prebacuju da se bavimo politikom,
dok ministar pravde Dragoljub Jankovic, nekadasnji
predsednik najveceg opstinskog suda u zemlji
u ministarsku fotelju seda kao clan JUL-a.
Ima li neceg nezakonitog u vasem javnom
suprotstavljanju da se razresi sudija Todorovic,
kako inace stoji u obrazlozenju skupstinske
odluke?
Jedini razlog javnog oglasavanja povodom
pokretanja postupka protiv sudije Todorovica
je moje pravnicko i ljudsko ubedjenje da
se prilikom razresenja nosilaca pravosudnih
funkcija moraju postovati zakon, procedura
i forma.
Sta vam je najteze palo?
Nacin na koji su to uradili. Nisu me pozvali
ni predsednik Okruznog suda Bogoje Marjanovic,
ni ministar Jankovic. Odluku o razresenju
saznao sam preko televizije.
Da li je o vasem razresenju raspravljao
kolegijum Okruznog suda, odnosno da li je
odrzana opsta sednica Vrhovnog suda, kako,
inace , nalaze zakon u ovakvim slucajevima?
Nije bilo ni kolegijuma, ni opste sednice
i do sada nikakvu zvanicnu odluku nisam dobio.
Neka pogledaju izvestaje o mom radu. Zajedno
sa jos jednim kolegom imam najbolje radne
rezultate u istraznom odeljenju. Kolega ide
u Vrhovni sud, a ja sam se nasao na ulici.
Vase clanstvo u Drustvu sudija Srbije
je verovatno jedan od razloga sto morate
da odete iz pravosudja?
U Drustvu sudija smo se zalagali da se
samo postuje ustavno nacelo o podeli vlasti
na zakonodavnu, izvrsnu i sudsku i da sudstvo
bude nezavisno od obe vasti, a narocito od
izvrsne koja je olicena u Vladi.
Kakvo je sada stanje u nasem pravosudju?
Ovakva ciscenja sudijskih redova nijedna
zemlja ne moze da izdrzi. Zaista ne znam
za slucaj da je 13 sudija u glavnom gradu
razreseno preko noci. Ljudi se danas osecaju
nezasticenim i sa njima moze da se poigrava
ko hoce i kad hoce.
Iz skupstinskog obrazlozenja moze se steci
utisak da je ponasanje razresenih sudija
bilo nedolicno za nosioce pravosudnih funkcija?
Sve razresene sudije su najcestitiji deo
srpskog pravosudja. Oni su najbolji poznavaoci
prava u materiji u kojoj rade i ni za jednog
od njih ne moze da se kaze da je korumpiran
ili podlozan pritisku sa strane. Svi su do
poslednjeg dana branili sudijsku cast i dostojanstvo
ove profesije.
Reporter, 12. jul 2000.
Istraživanje: Spoljna politika SR
Jugoslavije
Revolucionarna diplomatija
pisu Vera Didanović i Milorad Vesić
Svet se deli na miroljubive zemlje, sa
jedne, i hegemoniste, fašiste i novi
svetski poredak sa druge strane. Okosnica
planetarnog otpora zalima savremenog sveta
- kako propoveda beogradski režim -
treba da bude Jugoslavija
Kada je početkom 1998. godine Živadin
Jovanović, tadašnji potpredsednik
SPS-a, postavljen za šefa jugoslovenske
diplomatije, neimenovani izvor iz Ministarstva
inostranih poslova ocenio je za jedan beogradski
dnevni list da je tim imenovanjem reafirmisana
politika konfrontacije SRJ sa međunarodnom
zajednicom, te da će Jovanovićeva
uloga biti samo da prima udarce i neprijatne
poruke, kao i da "zamlaćuje nesuvislim
pričama međunarodne predstavnike
s kojima dođe u kontakt". Nedavna izjava
Ričarda Holbruka, ambasadora SAD pri
Ujedinjenim nacijama da bi SR Jugoslaviji
trebalo da "prestane mandat u UN" i sve
glasniji predlozi da udružena srpska
opozicija dobije svog predstavnika u zgradi
u Njujorku samo su poslednje u nizu potvrda
istinitosti tog proročanstva.
Kada se tome doda činjenica da je u
poslednje vreme savezni ministar inostranih
poslova uglavnom angažovan na otvaranju
obnovljenih objekata, ubeđivanje domaćeg
stanovništva da je "politika koju simbolizuje
predsednik Slobodan Milošević"
garant očuvanja nacionalnih i državnih
interesa i prijem pojedinih ministara iz
prijateljskog nam Iraka i šefa diplomatije
Mijanmarske Unije, postaje jasnija i slika
o dometima jugoslovenske diplomatije.
Ni na nebu ni na zemlji: Spoljna
politika koja je ignorisala promenu konstelacije
snaga u svetu, pad Berlinskog zida i posledice
tog događaja; koja je tvrdoglavo verovala
u princip "nemešanja u unutrašnje
stvari jedne države", čak i kad
je praksa pokazala da je prevaziđen;
koja je zasnovana na uverenju da postoje
prijateljske i neprijateljske nacije, a ne
interesi; koju, ne konsultujući se sa
stručnjacima, vodi samo jedan čovek,
bez obzira na funkciju i ustavna ovlašćenja;
ukratko, koja polazi od pretpostavke da će
se svet pre ili kasnije "dozvati pameti",
neminovno je vodila zemlju u situaciju u
kojoj se sada nalazi.
Jugoslavija, odnosno Srbija, već su
osam godina izvan međunarodnih institucija
i organizacija, u statusu faktičke međunarodne
izolacije. Srbija i Crna Gora, koje su bile
27. i 28. po redu uopšte priznate države
u svetu, sada su, kao SR Jugoslavija, suspendovane
iz Ujedinjenih nacija, čiji su jedan
od osnivača, iz OEBS-a, Međunarodnog
monetarnog fonda i Svetske banke i nisu ni
u najširem krugu kandidata za prijem
u Evropsku uniju, iako je nekadašnja
SFRJ bila među prvim socijalističkim
zemljama koje su uspostavile saradnju sa
tadašnjom Evropskom ekonomskom zajednicom.
Postavlja se pitanje može li uopšte
zemlja čije je državno rukovodstvo
optuženo za ratne zločine i čiji
je ministar inostranih poslova sa pomoćnicima
proglašen za nepoželjnog u zemljama
EU, da vodi neku ozbiljnu spoljnu politiku.
"Mi smo sad u statusu 'čardaka
ni na nebu ni na zemlji'", smatra profesor
dr Ivo Visković. "Jugoslavija je sad,
kako bi to šahisti rekli, u iznudici.
Možemo da vučemo samo one poteze
koje nam protivnici dopuste. Nemamo mnogo
izbora, jer smo u stalnoj defanzivi i pod
veoma jakim pritiskom i preostaje samo da
se nekim dobrim taktičkim potezima eventualno
anuliraju neke neprijatne stvari."
Tajna strategija: Taktika bez strategije
ne vredi, a jugoslovenska spoljnopolitička
strategija, ako je i postojala, nikada nije
javno obelodanjena. Naime, početkom
devedesetih, diplomatiji je naređeno
da svet ubeđuje u to da je SRJ jedini
legitimni naslednik prethodne Jugoslavije.
To je bio period minimiziranja učinka
sankcija, period u kojem su proglašavana
neka čudna prijateljstva od ruske opozicije,
preko Libije i Severne Koreje, do bratskog
grčkog naroda. Kratak prekid u ovakvoj
diplomatskoj praksi nastaje 1992. godine
u vreme predsedničkog i premijerskog
mandata Dobrice Ćosića i Milana
Panića. Tada je jedini put javno izrečena
spoljnopolitička platforma, koja se,
prema rečima Viskovića, u najkraćem
mogla svesti na slogan: "Ostvariti što
je moguće".
Posle smenjivanja Ćosića i Panića,
nastavljeno je po starom, do leta 1994. godine,
kada je usledio nagli zaokret političkog
vrha Srbije i Jugoslavije i prešlo se
na ono što je tada nazvano politikom
"Mir nema alternativu". Ovog puta svet
je trebalo ubediti, bez obzira na činjenice,
da su se Srbija i Jugoslavija od početka
krize zalagale za mirno i političko
rešenje.
Slobodan Milošević, čovek
koji bez obzira na funkciju koju ima (predsednik
Srbije ili Jugoslavije) donosi sve ključne
spoljnopolitičke odluke, u svom ekspozeu
nakon izbora za predsednika SRJ gotovo da
nije ni dotakao pitanja spoljne politike.
A kad se ciljevi ne saopšte javno, onda
ni javnost ne može da se buni što
nisu ostvareni.
Prema mišljenju Viskovića, suština
spoljne politike sadašnjeg režima
je nastojanje da se ostane nedodirnut procesima
u savremenom svetu, ali takva strategija
na duži rok ne može opstati.
"Revolucionarna diplomatija": "Ono
što danas imamo, moglo bi se nazvati
jednom vrstom 'revolucionarne diplomatije',
odnosno onom vrstom spoljne politike koja
zapravo želi da menja postojeće
okolnosti u svetu, ne prihvata međunarodne
odnose onakvim kakvi jesu, verovatno ne nalazeći
svoje interese u njima, već pokušava
da vodi potpuno drugačiju spoljnu politiku,
koja zbog svoje prirode dolazi u konflikt
sa svojim okruženjem", smatra Visković.
"Vlast u Jugoslaviji ne želi da
vidi svet onakav kakav stvarno jeste. Ovaj
režim uporno svet gleda kroz prizmu
konfrontacije. U spoljnoj politici i diplomatiji
je izuzetno važan pristup traženja
kompromisa, zajedničkih rešenja.
U diplomatiji ideologija, fanatizam, isključivost,
ničemu ne služe. Diplomatija nije
sredstvo ostvarivanja spoljne politike guranjem
prsta u oko drugoj strani, što ova spoljna
politika i diplomatija već godinama
rade", smatra bivši ambasador Jugoslavije
u Moskvi i član Foruma za međunarodne
odnose mr Dušan Lazić.
Međutim, jedna od najopasnijih zabluda
jugoslovenske spoljne politike jeste pokušaj
ovdašnjeg režima da igra na kartu
protivurečnosti u stavovima velikih
sila i verovanje da bi nekakav vojno-politički
savez Rusije, Kine i Indije, uz podršku
ostatka "slobodoljubivog sveta", mogao
da posluži kao kontrateža američkoj
ekspanziji.
"Veoma značajni su za nas odnosi
i sa Rusijom i sa Kinom, ali se, recimo kada
je Rusija u pitanju, ne može voditi
spoljna politika polazeći od slovenstva
ili pravoslavlja, kao što je to u našoj
propagandi izuzetno prisutno i naduvano.
Rusija je izabrala put saradnje sa Evropom
i SAD, a mi uporno nastojimo da tu veliku
zemlju, čak i Kinu, konfrontiramo sa
Zapadom. Između Kine i SAD, recimo,
došlo je do krupnih problema zbog bombardovanja
kineske ambasade, ali su oni našli načina
da obnove saradnju, da pregovaraju. Kina
je veoma ozbiljno i dugo pregovarala sa SAD
da uđe u svetsku trgovinsku organizaciju,
vodi te pregovore i Rusija, jer to je njihov
dugoročni interes, a ne ono što
mi pripovedamo da se svet deli na miroljubive
zemlje i hegemoniste, fašiste, novi
svetski poredak i da se narodni pokreti miroljubivih
zemalja moraju boriti protiv tih zala savremenoga
sveta, pri čemu, što takođe
ne korespondira sa realnošću, Jugoslavija
treba da bude okosnica tog otpora. Sa stanovišta
interesa naše zemlje teško je racionalno
objasniti zašto jedna mala država,
u ovako teškoj situaciji na Balkanu,
treba da bude okosnica nekog svetskog otpora",
kaže Lazić.
Pedigre: "Jugoslavija treba da
se uključuje u savremene integracije
u Evropi, jer bez toga ne može izaći
iz krize. Ne isključujem mogućnost
da neka saradnja sa Irakom, recimo, može
da bude korisna za sam režim, da iz
toga izvuče neke prihode, neke svoje
poene, ali to je onda interes režima,
a ne interes zemlje i građana", smatra
Lazić.
Režimu, međutim, odgovara da
bude u društvu sebi sličnih, bez
obzira na papagajsko ponavljanje da je Jugoslavija
deo Evrope. Tako, na primer, Živadin
Jovanović, prvi jugoslovenski ministar
inostranih poslova kome je radijus kretanja
u Njujorku ograničen na 40 kilometara
od jugoslovenske ambasade pri UN, uporno
tvrdi da je "ravnopravan status Jugoslavije
evropskim i drugim međunarodnim institucijama
legitiman i principijelan zahtev". Jovanović,
međutim, namerno previđa činjenicu
da je za ravnopravan status potrebno ispuniti
i neke uslove koje ostale evropske zemlje
ispunjavaju - funkcionisanje pravne države,
poštovanje ljudskih prava, postojanje
slobode štampe, demokratski izbori,
poštovanje dogovora i potpisanih ugovora
i slične stvari koje ovdašnji režim
smatra glupostima.
