Ratovi devedesetih sa tri strane

Takvi postupci javljaju se, prema njegovim riječima, zbog učestalosti ratova na Balkanu, a silovanje je često povezivano s ratom, razlozi za to najčešće su u alkoholu, muškoj apstinenciji i ratu kao seksualnoj stimulaciji. Rat je takvo dešavanje gdje uvijek u prvi plan izlaze primitivci, kriminalci i psihopate, mnogo više nego civilizovani ljudi

Balkan je svojim geografskim položajem, istorijskim događajima, tradicijom i stanovništvom različitih vjera koje živi na njegovom području privlačio mnoge naučnike i teoretičare koji su davali različita viđenja ovog prostora. Tlo potresano mnogim ratovima, socijalnim krizama i zasijano posebnim mentalitetom bilo je kao stvoreno za nastajanje umjetničkih djela. Nažalost, mnoga od tih djela služila su u neke političke svrhe, dok su neka ipak imala istinsku umjetničku vrijednost. Film je postao mnogo toga, od propagandnog sredstva, zabave i komercijalnog sredstva, do umjetnosti. Istraživanje filmova koji se bave građanskim ratom na teritoriji bivše Jugoslavije između 1990. i 1995. godine, kao i propagandne uloge koji su neki imali na svijest gledalaca, aktuelno je i danas, iako je prošlo oko dvadeset godina. Posebno je zanimljiva činjenica da ni danas neki režiseri ne prestaju da koriste riječnik mržnje u svojim djelima, dok se neki uporno bore protiv toga i pokušavaju da što objektivnije pokažu istorijska dešavanja. Vrlo je važno kod snimanja filmova naći pravilan pristup u opisivanju konflikata i kontradikcija prošlosti. Niko ne treba da bude pošteđen, ni narodi prikazani u filmu, ni Ujedinjene nacije. Slika rata je uravnoteženija, a time i istinitija, kad nema jasnih razgraničenja na "naše" dobre i na protivničke loše momke.

Budući da se većina ljudi izjašnjava protiv rata, postavlja se pitanje ko ili šta utiče na njih da mijenjaju stavove i počnu međusobno da se ubijaju. Neki ljudi mogu smatrati da time brane svoje domove, ali ti odgovori bivaju dovedeni u pitanje jer ih daju pripadnici obje zaraćene strane. Odgovor može biti u činjenici da su političari uspješno počeli da manipulišu ljudima u cilju pokretanja i vođenja rata mnogo prije nego što su filozofi formulisali svoje stavove. Većina ratova nije bila uzrokovana nagomilanom agresijom, već instrumentalnom opsesijom vojnih i političkih elita, a propaganda služi za ubjeđivanje ljudi u ispravnost takvih stavova.

Propaganda postoji koliko i samo društvo i sadržana je u gotovo svim segmentima društvene zajednice. Ona predstavlja smišljenu djelatnost i njen cilj je da bude izazvana određena akcija. Prvi put se pojavljuje kada je Papa Grgur XIII 1582. godine taj pojam upotrijebio u buli "Juckustabili divine" kao sredstvo za zaštitu vjere i borbu protiv nevjernika. Danas ona prvenstveno djeluje preko globalnih medija (televizije, filmova, muzike...). Ljudi u kulturnim sadržajima traže užitke koji obogaćuju duh, a političari su to zloupotrijebili i komercijalizovali i ljude putem mas-medija i na druge načine ubjeđuju da je stanje u društvu i državi bolje od onog kakvo stvarno jeste ili da nije onakvo kako izgleda. Kada zemlja upadne u krizu jedna strana postaje zla, a druga je uvijek u pravu. U takvim situacijama ljudi često imaju potrebu da potisnu svoju individualnost i pretvore je u nacionalni identitet, u nadi da će im tako i eventualna odgovornost biti manja, a propaganda je baš tada najefikasnija. Vještačko izazivanje strahova pojačava spremnost ljudi na prihvatanje tuđih stavova. Jedno od najčešćih djelovanja propagande je predstavljanjem pojednostavljene slike svijeta, a to se prvenstveno ostvaruje korištenjem stereotipa. Ljudi imaju običaj da generalizuju i kategorizuju stvari, ljude. Poznata grupisanja određenih naroda i dodjeljivanje im "etiketa" najčešće su vezana za crnce, komuniste, kapitaliste, Jevreje i druge. U slučaju posljednjeg rata na prostoru bivše Jugoslavije političari su namjerno podsticali i zloupotrebljavali istorijsko pamćenje starih i novih nepravdi i koristili stereotipe da bi još više razbuktali strasti. Osim stereotipa, scene mučenja i patnje bile su glavni element propagande. Patnja izaziva gnjev, a gnjev služi da bi se opravdalo nasilje sa "prave" strane. Žene, djeca i starci predstavljaju pogodne žrtve, čija bespomoćnost ne može da se racionalizuje u očima gledalaca. U scenama nasilja gledaoci se često vezuje za žrtvu. Žrtve su u filmovima obično prikazivane kao grupa anonimnih ljudi. Takvu scenu imamo u filmu "Okupacija u 26 slika" Lordana Zafranovića, kada ustaše ubijaju ljude u autobusu. U istorijskim filmovima nasilje je uglavnom korišteno za definisanje slike neprijatelja, od otomanskih osvajača, preko ustaša i četnika, do najnovijih protivnika (Srba, Hrvata i Muslimana). Scene nasilja najčešće su uključivale ubode nožem, prerezivanje vrata i slično, dok se u američkim filmovima to čini uz pomoć modernog oružja.

