03.03.2026.
18:55
Moderniji nego pre pola veka: Snimci Irana kakav mnogi ne pamte FOTO/VIDEO
Iran je od 1941. do 1979. bio pod vlašću kralja, šaha Mohameda Reze Pahlavija. Iranski šah svakako je jedna od najintrigantnijih ličnosti 20. veka.
Njegovu vladavinu neki setno posmatraju kao "zlatno vreme demokratskog Irana", dok drugi smatraju da su njegova obest, autokratija i samoljublje podstakli studentske proteste u Iranu, koji su doveli imama Ruholaha Homeinija na vlast. Egzili i raskoš preplitali su se u igri sudbine poslednjeg iranskog monarha. Spoljna podrška koju je uživao bila je obrnuto proporcionalna unutrašnjem nezadovoljstvu sopstvenog naroda.
Iran je posle 1979. postao Islamska Republika, sistem kakav danas postoji, nakon svrgavanja šaha Mohameda Reze Pahlavija, što je ukinulo monarhiju i uvelo teokratsku vlast. Važno je razumeti da je današnja politička struktura proizvod dugog niza društvenih i političkih promena koje su počele upravo tim događajima iz 1979. i izgradnjom novog režima.
Tokom gotovo četiri decenije njegova vladavina donela je duboku društvenu i ekonomsku transformaciju. Sistematski je sprovodio sekularne reforme i podsticao približavanje zapadnim političkim, društvenim i ekonomskim modelima.
Industrija i obrazovanje su se naglo razvijali, ali je politički sistem istovremeno postajao sve zatvoreniji. Ograničavanje političkih sloboda i ukidanje višestranačja postepeno su stvarali snažno nezadovoljstvo koje je na kraju kulminiralo Islamskom revolucijom i uspostavom Islamske Republike.
Geopolitički značaj i oslonac na Zapad
Iran je u periodu Hladnog rata imao izuzetan strateški značaj. Velike rezerve nafte, položaj između Bliskog istoka i južne Azije i duga granica sa Sovjetskim Savezom učinili su ga ključnim partnerom zapadnih sila. Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države davale su snažnu političku i ekonomsku podršku šahovom režimu, videći u njemu oslonac na nestabilnoj regionalnoj sceni. Zauzvrat, vlast je ubrzano modernizovala industriju i društvo po uzoru na Zapad.
Političke napetosti i prevrat 1953.
Uprkos spoljnoj podršci, unutrašnja politika bila je opterećena dubokim podelama. Prozapadna orijentacija izazivala je otpor komunističkih grupa i verskih lidera.
Godine 1953. došlo je do dramatičnog preokreta. Nakon neuspelog pokušaja svrgavanja premijera Mohameda Mosadika, šah je nakratko napustio zemlju. Usledio je drugi pokušaj državnog udara – ovaj put uspešan – čime je Mosadik uklonjen s vlasti. Njegova namera da nacionalizuje naftnu industriju snažno je naljutila Britance. Nakon prevrata, šah se vratio u Iran i dodatno učvrstio vlast.
- Četiri dana pakla: Eksplozije širom regiona; Sukob izmiče kontroli FOTO/VIDEO
- "Znamo gde je Netanjahu – svakog trenutka možemo napasti"
- Preokret: Mahmud Ahmadinedžad je živ?
Reformski zahvati i promene u društvu
Po povratku, započeo je ambiciozan program modernizacije kako bi Iran pretvorio u savremenu državu, oblikovanu prema zapadnim uzorima. Centralna vlast znatno je ojačala, često uz potiskivanje tradicionalnih plemenskih struktura i lokalne autonomije. Posebna pažnja bila je usmerena na obrazovanje i položaj žena – podsticalo se školovanje devojaka, a ženama su proširena građanska prava.
Istovremeno se nastojala ograničiti politička i društvena moć verskih institucija. Među najkontroverznijim merama bila je zabrana nošenja vela u javnosti, što je izazvalo snažan otpor verski orijentisanog dela stanovništva. Reformama se težilo razvoju urbanog, modernog načina života, posebno u velikim gradovima, ali deo društva ih je doživljavao kao napad na tradiciju i verski identitet. U gradovima je postalo uobičajeno mešanje muškaraca i žena u javnom prostoru, a zapadnjački stil oblačenja i ponašanja sve je više prevladavao.
Kraljevska porodica kao simbol nove ere
Dvor je imao važnu ulogu u predstavljanju modernizovanog imidža države. Šah se 1951. oženio Sorajom, koja je nosila venčanicu modne kuće Kristijan Dior. Pošto par nije dobio naslednika, razveli su se 1958. U to vreme Iran je postao destinacija brojnih svetskih uglednika, a kraljevska porodica održavala je bliske kontakte s međunarodnom političkom i društvenom elitom, među ostalima i s Vinstonom Čerčilom.
Šah se 1959. ponovo oženio, ovog puta Farah Dibom, s kojom je dobio četvoro dece. Međutim, politički preokreti krajem sedamdesetih onemogućili su nastavak dinastičke loze na prestolu.
- Trampe, Iran nije Venecuela
- Uz apsolutno najtužnije slike poslata je i poruka: Njihova tela su rastrgnuta, da li je ovo spasavanje? FOTO
- Lavrov upozorio: Venecuela, Iran, Kuba, možda nije kraj
Centralizacija moći i pad monarhije
Kako se približavao kraj vladavine, šah je pokušao ojačati nacionalni identitet oslanjajući se na slavnu baštinu persijskih carstava. Tokom krunisanja 1967. u Teheranu uzeo je drevnu titulu šahanšah, što znači kralj kraljeva. Organizovane su raskošne proslave kojima se naglašavala istorijska veličina Persije.
Rast cena nafte i stabilnost regiona podstakli su razvoj urbane srednje klase, ali politički prostor postajao je sve uži. Do 1975. ukinut je višestranački sistem, a delovanje je bilo dopušteno samo jednoj partiji – Rastakhizu. Time je sva politička moć koncentrisana u rukama vladara.
Nezadovoljstvo zbog korupcije, represije, kršenja ljudskih prava i rasipništva režima raslo je iz godine u godinu. Dana 16. januara 1979. šah je napustio Iran, suočen s masovnim protestima i opštim narodnim ustankom. Pokret koji je počeo kao široki otpor sekularnom autoritarnom režimu postepeno je preuzeo ajatolah Homeini, čime je monarhija ukinuta, a Iran ušao u novo političko razdoblje.
Komentari 0
Pogledaj komentare Pošalji komentar