Sa takvim političkim pedigreom zemlje
iz koje dolaze, jugoslovenske diplomate i
nisu imale mnogo šanse da se istaknu,
a poslednjih godina i ne pokušavaju,
već se, kako kaže profesor Visković,
sve više uklapaju u trend primećen
u još nekim zemljama, nastojeći
da ne iznose informacije i prognoze koje
se ne uklapaju u opšte poželjnu
sliku. Lojalnost je odnela primat nad sposobnošću,
a mesto u diplomatiji našli su i ljudi
koji nisu čak ni govorili jezik zemlje
prijema.
Negativna selekcija: Poslednjih
godina najveći uticaj na izbor kadrova
u diplomatiji ima JUL. Ovih dana su u opticaju
priče da bi, pored Milovana Bojića,
o čemu je Reporter već pisao, u
diplomatiju trebalo da ode i ministar pravosuđa
Dragoljub Janković. Za mesto ambasadora
na Kubi navodno je bila zainteresovana i
doskorašnja ministarka zdravlja Leposava
Milićević, ali se za sada zadovoljila
mestom savezne ministarke vera. Radikali
još nemaju pristup MIP-u, pretpostavlja
se zbog nedostatka kadrova sa višom
stručnom spremom, koja je još uvek
uslov za bavljenje diplomatijom.
Negativna selekcija diplomatskih kadrova
svakako je jedan od razloga loših rezultata
spoljne politike u protekloj deceniji, ali
ne i presudan.
"I najsposobnija diplomatija ne može
ostvariti nerealne spoljnopolitičke
ciljeve, niti obezbediti međunarodni
kredibilitet naopakoj politici", ocena je
Dušana Lazića.
I Ivo Visković smatra da ni povoljniji
kadrovski sastav u diplomatiji ne bi mogao
ništa bitno da popravi u spoljnoj politici,
jer je MIP sveden isključivo na izvršni
organ. "Sve diplomate su podređene
ministru inostranih poslova, a on opet nekim
svojim pretpostavljenima i u tom smislu je
lanac hijerarhijski strogo postavljen, pa
stručnost diplomatskih kadrova ne dolazi
mnogo do izražaja. Ona dolazi do izražaja
u nekom svakodnevnom poslu u tome da sagledate
situaciju što objektivnije i predviđate
dugoročnije. Međutim, atmosfera
u kojoj se deluje utiče mnogo na diplomate,
oni brzo procenjuju i mnogi će uvek
pretpostaviti svoje interese bilo kakvim
širim interesima naroda i države
i gledaće da ne ugroze sebe i svoju
poziciju bilo kakvim procenama, kritikama
i informacijama koje bi bile nepovoljne po
ljude koji u politici odlučuju. Oni
koji su to oprobali vrlo brzo su na svojoj
koži osetili kako deluje 'osvetnička'
ruka."
Ključ za rešenje spoljnopolitičkih
problema nije samo bolja selekcija diplomata,
već usvajanje i primena jedne potpuno
drugačije spoljnopolitičke strategije,
a malo je verovatno da sadašnji režim
to hoće i može da učini.
"Nemoguće je na duži rok suprotstavljati
se vladajućim trendovima u svom okruženju
i svetu. Mi možemo biti uvereni da je
to što radimo navodno dobro, napredno,
ali dok se to u praksi ne potvrđuje,
svaki realan čovek mora da se zapita
da li je to onda zaista dobro. Ne vidim da
bi vladajuća struktura mogla da napravi
neku radikalnu promenu, osim ako na to ne
bi bila primorana. Nasuprot njima, čini
mi se da opozicija u Srbiji i vlast u Crnoj
Gori već biraju tu novu spoljno-političku
strategiju i ukoliko bi na izborima došlo
do promene vlasti u zemlji, mislim da bi
vrlo brzo prisustvovali jednom radikalnom
zaokretu u spoljnoj politici zemlje", zaključuje
Visković.
