Korčula: đir po gradu Marka Pola

Tekst koji je pred vama, napisala je Olivera Skoko, čitateljka sajta B92. Ukoliko volite da putujete i da beležite svoje impresije, kliknite ovde i pošaljite nam ih. Najbolje ćemo objaviti i nagraditi. Po oceni redakcije, tekst Olivere Skoko je najbolji vaš putopis u ovom mesecu pa je autorka nagrađena izdanjem književne produkcije „Samizdat B92“.

Izvor: B92

Petak, 24.06.2005.

12:54

Default images

Nakon već prvog susreta sa Korčulom, shvatate da vam je svako predviđeno vreme da saznate sve o ovom srednjodalmatinskom ostrvu, nedovoljno. Izuzetno blaga klima, čisto more, gusta borova šuma, staro gradsko jezgro opasano bedemima, obilje kulturnih događaja u toku letnje sezone, koja počinje maškarnim dočekom pola Nove godine, staju u kratak opis grada koji čuva mošti svetog Todora.

Do ovog hrvatskog ostrva, šestog po veličini na Jadranskom moru, može se stići na više načina. Korčula je pre svega povezana trajektom sa poluostrvom Pelješcem do čijeg mesta Orebić je svakodnevno u intervalima od po pola sata organizovan prevoz. Do Orebića pak možete doći preko Zagreba, Dubrovnika ili Sarajeva, kao i Ploča i Drvenika, prolazeći kroz živopisan pelješki predeo i čuveni gradić Ston na istoimenoj prevlaci, za čiji bedem u obliku dvostruke fortifikacije kažu da je najstariji održavani zid, nakon onog kineskog. Iz pravca Dubrovnika i Splita se takođe stiže brodovima ''Jadrolinije'', a iz ''Dioklecijanovog grada'' i katamaranom preko Hvara.

Za Korčulu kažu da je izlog evropske kulture, na kojem su i danas vidljivi tragovi Ilira, Grka, Rimljana.....Vladali su njome i mletački duždevi i zahumski kneževi, pa hrvatsko-ugarski kraljevi, Francuzi, Rusi, Englezi...Kažu mi Korčulani, da ponekad zaborave u kakvom gradu žive, sve dok ih na to ne podsete mnogobrojni turisti koji oduševljeni onim što vide, iznova iz godine u godinu posećuju ovo ostrvo. A program tradicionalnih letnjih dešavanja obično počinje obeležavanjem dočeka pola Nove godine, svakog 30. juna, kada ulicama staroga grada prošetaju stanovnici Korčule i njihovi gosti i to pod maskama. Ipak, svakako najveći praznik je Dan grada koji se proslavlja 29. jula, a inače je dan svetog Todora, suzaštitnika Korčule, čiji je kult znatno naglašeniji i pored toga što je zaštitnik grada i patron katedrale sveti Marko. Od 18. veka, kada su mošti svetog Todora dopremljene iz Rima, a koje se danas nalaze u srebrnom sarkofagu ispod ciborija u čuvenoj katedrali, svakog 29. jula one se pronose duž čitavog grada u velikoj procesiji. Stanovnici Korčule su ponosni i na činjenicu da se njihov Statut, koji potiče iz 13. veka, smatra jednim od najstarijih pravnih slovenskih dokumenata. Dva njegova rukopisna primerka na pergamentu i danas se čuvaju; onaj iz 14. veka u Veneciji, a drugi iz 15. u zbirci porodice Kapor u Korčuli.

"Nisu moj đir"

Kad mi je moj domaćin, sledećeg dana nakon dolaska, predložio da učinimo ĐIR po gradu, zamolila sam ga da mi objasni poreklo i bar približno značenje te reči. Odakle je termin uzet, nije mu u potpunosti poznato, ali misli da se najviše koristi upravo na mediteranskom prostoru i da se na različite načine može objasniti. ''Učiniti đir'' bi značilo prošetati se ili provozati. Takođe, ako želi da se istakne da je nešto dopadljivo (neka pesma, odeća...), može se reći ''to je moj đir''. Za neku grupu ljudu, koja mu ne odgovara, Dalmatinac će objasniti opet rečima ''nisu moj đir!''.

Odmah iza južnih gradskih vrata u kuli Veliki Revelin uz južne odbrambene zidove, smešten je mali trg, na kome su Većnica, Knežev dvor i crkva Svetog Mihovila, a koji je glavnom ulicom spojen sa centralnim trgom Svetog Marka, središtem društvenog i verskog života ovog srednjovekovnog grada. Na njemu se danas nalaze Katedrala, Opatska riznica, Gradski muzej, Palata Arneri, Crkva naše Gospojine, te stup za zastavu iz 16. veka, za koga se veruje da je bio ''stub srama''. Duž glavne ulice, koja se pruža od juga ka severu, nalaze se brojni, uglavnom trgovačko-ugostiteljski objekti: prodavnice suvenira, konobe, zlatare, galerije...S obzirom na to da je osnova starog gradskog jezgra ''na riblju kost'', sve ostale bočne ulice se sa obeju strana (zapada i istoka) spajaju sa glavnom osovinskom i to od obale, prema vrhu brežuljka na kojem je Trg Svetog Marka. Takođe, sve one su popločane i osim jedne, sve su stepenaste, a većina nosi imena po uglednim porodicama koje su u njima živele. I danas gotovo svako pročelje kuće u starom jezgru krase grbovi korčulanskog plemstva, biskupa i gradskih kneževa. Najlepši primeri te stambene arhitekture su nastajali tokom 15. i 16. veka u karakterističnom gotičko-renesansnom stilu. Korčulu su gradili domaći majstori i to od izuzetnog kamena vapnenca kojim obiluje čitav arhipelag okolnih manjih ostrva. Koristili su ga još Rimljani za podizanje Dioklecijanove palate u Splitu, a kasnije su po njega dolazili i Dubrovčani, dok su nadaleko poznati korčulanski klesari snabdevali njime gradove na hrvatskoj, crnogorskoj i italijanskoj obali Jadrana. Saznajem da se danas u Korčuli obradom kamena, uglavnom bave pojedinci i to više mašinski, nego ručno, dok je većina kamenoloma napuštena. Jedan zanat polako postaje prošlost grada, majstor-klesar gotovo retka pojava, a stari čekići i dleta se osim u po kojem korčulanskom domu, mogu naći i u Gradskom muzeju kao deo kamenoklesarske zbirke, postavljene u vidu stilizovane radionice.

Markovi rođaci

Podstaknuti činjenicom da su preci Marka Pola izvesno vreme živeli negde u Dalmaciji, ali da je i danas u Korčuli zastupljeno prezime Depolo za koje se veruje da ga nose potomci čuvenog moreplovca i putopisca, te da se osim podatka o godini rođenja (1254.), ne zna gotovo ništa više o njegovom ranom periodu života, bilo je dovoljno da ga Korčulani prisvoje kao svoga nekadašnjeg sugrađanina. Za ostrvo kojem je turizam glavna privredna delatnost, čitava ova priča je uzdignuta na nivo atrakcije, te je danas gotovo nezamislivo govoriti o Korčuli, a ne spomenuti da je reč o rodnom mestu Marka Pola.

Njegovim imenom je nazvan jedan hotel, a u novije vreme i turistička agencija, konoba, muzički festival, dok se u starom gradu, nedaleko od katedrale, uzdižu kasnogotička četvorougaona kula i otvorena renesansna loža kao ostaci kuće za koju se veruje da je pripadala Marku Polu. Gotovo da nema Korčulanina koji vas neće podsetiti na tu činjenicu, kao što ne postoji turista koji će propustiti da u svoj foto album uvrsti i sliku ove građevine sa koje se pruža izvanredan pogled na Pelješki kanal.

Dan D

Unazad nekoliko godina se svakog 9. septembra održava rekonstrukcija jedne od najznačajnijih srednjovekovnih bitaka u kojoj je zarobljen Marko Polo. Tmurno nebo i povremena kiša su pretili da pokvare glavno dešavanje i te večeri u Korčuli, ali se na kraju ispostavilo da su samo doprineli da utisak ''strašne bitke'' bude što potpuniji. Kada sam sa svojim domaćinima i prijateljima stigla na istočnu rivu, bilo je već petnaest do sedam, što je i značilo da su stari drveni jedrenjaci, koji su specijalno za tu priliku doplovili sa raznih strana, spremni da napuste korčulansku luku i otisnu se u more, u čuveni boj. U čitavom programu, kojeg su organizovali Turistička zajednica grada Korčule, kao i Međunarodni centar Marko Polo, a čiji je idejni tvorac korčulanski pisac i novinar, Goran Duka, učestvovalo je oko dvadesetak jedrenjaka. Onaj đenovljanski je nosio ime ''Petrina'', dok je komandni brod venecijanske armade na kojem je bio i Marko Polo imao naziv ''Lav'', simbol Republike Sv. Marka. Nekoliko hiljada ljudi je posmatralo ''krvavu borbu'' koja se na moru, nedaleko od obale, odvijala između dve zaraćene flote. Iznad nas, sa Kule svih svetih, čuju se topovi, jedrenjaci pokriveni dimom i sumaglicom, jedva se vide, iako se turisti trude da uhvate što više i bolje. Sevaju blicevi. Oni sa digitalnim apartima i kamerama, ipak imaju najviše sreće. Sa velikih zvučnika, postavljenih pored bine na obali, prolama se snažna, svečana muzika, koja nagoveštava da je bitka pri kraju i da se đenovljanska flota vraća pobedonosno sa zarobljenim Markom Polom, koga uz zvuke bubnjeva sprovode u tamnicu. Sa okovima na rukama, pružaju mu mogućnost da se sa bine poslednji put obrati svojim Korčulanima, što on i čini, u društvu zadovoljnih zapovednika i admirala đenovljanske armade. Već godinama, glavni učesnici ovog događaja su glumci amateri iz Korčule, njih oko pedesetak, obučenih u onovremenu odeću, pomognuti još jednom grupom žonglera iz Splita.

Dugo već se u ulozi Marka Pola, pred Korčulanima i njihovim gostima predstavlja čuveni vinar Jakša Onofri. Svojom autentičnom venecijanskom odećom skreće pažnju svih prisutnih. Kažu da je pravi Marko Polo imao 44 godine kada je zarobljen. Naravno, ne pitam gospodina Onofria koliko je star, kada ga nešto kasnije upoznajem, u trenutku kada je svoje ruke oslobodio teških okova, uputivši se ka jednoj gradskoj konobi.
Te iste večeri upoznajem i maestra Silvia Foretića, jednog od potomaka čuvene korčulanske porodice, te sledećeg dana boravim u prelepom vrtu njegove kuće. Ovaj svetski priznat muzičar živi i radi na relaciji Keln-Zagreb, dok letnje mesece provodi u Korčuli u rodnoj kući svoga oca. Izuzetnih je manira (blagi naklon prilikom upoznavanja!) koji je na sebe, kao vrsnog umetnika skrenuo pažnju vrlo rano, nakon završene zagrebačke Muzičke akademije, kada započinje seriju prilično neuobičajenih, gotovo šokantnih koncerata i hepeninga, koristeći ponekad najradikalnija akustična i scenska sredstva. Bio je operski pevač, kabaretski glumac, danas je profesor u Kelnu, gde i dalje uspešno komponuje, pre svega, elektronsku muziku. Dok šetamo ogromnim vrtom, sačinjenog od nekoliko nivoa, gospodin Foretić mi priča o svojoj porodici koja se u prošlosti bavila trgovinom i pomorstvom, te su i omanje kamene skulpture raspoređene duž jedne staze u vrtu koja vodi do privatne porodične kapele, pretpostavlja, donešene iz Malte, prilikom jednog putovanja. Za razliku od njih, četiri mala kipa, sa dečačkim crtama lica, su domaće, serijske proizvodnje i predstavljaju četiri godišnja doba. Iza njih se prostire dugi, stepenasti vrt bujne vegetacije. Na samom vrhu su ostaci belvedera sa kojeg se pruža predivan pogleda ne samo na čitavu tu zelenu oazu, već daleko preko okolnih krovova zgrada, do jednog dela korčulanske vedute.

Moreška

Uz drvenu brodogradnju, kamenoklesarstvo, Marka Pola i autentična vina, Moreška je još jedan simbol Korčule. Na letnjoj pozornici, prisistvujem njenom izvođenju, poslednjem u toj godini, na otvorenoj sceni. Ovaj viteški ples nije autohtonog porekla, čak ni autentični lokalni folklor, već je u Korčulu prenešen iz okolnih mediteranskih zemalja i tu se odomaćio u 16. veku, nakon turske opsade grada. Reč je o simboličnoj borbi između hrišćana i muslimana, a sve, kako to obično biva, zbog ljubavi. Na scenu dakle izlaze dve grupe ''moreškanata'', tzv. Beli, obučeni u crvenu odeću i Crni u istoimena crna odela. Predvođeni su kraljevima, a bore se za devojku Bulu, verenicu Belog kralja Osmana, koju je oteo Moro, sin crnog arapskog cara Otmanovića. Ples se odvija u sedam različitih figura, a započinje uvodnim delom u kojem po starom dramskom tekstu Bula odbija Mora, nakon čega se dve vojske sukobljavaju. Iz figure u figuru udarci mačeva postaju sve žešći, a tempo duvačkog orkestra koji prati ovaj događaj, se ubrzava. Na kraju, Crna vojska pada iznemogla pred Belima u znak pokornosti i pobeđeni Moro predaje Belom kralju oružje i Bulu koja oduševljena prilazi svom vereniku. Time se igra završava.

Iako se Moreška tokom letnjih meseci, odigrava barem jednom nedeljno, posećenost ovog događaja je uvek izuzetno velika i za njega treba izdvojiti 60 kuna (oko 8 evra). Nešto malo više iznosi i ceh za dve porcije salate od hobotnice u konobi ''Marinero'' koju posećujem nakon odgledanog viteškog plesa. Ovom specijalitetu kuće su osim neophodnih sastojaka, maslinovog ulja i sitnih zrnastih kapara, dodata i seckana kuvana jaja, što samo naizgled liči nespojivo sa hobotnicom, ali ukus je zaista neponovljiv. Uz sve to pijem pošip, belo vino iz korčulanskog mesta Čara. Nakon hobotnice konobarica mi donosi da probam sitne korčulanske kolače od badema, tzv. klašune, kao i čuvenu rakiju od roze, koja je nešto poput likera, a dobija se potapanjem latica ruže u domaću lozovaču.

Vino i...

Izlazim iz konobe ''Marinero'', a potom i iz starog grada i krećem ka obali. Prolazim pored još jedne poznate kuće koja nosi naziv ''Tri sulara'' i nalazi se u istoimenoj ulici. Ime je dobila po tri simetrično raspoređena balkona na visokom pročelju. Samo ne znam šta je starije, ta barokna stambena zgrada ili pesma istog naziva...(''I tri sulara su, i tri sulara su i tri sulara, tri sulara, tri sulara su. Na prvemu sam ja, na drugemu si ti, na trećemu najvećemu ćemo se jubiti...'')

I na um mi pada rečenica iz kataloga koje mi uz dva kompakt diska sa prošlogodišnjeg ''Marko Polo Festa'' poklanja direktor festivala Ivan Šegedin: Svaki čovek treba da ima svoje vino, svoju pesmu i svog prijatelja! U Korčuli pronalazim sve to...u neograničenim količinama...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

22 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: