Šta se krije iza hrvatskog „Broja 55“?

Evo odgovora, odmah na početku, iza broja 55 krije se grupa hrvatskih vojnika koja 1991. odlazi u patrolu improvizovanim oklopnim vozilom. Kada ih u jednom selu dočeka zaseda, a vozilo biva onesposobljeno, vojnici će morati da provedu narednih 24 sata u susednoj kući, boreći se za svoje živote, nadajući se skorijem dolasku pomoći.

„Njihov otpor udruženim snagama pobunjenih Srba, JNA i srpskih specijalaca traje gotovo 24 sata, a paralelno pratimo i napore njihovih suboraca da ih izvuku iz okruženja. Priča je inspirirana istinitim događajem“, navodi se u zvaničnom saopštenju koje je pratilo film „Broj 55“, prikazan na upravo završenom Sarajevo Film Festivalu.

Novo ostvarenje reditelja Kristijana Milića (Najbolje godine, Živi i mrtvi, Sigurna kuća), „Broj 55“ premijerno je prikazan ove godine na Pulskom filmskom festivalu, gde je osvojio osam nagrada uključujući i onu za najbolji film.

Već u prvom kadru filma sudbina junaka biva zapečaćena, čime reditelj kao da u danteovom stilu poručuje: „Ostavite svaku nadu vi koji ulazite.“ Narednih sto minuta pred publikom se odvija akcioni, ratni spektakl, dostojan Holivuda, koji prema istinitoj priči pripoveda o tome kako su se ljudi našli opkoljeni u kući sa brojem 55.

„Mislim da je film dovoljno žanrovski određen i da ima takve likove da može slobodno komunicirati sa publikom bilo gdje u svijetu“, kaže za B92 Goran Radman, direktor HRT-a koji u ulozi jednog od producenata stoji iza filma. Prema njegovim rečima, „Broj 55“ je vrhunski akcioni proizvod koji ima dobar scenario, dobru balansiranost uloga, „u prvom planu su sudbine pojedinaca dok je kontekst priče samo stavljen kao malo dalji okvir“.

I dok se tokom prve polovine filma gledaocu servira prvoklasna akcija, ne i mnogo više, s vremenom se poistovećivanje sa junacima ostvaruje mnogo efikasnije, a ljudske priče do kraja filma dobijaju prednost. Suprotno očekivanjima, negativci kao takvi jasno ne postoje (osim prepoznavanja nekoliko sterotipa u prikazivanju srpskih vojnika), već su jednostavno prikazani kao suprtostavljena strana.

Film je u Sarajevu prikazan u okviru novog festivalskog programa „Pretpremijere“, koji je organizovan sa ciljem da poveže filmske autore, distributere i emitere. S toga je sasvim očekivano bilo pitanje o daljoj distribuciji filma u regionu. Reditelj Kristijan Milić za naš portal kaže da će više detalja biti poznato nakon što film u novembru stigne u hrvatske bioskope. Za sada je pristiglo nekoliko poziva od strane organizatora filmskih festivala u Srbiji.

„Mislim da ovaj film može imati bioskopski potencijal, jer je svaki film koji se do sada bavio ratom bio neka drama. Nije postojao akcijski film, u tome je razlika“, objašnjava Milić. „Da se ne lažemo, sigurno je da će ga gledati više ljudi u Hrvatskoj nego u Srbiji, ali ne znam... Ja stvarno ne mogu znati kako će film primiti publika, ne samo u Srbiji, već bilo gdje.“

Da interesovanje za ovaj film postoji u Srbiji, mogla bi da ilustruje i naizgled beznačajna „YouTube situacija“. Naime, kada na pomenutom sajtu u pretrazi ukucate „Broj 55“, prvi ponuđeni rezultat trenutno je „broj 55 ceo film“, potom „broj 55 hrvatski film“ a onda i „broj 55 (2014) cijeli film“.

Reditelj Milić ne smatra da bi tematika filma mogla da bude toliko problematična u Srbiji, ponajviše zbog žanra priče i akcenta na likove u ratu, a ne na rat i ratne neprijatelje.

„Kod nas je za vrijeme rata bio veoma popularan film 'Lepa sela lepo gore'. Znači, za vrijeme rata, dok smo još bili u uniformama, gledali smo film o protivničkoj strani i poistovjećivali se sa junacima. Film je dovoljno jak medij da to može podnijeti“, smatra on.

Da film ima bioskopski potencijal smatra i direktor HRT-a, koji opravdava i snimanje ovakvih filmova sa ratnom tematikom.

„Hrvatska duguje sebi, rekao bih, filmsko situiranje rata“, tvrdi Radman. „Našu skoriju kinematografiju su obilježili neki viškovi patetike, karikirane uloge, puno rodoljublja koje i jeste i nije imalo smisla. Pravi ratni film ja u Hrvatskoj još nisam gledao. Ovaj film diže ljestvicu vrhunskog standarda i ne nasjeda na stereotipe.“

Osam pulskih Zlatnih arena takođe može biti dobar podsticaj, dodaje Milić. „Ne nužno, ali to može biti dobar vjetar u leđa, ako se odmah reagira na pravi način, kao što mislim da je slučaj sa ovim filmom. Taj, ajmo reći hajp oko filma, koji se podigao posle Pule može pomoći.“

Besprekorno snimljen, film svoju tehničku nadmoć pokazuje već od prvog, dugog kadra koji nam u startu govori šta se desilo sa likovima.

„Htjeli smo da pokažemo da, unatoč tome što znaju sudbinu likova, i dalje mogu navijat za njih. Mnogi ljudi su mi rekli da su se nadali da će se ipak nešto dogoditi. A i nije to baš sve što će da se desi do kraja“, priča Milić aludirajući na dodatne, možda i suviše scene nasilja kojim se film završava i koje je prilično mučno gledati.

Reditelj, koji kao svoje uzore, između ostalih, navodi Sema Pekinpoa, Martina Skorsezea, Stenlija Kjubrika, Roberta Oldriža i Džona Karpentera, navodi kako u domaćoj kinematografiji slični kadrovi poput njegovog nisu česti:

„Amerikanci to mnogo više koriste, ali ljudi kod nas bježe od toga jer je snimanje takvih scena skupo i mora se snimati cijele dane. Mi smo ga uspjeli snimit za par sati, ali da je nešto zapelo u snimanju... Kod nas je uvijek problem vrijeme, pa ljudi bježe od takvih stvari. A vrijeme je novac.“

Snimanje filma koštalo je 6,5 miliona kuna (oko 850 hiljada evra), iako Milić navodi da je konačna cifra mogla da bude znatno veća da mnogi saradnici na filmu nisu radili besplatno ili za minimalnu naknadu.

Dodatnoj promociji filma pomoći će i to što, kako otkriva Radman, HRT planira da pokrene kampanju da upravo „Broj 55“ bude hrvatski kandidat za Oskara u kategoriji filmova van engleskog govornog područja.