Kadrovska politika u jugoslovenskoj
diplomatiji
Nema mesta za stručnjake
Iz MIP-a su izbačene diplomate sklone
davanju informacija i prognoza koje se ne
uklapaju u poželjnu sliku
Poslednji trzaji profesionalizma u jugoslovenskoj
diplomatiji desili su se 1991. i 1992. godine,
ali nisu mogli da spreče katastrofu
koja je usledila. Tako je oktobra 1991. godine
diplomatski vrh obavestio Branka Kostića,
predsednika krnjeg Predsedništva SFRJ,
o pretnjama sankcijama koje stižu sa
svih strana, i iz UN-a i iz KEBS-a, sedam
i po meseci pre nego što je odluku o
njima doneo Savet bezbednosti. I dva meseca
uoči donošenja sankcija diplomatija
je dostavila državnom rukovodstvu novo
upozorenje - "Analizu o međunarodnom
položaju Jugoslavije i mogućim
pravcima našeg angažovanja". U
analizi se, uz detaljan pregled pretnji mogućim
sankcijama, predviđa naša potpuna
izolacija. Naravno, to se nije "uklapalo
u poželjnu sliku", pa je ignorisano.
Čistke: A onda je, valjda
da se domaća javnost više ne bi
uznemiravala, usledilo nekoliko kadrovskih
čistki u MIP-u. Najpre su odstranjeni
oni koji nisu bili državljani SRJ, potom
oni sa bračnim ili rođačkim
vezama sa osobama iz drugih republika bivše
Jugoslavije i na kraju je usledila provera
po osnovu moralno-političke podobnosti.
Glavna uloga u tom "čišćenju"
pripala je nekadašnjem šefu državne
bezbednosti Zoranu Janaćkoviću.
U svet su onda krenule diplomate birane po,
blago rečeno, čudnim kriterijumima.
Tako je, recimo, za ambasadora u Tirani imenovan
socijalista sa Kosova Živorad Igić,
za koga se ne bi moglo reći da je uživao
popularnost među kosovskim Albancima.
Naravno, akreditivi nisu prihvaćeni
i Igić je ostao u otadžbini. U
Španiju je poslat Ratomir Vico, nekadašnji
ministar informisanja, koji je svoju lojalnost
dokazao u vreme direktorovanja RTS-om, posle
devetomartovskih demonstracija.
Crnogorska iskustva: Za razliku
od ostatka Jugoslavije, Slovenija je u diplomatiju
angažovala sve stručne kadrove,
tako da je u jednom trenutku gotovo čitava
katedra za međunarodne odnose Fakulteta
političkih nauka u Ljubljani bila u
inostranstvu. Ista katedra na Fakultetu političkih
nauka u Beogradu ostala je u punom sastavu,
ali su sa tog fakulteta u diplomatiju poslati
provereni partijski kadrovi - Danilo Ž.
Marković, profesor sociologije rada
i prvi u nizu tragičnih ministara prosvete,
Radoš Smiljković, profesor političke
sociologije i prvoborac Osme sednice, koji
se ni 1992. nije mirio sa padom komunizma,
Balša Špadijer, profesor na predmetu
Društveno-politički sistem Jugoslavije
i nekadašnji predsednik Ustavnog suda
Srbije.
Crna Gora sada sledi primer Slovenije
i Makedonije, angažujući iskusne
diplomate. "Ona praktično gradi paralelnu
diplomatiju i spoljnu politiku da bi zaštitila
svoje interese, a u jednoj ovako maloj zemlji
to je bitan pokazatelj dezintegracije. Dobar
deo diplomata koji su do sada radili u SMIP-u,
a potiču iz Crne Gore, napustili su
to ministarstvo i otišli na posao u
Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore",
kaže Dušan Lazić.
S druge strane, neke crnogorske kadrove,
za koje je ocenio da nisu dovoljno lojalni,
beogradski režim je smenio po hitnom
postupku. To je bio slučaj sa Miodragom
Lekićem, ambasadorom u Rimu i Zoranom
Popovićem, ambasadorom u Damasku.
Za SRJ ipak samo prazna stolica u UN
Na pitanje koliko je realna opcija da mesto
Jugoslavije u Ujedinjenim nacijama bude ustupljeno
predstavnicima srpske opozicije, profesor
Ivo Visković odgovara:
"Mislim da to nije realno, jer su UN ipak
jedna ozbiljna organizacija. Jedino što
se može očekivati je tzv. 'metod
prazne stolice'. Imali smo takvu situaciju
u UN-u i u Pokretu nesvrstanosti, kada se
nije znalo koja je vlast legalna i legitimna,
kao recimo u Kampućiji. Tada se ostavlja
prazna stolica dok se ne utvrdi legitimitet
i legalitet neke vlasti. Mislim da ne bi
bilo ni dobro ni realno, ukoliko bi se pravili
takvi presedani da se isključuju barem
legalni, ako ne i legitimni organi vlasti
u korist opozicije. To bi bilo kršenje
međunarodnog prava i opasan presedan
čije bi posledice bilo teško predvideti,
jer bi se onda u slučaju bilo koje nepodobne
političke garniture mogao primenjivati
sličan metod."
Karantinska diplomatija
O položaju jugoslovenskih diplomata
u svetu, možda najbolje govori primer
Dušana Lazića, koji je početkom
devedesetih bio ambasador u Moskvi.
"Kada sam došao u Moskvu i kada su
uvedene sankcije Jugoslaviji, konstatovao
sam da me dobar deo zemalja više ne
poziva na koktele povodom nacionalnih praznika.
A šta ja mogu da radim kao diplomata
ako nemam više kontakte sa drugim diplomatama?
Tada je došao za ambasadora Velike Britanije
jedan moj prijatelj koji je i ranije službovao
u Moskvi, bili smo zajedno politički
savetnici i bili smo vrlo dobri partneri.
Iznenadio sam se kad me je pozvao na prijem,
jer me već neko vreme nigde nisu zvali.
Onda me je on izdvojio u bašti svoje
ambasade na tom prijemu i rekao: 'Ja te
pozivam mimo instrukcije koju imam, jer smo
stari prijatelji, jer znam šta misliš,
jer znam da si profesionalac i jer te cenim
i cenio sam jugoslovensku spoljnu politiku
i diplomatiju, ali da znaš da ubuduće
neću moći više da te pozivam
na prijeme koje moja ambasada ovde pravi'."
Šefovi diplomatija SRJ
Ilija Đukić - šef jugoslovenske
diplomatije u vladi Milana Panića, jedan
od najiskusnijih jugoslovenskih diplomata
- uzalud je ponavljao da treba otklanjati
uzroke zbog kojih su sankcije uvedene, umesto
da se "država bavi švercom" i
upozoravao da ne treba potcenjivati napise
u stranoj štampi koji propagiraju vojnu
opciju. Sada penzioner i član Foruma
za međunarodne odnose.
Vladislav Jovanović - najpre
srpski, a potom i jugoslovenski ministar
inostranih poslova u periodu potpune izolacije
Jugoslavije. Pre toga na diplomatskoj službi
u Briselu, Ankari, Londonu. Povučen
i poslušan, prvi put primećen 1993.
na pregovorima u Ženevi, kada je mimo
protokola seo na Đukićevu stolicu,
desno od Slobodana Miloševića.
Posle je istu stolicu zauzeo i u saveznoj
vladi. Veruje da je diplomatija počela
da se razvija tek pod Miloševićem.
Danas šef "suspendovanog" diplomatskog
predstavništva pri UN, zadužen
za upućivanje oštrih protestnih
pisama generalnom sekretaru te organizacije.
Milan Milutinović - u diplomatiju
ušao sa mesta upravnika Narodne biblioteke
Srbije i odmah postao ambasador u prijateljskoj
Grčkoj. Prilikom Miloševićevih
poseta toj zemlji, pokazao se kao dobar domaćin,
zasluživši ocenu "naročito
se ističe" i mesto saveznog ministra
inostranih poslova. Zadržao i ambasadorsko
mesto u Atini. Deakumuliran 1997, kada je
postao predsednik Srbije. I danas sedi u
predsedničkom kabinetu, ali se meša
u svoj posao.
Živadin Jovanović- karijeru
započeo kao pravni referent u SO Novi
Beograd davne 1961. godine, odakle je tri
godine kasnije prešao u diplomatsku
službu. Kratku pauzu u diplomatskoj
karijeri napravio u vreme kada je Nikola
Ljubičić bio predsednik Predsedništva
Srbije, kada mu je bio šef kabineta.
Od 1988. do 1993. bio ambasador u Angoli,
a 1994. postao pomoćnik saveznog ministra
inostranih poslova. Uvežban da ne primećuje
"stvaran svet oko sebe". Na mestu šefa
jugoslovenske diplomatije nalazi se od početka
1998. godine.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare