Boni Prins Bili u SKC

Strah i vreme

Kultura

Izvor: Fotografije: Stanislav Milojkoviæ Piše: Žikica Simiæ

Ponedeljak, 23.06.2008.

17:27

Default images

Boni Prins Bili je u Beograd došao iz Skoplja. Kada se u petak uveče u deset sati pojavio na sceni velike sale SKCa činilo se, međutim, da je došao iz prošlih vremena.

On je direktni potomak svih aeda, rapsoda, bardova, trubadura i truvera, putujućih bluz, kantri i folk muzičara koji su se šetali ovom planetom. U njegovoj muzici postoji nešto vanvremensko i onostrano. On peva o grehu i smrti, o užasu koji nadahnjuje i strahu koji zabavlja.

Podseća na onu protuvu iz pesme Tima Baklija „Morning Glory“ koju glavni junak preklinje da mu priča o strahu i vremenu.

Ti Boun Barnet je svojevremeno izjavio da svet popularne muzike slavi „istost svih stvari“ („a world that celebrates the sameness of all things“).

U takvom okruženju Vil Oldem, alias Boni Prins Bili, je odabrao da se razlikuje. I to ne na način mušičav i bizaran. Naglasak je na tradicionalnosti, autentičnosti i anti-star pristupu. Teme o kojima peva i način snimanja muzike prilagođeni su takvom opredeljenju.
Sa svojim četvoročlanim bendom, u kojem veoma važnu ulogu ima violinistkinja Dženifer Hat, Boni Prins Bili je beogradskoj publici priredio zanimljivo veče.

Neobične pesme vodile su auditorijum na nesvakidašnji trip tokom kojeg se stizalo u predele u koje se obično ne dolazi na ovakvoj vrsti hepeninga.

To su primordijalni prostori kolektivnog sećanja, gde se čuvaju uspomene na „užas i mrak“ kroz koji smo kao rod prošli, a što nas definiše kao individue.

Oldemova muzika je tradicionalna ali sa hipermodernom artističkom infrastrukturom. Kritička opservacija jedne moje drugarice: „Jebeš ti muziku gde moram da mislim a ne da osećam“, izgubila je na preciznosti kada su na red došle numere „I See A Darkness“, „Madeleine - Mary“ i naročito „Ohio River Boat Song“. Tokom ove poslednje dobio sam želju da zaigram svoj omiljen kantri ples. Međutim bilo me sramota.

Publikum je bio sjajan. Bilo je tu filmskih reditelja, urednika internetskih portala, profesora fakulteta, pisaca rokerske provenijencije, članova nekadašnje redakcije Ritma, rok afisionadosa, mladih književnih kritičara: ljudi koji svoju intelektualnu ulogu praktikuju na nov i originalan način, baš kao što i Boni Prins Bili obavlja rokerske poslove.
Velika sala SKC je mitsko mesto u Beogradu. Toliko fantastičnih stvari se desilo u njoj. Došlo je međutim vreme da se ona nekako sredi.

Zvuk je u njoj loš. Sve ječi. Trebalo bi nešto učiniti, staviti neke zastore, poboljšati akustiku, srediti ozvučenje. Ovi nedostaci naročito dolaze do izražaja kada nastupa ovako delikatan muzičar kao Boni Prins Bili, kada nije važan volumen, već rafinman koji zahteva drugačiju vrstu odnosa između izvođača i slušateljstva.

Ovaj prikaz bi bio manjkav da se ne spomene Ivan Lončarević. Da nema njegove energije i entuzijazma ostali bismo bez nekoliko fenomenalnih koncerata. Zajedno sa Draganom Ambrozićem i Aleksandrom Delibašićem on čuva beogradski rokerski plamen od utrnuća. Šešire dole za ovu gospodu. Čekamo Čaka Profeta i Alehandra Eskoveda.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Društvo

Snažno nevreme stiže u Srbiju

U većem delu Srbije će danas pre podne biti pretežno sunčano, toplo, suvo i vetrovito, uz olujnu košavu u Beogradu, na jugu Banata, u Pomoravlju i donjem Podunavlju, a već u poslepodnevnim satima biće kratkotrajne kiše ili pljuskova.

7:13

1.5.2024.

1 d

Podeli: