Otvorena Pandorina kutija

Svakodnevni napadi izraelskih snaga na Liban i raketni udari Hezbollaha na sever Izraela nesumnjivo su već danima prva vest svih svetskih medija. Jezivi snimci masakriranih ljudi, ranjene dece u bolnicama i patetično uozbiljenih diplomata zaokružili su širom planete sliku krvave libanske svakodnevnice u jednom stereotipnom obliku, koji ni po čemu ne odgovara složenim geostrateškim prilikama u toj zemlji. Koreni surove sadašnjosti Libana složeniji su nego što bi se moglo zaključiti na prvi pogled, pa postoji realna mogućnost da rešenje neće biti doneseno dovoljno brzo da spreči obnavljanje krvavih unutarlibanskih obračuna. U vremenu prividnog petnaestogodišnjeg mira svakako nisu zacelile brojne rane, pa bi novi sukobi imali sva obeležja onih ranijih, u kojima pragmatizam uvek ima prednost nad ideologijom i nikad se ne zna ko će već sledećeg jutra ubijati dojučerašnju braću po oružju.  

Kad je, nakon dugotrajnih krvavih obračuna, početkom devedesetih u Libanu postignuto nešto što miriše na mir, svetski mediji spremno su počeli pisati o bliskoistočnoj oazi mira, “Švicarskoj Levanta” i blagostanju libanskog stanovništva. Pripadnici osamnaest verskih zajednica, koji su se dotad obračunavali po čudnim cikličnim zakonima savezništva i neprijateljstva, uz punu naklonost i podršku regionalnih sila, počeli su normalan život, ne baš uvereni da je kraj libanske krize konačan. Liban je postao izazov ne samo za pustolove, nego i za turiste širom sveta, a Bejrut jedna od najposećenijih turističkih destinacija na planeti. Ipak, u takvom geostrateškom okruženju, sa oštrim sučeljavanjima interesa bar tri regionalne sile i Vašingtona, niko ozbiljan nije mogao verovati u dugovečnost libanske krhke ravnoteže. Istog trenutka kad je Hamas došao na tron na palestinskim teritorijama, a njegovi lideri odlučili da je bolje čuvati vlast nego nastaviti neizvesnost bombaške kampanje, bliskoistočni dušebrižnici morali su pronaći novo žarište i nove snage za sukobe.

Sukob izraelske vojske i Hezbollaha je, prema tome, prva faza otvaranja libanske Pandorine kutije. Ipak, ako se već mogu naslutiti ciljevi Izraela, Sjedinjenih Američkih Država, Sirije i Irana, složeni odnosi libanskih šiita, sunita, maronitskih kršćana i druza ne daju baš jasnu sliku kako će se odvijati nastavak krize. Prošlost je pokazala da brojni libanski pokreti baš i ne drže do jasno određenih ideoloških pravaca, pa ne možemo govoriti o postojanosti političkih ciljeva. I regionalne sile i libanske sekte mnogo su sklonije trenutnim savezništvima i kratkoročnim ciljevima, pa se snage usmeravaju kako vetar puše i kako kad kome odgovara.

Ako su brutalnost izraelskih napada i surova britansko-američka diplomatska inicijativa od početka vrlo rasvetljene,  za namere  Sirije to se ne može reći. Iako je formalni vladar Bašar el-Asad, u toj zemlji i danas najjači uticaj imaju nekadašnji saradnici njegovog oca Hafeza el–Asada, koji veruju da je na delu početak operacije Vašingtona protiv Sirije i Irana i da je Izrael samo oružje u rukama Džordža Buša. Zbog toga će sirijski režim učiniti sve da zadrži sukob na libanskom prostoru, ne bežeći od potpirivanja otvorenih sukoba među libanskim zajednicama. Pri tome, naravno, niko u Damasku neće biti tužan zbog patnje libanskog naroda i problema s kojima se suočava Vlada.

Upravo zbog toga, još se ne može pretpostaviti koga bi to Sirija mogla podržati jer je odranije poznata sirijska sklonost za menjanje saveznika.  I danas je prisutno nekoliko njenih nekadašnjih  političkih štićenika, a u teško shvatljivoj libanskoj svakodnevnici nije nikakvo čudo da se i nekadašnji ljuti neprijatelji odjednom pretvore u saveznike. Među njima je nekadašnji maronitski lider Mišel Aoun, veliki protivnik Sirije, koji se nedavno vratio iz egzila i odjednom postao saveznik Hezbollaha i jedini kršćanski lider koji se bori za veći uticaj Sirije. Njegovi ključni protivnici su dojučerašnji sirijski igrači, koje predvodi prosaudijski libanski premijer  Fuad Siniora, prvi saradnik nekadašnjeg prosirijskog lidera Refika Haririja, koji je prvi neposluh Damasku platio glavom.

Iranska pozicija prilično je jasna. Hezbollah je, kako se veruje, pod punom kontrolom Teherana, a sadašnjom eskalacijom nasilja vrlo efikasno je skrenuta pažnja s problema iranskog nuklearnog programa. Iranu odgovara sadašnja situacija, ali mora voditi računa da kriza ne sme da traje toliko dugo da ojača zapadni, ali i arapski pritisak na teheranske vlasti. Iran se, naravno, u budućem razvoju krize ni slučajno ne sme osloniti na prevrtljivi sirijski režim, uprkos činjenici da se nalaze pred istom američkom opasnošću.

Još jedna činjenica veoma je značajna u libanskoj drami. Krvoproliće u Libanu pokazalo je sve slabe tačke Ujedinjenih nacija. Svetska organizacija je, kako se čini, već dostigla sav besmisao njene prethodnice  Lige naroda, pa se niko ozbiljan i ne može nadati da će na Ist Riveru doista biti pronađeno neko rešenje. Izraelski saveznici u Savetu bezbednosti vrlo uspješno vode igru kupovine vremena, a sve inicijative u svetskoj organizaciji umjesto na zaustavljanje nasilja usmjerene su na očuvanje bar delića kredibiliteta Ujedinjenih nacija, za koje se već odavno tvrdi da postoje samo zbog milionske armije svojih uposlenika i povremene potrebe nekolicine velikih sila da legalizuju svoje operacije sa krajnje maglovitim ciljevima.

U takvom političkom ambijentu stanovnici Libana ne mogu se nadati ničemu dobrom. Svaki libanski sukob donio je humanitarni kolaps ogromnih razmera, pa čak i ako se nekim čudom kriza okonča bez širenja unutarlibanskih sukoba, posledice novog rata biće teške, a njihovo lečenje dugotrajno. Novi krvavi ciklus u Libanu uzeo je zamah koji niko ne može zaustaviti.

Autor je spoljnopolitički novinar i dopisnik B92 iz Sarajeva