Emocionalni naboj imaju i neki simboli pojedinih nacija, a propaganda se poslužila njima, poboljšavajući ih do savršenstva. Najvažniji simboli su patriotski simboli. Često su se naciji pripisivali majčinski atributi, pa je spominjana majka Srbija, što je psihološki uticalo na gledaoce da "sinovi" mogu da daju svoje živote za svoju "majku" i naciju, jer je "ona" rodila sinove nacije. Takođe, tendencioznim korištenjem kamere režiser može biti u službi propagande. Donji rakurs obično služi za stvaranje utiska moći (primjer “Trijumf volje“ Leni Riefenštal), a gornji za stvaranje utiska beznačajnosti.

U SFRJ je nakon Drugog svjetskog rata došao komunistički režim, a iz budžeta je najviše novca izdvajano za filmove koji su promovisali socijalističku viziju društva. Prioritet je dat partizanskim filmovima, u kojima se prikazuje njihova borba protiv okupatora. Većina filmova imala je strukturu koja se slagala s mišljenjem političkog vrha, ali je, s druge strane, imala bezličnu formu, bez umjetničke vrijednosti, s netačnim prikazivanjem realnosti. Tokom šezdesetih godina pojavila se grupa autora koji su se pobunili protiv dotadašnjeg načina snimanja bez umjetničke vrijednosti (Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, Puriša Đorđević, Dušan Makavejev i drugi) koja je dobila naziv "crni talas". Poslije tog perioda nastupilo je doba u kojem su režiseri ponovo snimali politički podobne filmove, a u tom periodu nastali su najveći blokbasteri jugoslovenske kinematografije, "Sutjeska" Stipe Delića, "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića, "Užička republika" Žike Mitrovića i drugi. "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića jedan je od najočitijih primjera korištenja propagande u filmovima snimljenim u SFRJ. On predstavlja jedno od najskupljih filmskih ostvarenja SFRJ, a cilj ovog spektakla bio je da svijetu budu pokazani partizanski uspjesi. Bio je predviđen za stranu publiku i ispunio je cilj, dobivši i nominaciju za Oskara, a tako je i propaganda bila realizovana. Partizane krase odlučnost i hrabrost, a u filmu se ističe i učestvovanje svih naroda i narodnosti u borbama. Izuzev Italijana, koji su bili producenti u filmu, njihovi vojnici bili su pokazani kao pokajnici, a svi ostali neprijatelji, među kojima i četnici, dosljedno svim stereotipima. Kako kaže Daglas Kelner u svojoj knjizi “Medijska kultura“. gledaoci su navikli da uživaju u gledanju eliminisanja loših momaka i u pobjedama onih dobrih. Kelner objašnjava da u vizuelnoj kulturi svako ko je različit ili drugačiji nije normalan. Okupatori su prikazani kao marionete i kukavice, dok su "naši" ljudi bili i ostali nepogrešivi junaci. Takođe, imamo i kult ličnosti Tita, kao velikog vođe u filmu "Sutjeska". Propaganda je uvijek koristila popularnost filmskih idola koji su uživali povjerenje gledalaca, a primjer je glumac Bata Živojinović.

Nakon Titove smrti 1980. godine čitavo njegovo "djelo" doživjelo je ideološki i svaki drugi bankrot. Kriza je rapidno nagrizala snagu federalne vlasti i otvarala put nacionalističkim snagama okupljenim oko političke vlasti. Sistem se počeo urušavati, a sve je kulminiralo devedesetih godina. U posljednjem prizoru filma "Underground" režisera Emira Kusturice nalazi se rečenica "Jednom davno bila jedna zemlja", a film priča o jednoj državi koja je nekada postojala i koja se nasilno raspala, što je označilo i kraj jedne ere u kojoj je nekoliko naroda zajedno živjelo u jednoj državi. Kako se raspala Jugoslavija, raspala se i umjetnost, sport i sve dobro što je krasilo tu zemlju. Na početku novog "života" svaka zemlja je nastavila da proizvodi filmove koji su uglavnom bili ratne tematike, sa svrhom propagandnog djelovanja.

“Èetverored“

Mnogo više propagandnih primjera može se naći u Hrvatskoj i BiH, poput filmova “Zapamtite Vukovar“ Fadila Hadžića ili “Četverored“ Jakova Sedlara iz Hrvatske ili “Go West“ Ahmeda Imamovića iz BiH.

“Četverored“ iz 1999. godine govori o komunističkom masakru u Blajburgu, koji je snimljen prema romanu Ivana Aralice. Sedlar je snimao ratne filmove pune mržnje i političke propagande. Film se bavi krajem režima NDH i Blajburgom, gdje su strijeljane ustaše i civili koji su pokušali da pobjegnu u Austriju. Većina prikazanih stradalih su civili, dok su samo neki od njih ustaše, koje su takođe velike žrtve. Partizani su prikazani kao primitivci, ružni i prljavi.

“Zapamtite Vukovar“ u prvom planu ima sudbinu novinara Siniše Glavaševića, koji je radio na vukovarskom radiju, svakodnevno izvještavao o razaranju ovog grada i bio jedan od rijetkih glasova podrške građanima. Film se bavi i masakrom na Ovčari, koji se desio 1991, kada je pobijeno oko 200 ratnih zarobljenika izvedenih iz vukovarske bolnice. Film je izazvao burne reakcije javnosti, novinara koji su tada radili na vukovarskom radiju i porodice Glavašević, koji su film nazvali istorijskom krivotvorinom, čija je priča netačna i nelogična. Likovi koji su trebali da budu centralni u filmu ostali su zasjenjeni demonizacijom likova srpskih vojnika i vojnika JNA. Režiser je napravio klišeiziran film, tipičan za radove koji su snimljeni za vrijeme režima Franja Tuđmana. Prilično je sličan partizanskim filmovima koji su se više držali ideoloških doktrina nego istorijskih i faktografskih činjenica.

Film "Go West" iz 2005, u kojem u Sarajevu dvojicu ljubavnika, Muslimana Kenana i Srbina Milana zatiče rat, takođe je izazvao mnoge kontroverze, ali više zbog teme homoseksualnosti nego zbog ratne tematike, u kojoj je režiser koristio stereotipe i srpski narod u selu prikazao kao primitivan kroz patrijarhalni sistem, vještice i lošu sliku Pravoslavne crkve.

Navedeni filmovi bili su sredstvo političke propagande koja je služila u svrhu legitimizacije ciljeva političke elite i promocije novog sistema vrijednosti i istorijsko-ideoloških koncepata. Srbija je u toj trci kaskala za komšijama, ali imala je i ona neke svoje “konje za trku“, među kojima je u ambivalentnijoj mjeri to “Nož“ Miroslava Lekića. Film prema hit romanu Vuka Draškovića u središtu ima lik Alije Osmanovića koji pokušava da pronađe ko je i kakvi su mu korijeni i otkriva zlo koje ga vuče u potragu za sopstvenim identitetom, bez obzira na to kako se zovu njegovi preci. Film je prenatrpan šovinističkim idejama i fiktivnim događajima koji izazivaju mržnju prema drugim narodima, posebno Muslimanima.

“Grbavica“

Mnogo više može se naći primjera koji su bili antipropagandni, poput filma “Lepa sela, lepo gore“ Srđana Dragojevića. Međutim, iako je ovaj film antipropagandnog karaktera, sadrži elemenat koji je vrlo karakterističan za neobjektivno stanje stvari, a to je da isključivo prikazuje događaje s jedne strane i daje samo polovičnu sliku događaja, jer nije prikazana i druga strana, iako je režiserova priča bila istinita.

Ovakvi filmovi daju malo mogućnosti za procjenjivanje realnog stanja i izazivaju žestoke reakcije publike, što se desilo i s navedenim filmom koji je u Sarajevu prikazan s neodobravanjem, zato što su sve strane u filmu, i Srbi i Muslimani, prikazivani kao krivci na jednakom nivou, što je za njih bilo i ostalo neprihvatljivo.

Slična situacija desila se sa filmom “Grbavica“ Jasmile Žbanić, koja je izazvala mnoge kontroverze u srpskom entitetu BiH, a u Banjoj Luci nije ni prikazana. Lokalni kino-distributer nije htio da prikazuje film uz obrazloženje da se takav film, koji razvija mržnju, ne bi dopao publici. Takođe se i glavna glumica u filmu Mirjana Karanović našla na udaru srbijanske javnosti zbog prihvatanja takve uloge. Sve se desilo i prije nego što su srpski gledaoci pogledali film, jer je režiserka na primanju nagrade “Zlatnog medvjeda“ u Berlinu izjavila da „iako je rat završen prije 11 godina, ratni kriminalci Mladić i Karadžić još su na slobodi. Organizovali su silovanje 20.000 žena u Bosni, ubili 100.000 ljudi i iz domova proterali milion ljudi. Ovo je Evropa, a još niko nema interesa da ih uhapsi“. Film je intimna priča koja govori o samohranoj majci koja je silovana u logoru za vrijeme rata i bori se sa kćerkom za normalan život. Film nije ni antisrpski, niti ima propagandno dejstvo.

Beograd je u devedesetim godinama ostao važno sjedište filmske industrije, jer je nastavio stvarati glumački i ostali filmski kadar. Finansijska sredstva dolazila su iz različitih izvora, od domaćih i stranih donacija i sponzora, a često je u igri bio i "prljavi novac". Školovani mladi ljudi napuštali su Srbiju i odlazili u inostranstvo, a među njima i filmski kadar. Međutim, bilo je i onih koji su ostali i nastavili da stvaraju, a neki su se baš tada vratili u Srbiju. Dušan Makavejev se vratio iz inostranstva da bi završio film "Gorila se kupa u podne", Miša Radivojević snima film "Ni na nebu, ni na zemlji", a Živojin Pavlović je snimio "Dezertera" o ratu u Vukovaru, inspirisanog Dostojevskim, koji se većim dijelom dešava u pozadini samog sukoba, a Bora Drašković "Vukovar jedna priča". Film se bavi jednim od najokrutnijih događaja u ratu u Hrvatskoj, a režiser se fokusirao na ljubav dvoje mladih ljudi različite nacionalnosti, Hrvatice Ane i Srbina Tome, koja je izgubljena u lavirintu iracionalne mržnje. To je jugoslovenska verzija Romea i Julije, koja priča o razaranju države i jednog prelijepog grada.

Film počinje pregrštom lijepih kadrova samog grada Vukovara i rijeke Dunav, punim topline, ali ubrzo nakon vjenčanja, kada Tomu pozovu u JNA, situacija se rapidno pogoršava. Mješoviti ljubavni par upada u ludilo koje propagira etničke razlike. Kada počnu demonstracije režiser, uz pomoć arhivskih snimaka, paralelno prikazuje dešavanja u Beogradu i sa druge strane, u Zagrebu. Ovim kadrovima, koje nekoliko puta ponavlja, pokazuje stanje u obje države prije rata, a ne samo u jednoj, kakav je slučaj s medijskom propagandom. Svi demonstranti se poistovjećuju sa svojim vođama i njihovim idejama. Ana pada u duboku depresiju kada kuća njenih roditelja biva pogođena i oni poginu, nju siluju "psi rata", što je i najšokantnija scena u filmu, da bi ona rodila bebu u ruševinama njihove kuće. Silovanje je redovno korišteno u ratnim filmovima, kako bi naglasilo strahote rata, a sa druge strane i metaforički pokazivalo na etničko istrebljenje jednog naroda. Prije toga, u sceni dok Anin otac gleda na vijestima informacije o egzodusu Srba iz Knina i okoline, čita neku nevažnu vijest u novinama i komentariše je, što je jedan ironičan prikaz rata. Sličnu scenu imamo i u filmu "Ničija zemlja" Danisa Tanovića, kada jedan vojnik u rovu komentariše rat u Ruandi.

Kada je završila bitka za Vukovar, dva autobusa stoje na raskrsnici, jedan okrenut prema Zagrebu, u kojem sjedi Ana sa djetetom, a drugi prema Beogradu, u kojem sjedi Tomo. Gledaju jedno drugo, ali ne izlaze da se sastanu. Ipak, nisu mogli da ostanu zajedno nakon svega što su preživjeli. Vještački stvorene razlike uspjele su ih razdvojiti. Rat se pokazao jačim od ljubavi. Film je zasnovan na mnogo kontradiktornih elemenata, npr. na životu i smrti, sreći i nesreći i drugim. To što ga je režirao Srbin imalo je veću težinu nego da ga je režirao neko iz Evrope. Mnoge kritike su rekle da je film neutralan i kako mnogi Srbi i Hrvati nacionalisti snose krivicu za Vukovar, a žrtve su jedne politike. Film je doživio i kritike, jer su ga neki okarakterisali kao srpsku propagandu. Film, međutim, nije ostao neutralan, već zauzima stranu, a to je ona protiv rata, ali ipak ne nudi nikakav recept pomirenja i ne štiti nijednu stranu. Pokazalo se da i oni koji prepoznaju vlastitu grešku neće da je priznaju i prebacuju je na drugu stranu, jer nijedna strana nije spremna da otvoreno govori o svojoj krivici.

Osim ovog, snimljeno je nekoliko filmova o Vukovaru, a veliku pažnju privukao je i dokumentarni film "Vukovar - poslednji rez" Janka Baljka i novinara Drage Hedla. U Hrvatskoj je Branko Šmit snimio “Vukovar se vraća kući“, koji je propagandna verzija dešavanja u ovom gradu i u kojem su stanovnici Vukovara prikazani kao najveće žrtve, što u stvari i jesu bili, dok je JNA i srpska vojska prikazana kao glavni krivac. Korištene su stereotipne slike za prikazivanje srpskih vojnika, poput četnika iz partizanskih filmova sa šajkačama i velikim bradama. Bez uzimanja u obzir i druge strane i dešavanja u Vukovaru i višeslojnog razrađivanja likova, režiser je napravio dijametralno suprotno ostvarenje onom Bore Draškovića. Ovaj film je primjer nacionalizma koji je u to vrijeme prikazivan u hrvatskom filmu.

Želimir Žilnik je snimio "Dupe od mramora" i dokumentarni film "Tito po drugi put među Srbima", a Goran Paskaljević je snimio "Tango Argentino" i kasnije "Bure baruta", koji prikazuje mračno putovanje kroz ulice Beograda, prožeto raznovrsnim likovima, a na kraju eruptira nasiljem bez razloga. Gorčin Stojanović je snimio “Ubistvo s predumišljajem“, a Goran Marković "Tito i ja" 1992. godine, koji priča o dječaku i njegovoj opsjednutosti likom Tita, a koji na humorističan i kritičan način opisuje kraj jedne države i parodira kult ličnosti. Marković je, takođe, snimio "Urnebesnu tragediju" i tri dokumentarna filma, u kojima se protivi režimu Slobodana Miloševića i prikazuje njegov pad: "Poludeli ljudi", "Nevažni junaci" i "Srbija, godine nulte". On je autor i jednog od posljednjih igranih filmova vezanih za rat u bivšoj Jugoslaviji. Riječ je o filmu "Turneja" iz 2008. godine, prema istoimenoj vlastitoj pozorišnoj predstavi. Radnja filma prati grupu glumaca iz beogradskog pozorišta koji, ne znajući u šta se upuštaju, kreću na turneju u BiH. Tokom turneje nailaze na pripadnike vojske sva tri naroda i doživljavaju različita neugodna iskustva. Međutim, vidljivo je da je ovaj film politički korektan i da je prvenstveno napravljen za zapadno tržište i međunarodne festivale. To pokazuju stereotipne slike Srba sa zapadne strane Drine, poput uloge koju ima Slavko Štimac koji sluša primitivnu narodnu muziku, zatim vojnika koji psuju, piju i jedu do iznemoglosti.

Emir Kusturica je snimio jedan od svojih najboljih filmova "Underground", koji je takođe izazvao mnoge kontroverze. U ovom filmu režiser prikazuje nastajanje i razvoj jedne države od Drugog svjetskog rata do njenog raspada, kroz prijateljstvo dva glavna lika i prijatelja Marka i Crnog, koji bivaju uvučeni u ljubavni trougao sa Natalijom. Film je prepun metafora, od bježanja u podrum, kao što su ilegalci bježali od Titovog režima, do otcjepljivanja dijela kontinenta na kojem su se našli svi junaci. Takođe obiluje ikonografijom srpske kulture, od šljivovice, muzike do pravoslavnih vjerskih motiva. Ova kompleksna priča oduševila je mnoge, među kojima i članove žirija na filmskom festivalu u Kanu, prvenstveno tekstom Dušana Kovačevića i vizuelnom imaginacijom režisera. Međutim, neki se ne slažu sa ovom tvrdnjom, tvrdeći da je film srpska propaganda posebno u vrijeme najvećih sukoba. Djelimično su u pravu, jer sve vrijeme prisutna je negativna konotacija na ostale narode koji su živjeli u Jugoslaviji, posebno na Hrvate i Slovence. To se vidi u nekoliko scena, među kojima su arhivske snimke u kojima se prikazuje dolazak nacista u Maribor i Zagreb uz ovacije, dok je Beograd prikazan u ruševinama, bez ljudi koji se raduju. Taj zaključak izveden je iz konteksta, jer film je generalno velika metafora situacije na Balkanu i sukoba naroda, a ne propagandna insinuacija koja će favorizovati jedan narod, a druge ponižavati.

Srđan Dragojević je snimio svoj diplomski film "Mi nismo anđeli", a nakon toga i "Lepa sela, lepo gore" i "Rane".

"Lepa sela, lepo gore" jedan je od prvih filmova koji je o temi rata u Bosni i Hercegovini progovorio sa drugačije tačke gledišta nego dotadašnji ratni filmovi, bez striktne podjele na dobre i loše momke. Naslov filma potiče iz romana Luja Ferdinanda Selina "Putovanje na kraj noći", a radnja je temeljena na istinitim događajima iz 1992. godine, kada se mala srpska jedinica našla opkoljena u istočnoj Bosni od strane jedinice muslimanskih vojnika, te je bila prisiljena da se skloni u jedan tunel. U tunelu su ostali pod opsadom, bez hrane i vode, a samo trojica su preživjela. Film je snimljen 1995. godine, na terenu na kojem se sve to desilo, dobio je podršku vlasti Republike Srpske i Radovana Karadžića, ali kada je tadašnja vlast vidjela o čemu je riječ u njemu htjeli su da konfiskuju filmske trake i filmska ekipa se našla pod sumnjom zbog antisrpske aktivnosti, pa se jedva uspjela vratiti u Beograd. Vlada, na čelu s Karadžićem, bojkotovala je premijeru filma u junu 1996. godine. Mnogi građani srpske nacionalnosti koji su vjerovali u medijsku ratnu propagandu ostali su zapanjeni prizorima iz filma u kojima srpska vojska pali muslimanska sela, ubija mještane i upušta se u orgije. Film se obrušava na nacionalni mit koji je tada postojao za vrijeme vlasti Slobodana Miloševića.

Pripovjedačka struktura filma je kompleksna i podijeljena u četiri nivoa. Prvi nivo je u sadašnjem vremenu i odvija se u bolnici, gdje Milan i još dvojica njegovih saboraca leže ranjeni. Drugi nivo se odvija za vrijeme rata, prije i nakon dolaska u tunel, treći nivo nas odvodi u pojedinačne sudbine likova, a četvrti u djetinjstvo dva glavna lika Milana i Halila. Likovi u filmu čine malu grupu vojnika različite ideologije. Komandir jedinice je Gvozden, koga igra Velimir Bata Živojinović, i koji vjeruje u tradiciju i partizanske mitove. Dva najbjednija lika u filmu su Laza i Viljuška, seljaci koji su "progutali" priču srpske nacionalističke propagande, te se oblače u četničke odore i odlaze na ratište. Tamo umiru besmislenom smrću, boreći se za cilj koji ne razumiju. Dva lika koja se suprotstavljaju ovakvom prihvatanju ideologije jesu Petar, intelektualac iz Banje Luke, s nadimkom Profesor, o kojem jedino ne saznajemo šta ga je natjeralo da ide u rat i o kojem jedino nemamo flešbek u filmu, i Velja, kriminalac koji je tu samo zato što je došao umjesto mlađeg brata, studenta arheologije. Još jedan lik u filmu je Brzi, narkoman koji prihvata sudbinu onakvu kakva jeste. Glavni likovi su Milan, koji je odlučio da se bori na srpskoj strani, i Milanov najbolji prijatelj iz djetinjstva Halil, koji se bori na strani bosanskih Muslimana. Halil sa svojom jedinicom drži Milana zarobljenog u tunelu, a razlog prekida prijateljstva između njih nalazi se u srednjem dijelu filma, kada su srpski vojnici zapalili Halilovu radionicu, a muslimanski vojnici mučno ubili Milanovu majku. Kroz sukob dva lika, Velje i Gvozdena, režiser je metaforički prikazao sukob dvije ideologije, Titovog socijalističkog režima i zapadnog kapitalizma, s kojim se Veljo poistovjećuje, s obzirom na to da je u Njemačkoj proveo veći dio svog života. Jedini važniji ženski lik u filmu je američka novinarka Liza, koja se našla u kamionu Brzog jer je htjela da snimi reportažu o silovanju muslimanskih žena. Umjesto da počne uobičajena slika o ratnim silovanjima i Srbima kao silovateljima, režiser se poigrava s takvom stereotipnom slikom Srba na Zapadu koji pokazuju i svoje "civilizovano" lice. Viljuška priča kako bi rado ubio na svirep način Amerikanku, jer će to ona ionako pričati kada dođe kući, čime Dragojević pokazuje da bi vjerovatno to i bila istina i da su strani mediji tako i izvještavali. Međutim, režiser pokazuje scenu atipičnog odnosa između Lize i Velje, koji nije onakav kakvog su svi očekivali. Režiser pokazuje da je Velja, nakon što je u prethodnom dijelu filma bio agresivan, postao romantičan, tražeći od Lize poljubac, da bi se na kraju ipak ubio. Ta scena automatski mijenja tradicionalni imidž Srba kao silovatelja u sliku neustrašivih i romantičnih ratnika.



Scena u kojoj rat već uveliko traje i u kojoj je Milanova jedinica upala u jedno muslimansko selo jedina je scena u kojoj se nakratko može vidjeti obris neprijateljskog vojnika. Još jedino mjesto gdje će se moći vidjeti neprijatelj je na kraju filma, kada se Halil pojavljuje na krovu tunela.

Centralna metafora filma je klaustrofobični tunel, koji ima jedan ulaz i isti izlaz. Tunel stvara klaustrofobičnu atmosferu filma poput filma "Podmornica" Volfganga Petersena. Metaforična je i godina u kojoj se Milan i Halil kao djeca igraju. To je 1980, ista godina u kojoj je Tito umro i koja je prekretnica u istoriji Jugoslavije. Metafora u filmu odnosi se na ime kafane ispred koje sjede Slobo, Milan i Halil. Kafana se zove "Sloga", iako više niko ko je tu sjedio neće biti složan.

Srđan Dragojević u filmu koristi izraze za narode na prostoru bivše Jugoslavije koje su svi koristili za vrijeme rata, tako da je umjesto pridjeva srpski u upotrebi bila riječ četnički, umjesto hrvatski bila je ustaški i umjesto muslimanski riječ balijski. One su se stalno ponavljale i jedan su od primjera stereotipa koji se i danas nerijetko koriste. Režiser u filmu nekoliko puta naglašava problem profiterstva u ratu i pokazuje zapadnu stereotipnu sliku Srba kao vulgarnih i nasilnih osoba, koji žele samo da piju i jedu. To pokazuje u sceni kada se u jednom selu vojnici zabavljaju i švercuju, dok je srpski vojnik Viljuška prikazan s kokardom na čelu kao četnik u partizanskim filmovima. Tokom cijelog filma režiser se poigrava sa srpskom mitologijom, stereotipima i propagandom koja je korištena u filmovima novonastalog režima. Srbi su sebe predstavljali kao žrtve počev od Kosovske bitke 1389. godine, kada je taj mit i nastao. Jedan od primjera izrugivanju mitologiji prikazan je u sceni kada Profesor, dok jedinica boravi ispod jednog drveta, priča jednu od mnogih mitoloških priča o Srbima, tačnije o proročanstvu da će Srba nakon toliko ratova biti toliki broj da će moći stati pod jednu krušku. Viljuška, takođe, u jednoj sceni u tunelu priča kako su Srbi najstariji narod i da su jeli viljuškama dok su na Zapadu jeli rukama. Profesor na to odgovara kako nas je viljuška i dovela do ovoga danas.

Iako mnogi misle da je Srđan Dragojević želio da u filmu ostane neutralan, on je pokazao da je Srbin, što ne krije ni u jednoj sceni filma, ali je isto tako želio da pokaže svom narodu, Srbima, da prihvate svoj dio odgovornosti za ono što su Srbi napravili. Takođe, nije želio da generalizuje kompletne narode u vezi s pitanjem zločina, nego je kroz pojedinačne šablone likova zaluđenih medijskom propagandom naglašavao pojedince koji su učestvovali u sukobu.

Drugačiji primjer je film "Spasilac" Predraga Antonijevića, jer kao centralnu figuru ima stranca koji kao autsajder dolazi na nepoznatu teritoriju da ratuje, misleći da se bori za određene ciljeve, ali na kraju shvata da je sve bilo uzalud i da ti ciljevi u ratu ne postoje. Film koristi kontrastne elemente da pokaže balkanski haos, dajući mu sličnost sa ratnim iskustvima iz cijelog svijeta. Naracija filma napravljena je od stereotipa koji su viđeni u američkim trilerima. Predrag Antonijević koristio je pristup filmu poput mnogih zapadnih režisera koji su pravili filmove o ratu na Balkanu, Majkla Vinterbotoma "Dobro došli u Sarajevo" ili "Ulysses’ Gaze" Tea Angelopulosa i sličnih, sa istom narativnom strukturom, pokazujući stranca koji dolazi na Balkan i suočava se s ratom. Tako ovi filmovi oslikavaju zapadno gledište prema ratu i Balkanu, a režiseri u takvim slučajevima rijetko iznose potpuno svoje viđenje situacije. Kod zapadnjačkog viđenja stvari na Balkanu domaći režiseri nerijetko upadaju u zamku stereotipa, što se desilo i Antonijeviću. Oni koriste takve slike u filmu koje su prihvatljive cijelom svijetu, ne predstavljajući autentičnost Balkana koja nije u skladu sa slikom zapadnih zemalja. Ekipa filma, sastavljena od američkih i evropskih glumaca (Denis Kvejd, Nastasja Kinski) i srbijanskih (Nataša Ninković, Sergej Trifunović..), uspjela je napraviti balans između brutalnosti rata i filozofije jednakosti i humanosti, a s druge strane film je i road movie. Radnja filma počinje u Parizu, kada američki oficir Gaj nakon porodične tragedije u kojoj su mu nastradali žena i sin u bombaškom napadu odlučuje da se pridruži mirovnoj misiji u BiH. Odmah na početku režiser nas uvodi u religijski dio filma, koji će biti prožet tokom čitavog trajanja kada, prije nego što se tragedija desila, sin vodi raspravu sa ocem o vjerovanju u Boga, nakon čega ocu daje medaljon svetog Kristofera koji je otac čuvao sve vrijeme, a koji je na kraju spasio život oca i njegovog "novog" sina, jer je tim medaljonom platio autobusku kartu za more. Zaslijepljen tragedijom koja mu se desila, on sve Muslimane generalizuje i smatra ih krivim za zločin, što se inače vrlo često događalo i događa se i danas.



Film je prepun brutalnih i nasilnih scena, kojima je režiser htio što realnije da pokaže krvavu sliku sukoba u BiH u kojoj su počinjeni zločini na sve tri strane. Ti brutalni zločini koji su vršeni nad nedužnim civilima na neki način su oživljavanje stereotipa i scena iz filmova Drugog svjetskog rata, s prikazom ustaša i četnika. Režiser nije naglašavao zločine nijednog naroda posebno, već je napravio balans prikazujući loše ponašanje i sa srpske, hrvatske i muslimanske strane, ne ostajući pristran. Svi su prikazani kako čine strašne zločine nad nedužnim civilima: Hrvati kada ubijaju civile maljem u rijeci, Muslimani kada spaljuju Verino selo i uzimaju stanovnike za taoce, a Srbi su kroz lik Gorana prikazani kao brutalne ubice.

Goran je pripadnik konzervativnog sloja vojnika kojem je mozak medijski ispran i koji misli da se njegov narod bori za slobodu i pravi cilj i da je izabran od Boga. To nam režiser pokazuje dijalogom u kojem Goran govori da srpske žene neće dozvoliti da ih Muslimani siluju, već će se radije ubiti, kao i da zapadnjaci vide Srbe kao zle ljude i da treba bar neko da vidi stvarnost kakva jeste. Režiser se u sceni gdje Goran komentariše da pop samo propovijeda i uzima novac izruguje lažnom promovisanju vjere za račun vlastitog bogaćenja. Za razliku od partizanskih filmova, koji su pretežno bili ateistički i nisu pokazivali vjerske elemente, izuzev u rijetkim slučajevima popove koje su vezivali za četnike, u ovim filmovima vrlo često su korišteni religiozni simboli za naglašavanje pripadnosti jednoj naciji.

Silovatelj Vere je kroz čitav film ostao bez lica, dok nam režiser nije prikazao sam čin silovanja, već samo Veru koja je ostala u drugom stanju nakon nasilnog polnog odnosa. Ona prihvata mišljenje sredine da je kriva, odbijajući da oprosti sebi za pretrpljeno nasilje. Amerikanac postaje humaniji i traži iskupljenje u činu da se brine za dijete, malog spasioca, i majku. U susretu Vere s porodicom u rodnom selu režiser pokazuje da je Balkan i dalje prvenstveno patrijarhalno nastrojen i tradicionalan. Ocu su važniji neukaljani porodični ugled i prezime nego vlastita kćerka i dijete koje nosi, jer bi u suprotnom bio odbačen od sunarodnika.

Film završava tako što glavni junak spasava bebu, koja je ujedno spasila njega, vrativši ga na ispravan životni put.

Glumac Svetozar Cvetković glumi hrvatskog vojnika u "Vukovar, jedna priča" i "Spasiocu", a rijetkost je da se može vidjeti da neki hrvatski glumac glumi srpskog vojnika, kakav je npr. slučaj bio u filmu “Ničija zemlja“ gdje Rene Bitorajac ima takvu ulogu. Ovaj film Danisa Tanovića koji je, prema ocjeni žirija za dodjelu Oskara, najprihvatljivija filmska verzija rata koja u skladnoj proporciji prikazuje međunarodno stvorene stereotipe o zadanoj temi, uz naglašeno prikazivanje srpskog naroda kao jednog od glavnih krivaca, ali povremeno dodajući i politički korektne lokalne prizvuke. Tanović je napravio ovaj antiratni film kao izraz bijesa za ono što se desilo u BiH, za to prvenstveno osuđujući UN, koje su imale geslo "posmatraj, pamti, ali se ne miješaj". Kroz minimalističku scenografiju jednog dijela ratišta, konzervativizam srpskih i muslimanskih boraca, kao i njihovo upuštanje u raspravu o tome ko je prvi počeo rat, režiser pokazuje koliko su svi zajedno nemoćni.

U filmovima “Spasilac“ i “Vukovar, jedna priča“ prikazuje se ili spominje silovanje i ono je ispoljeno na dva različita načina. U potonjem, gdje "psi rata" siluju Anu i njenu prijateljicu, publika prisustvuje šokantnom prizoru samog čina, dok u drugom primjeru "Spasilac" ne vidimo sam čin silovanja. Silovanje u ratnom filmu jedan je od elemenata koji se vrlo često koristi. Teoretičar Magnus Hiršfeld tvrdi da su silovanja i individualni akti brutalnosti često vezani za grupe poput Južnih Slovena, Turaka, Rusa i naroda kolonijalnih zemalja. Takvi postupci javljaju se, prema njegovim riječima, zbog učestalosti ratova na Balkanu, a silovanje je često povezivano s ratom, razlozi za to najčešće su u alkoholu, muškoj apstinenciji i ratu kao seksualnoj stimulaciji. Rat je takvo dešavanje gdje uvijek u prvi plan izlaze primitivci, kriminalci i psihopate, mnogo više nego civilizovani ljudi. U filmovima su uglavnom spominjana i naglašavana silovanja Muslimanki, a ne Srpkinja koje su na Zapadu bile zanemarene. To je bila njihova propaganda da ih ne zanima što se dešava na "lošoj strani".

Apsolutno čist iskaz visokomoralnog patriotizma u svim filmovima bilo je prikazivanje porodice koja svoje članove gubi u borbama. Tako u filmu "Lepa sela, lepo gore" smrt majke Milana okreće protiv prijatelja Halila, dok u "Rimejku" Dine Mustafića iz BiH imamo povezanost oca i sina, a u filmu "Živi i mrtvi" Kristijana Milića djeda i unuka. U "Spasiocu" američki vojnik se nakon ubistva žene i djeteta odlučuje da se bori protiv Muslimana, a u srpskoj ženi i njenom djetetu pronalazi novu porodicu koja mu vraća moralne vrijednosti. U "Svjedocima" Vinka Brešana majka staje iza svoga sina i brani ga za njegov počinjeni zločin, da bi mu na kraju i brat pomogao.

Filmove na temu posljednjeg građanskog rata režiseri su počeli da snimaju odmah nakon završetka sukoba, a neki čak i ranije. Od samih početaka državni vrh je nametnuo pravila prema kojima su trebali da budu snimani filmovi, a kako je većina novca dolazila ili iz državne kase ili iz javnih televizijskih emitera, režiseri su ih se morali pridržavati. Nekoliko režisera odlučilo se na drugačije postupke, što se moglo vidjeti u navedenim primjerima. Pitanje izbora strane svodilo se na pitanje života i smrti, a ako osudite sve tri strane, kao što su uradili Srđan Dragojević i Boro Drašković u svojim filmovima, bićete napadnuti. Oba navedena režisera su Srbi i bili su napadnuti od druge dvije strane uz pitanje: "Kako autori iz redova agresora mogu da napadaju druge strane u sukobu?" Balans kakav su oni napravili u svojim filmovima nije prihvaćen, jer je malo ljudi spremno da prihvati podjednaku krivicu za zločine, a posebno ako se naglašava njihova krivica. S druge strane, isti slučaj bio je sa hrvatskim režiserom Vinkom Brešanom, koji se jedini u hrvatskom filmu odvažio na osuđivanje vlastitog naroda u ratu. Nakon komedija "Kako je počeo rat na mom otoku" i "Maršala", snimio je i jednu ozbiljnu dramu “Svjedoci“. Međutim, jedino još režiseri iz BiH nisu učinili taj korak, već stalno u svojim filmovima osuđuju isključivo druge narode, kao u filmovima "Grbavica", "Go West" i svim ostalim, dok zločine muslimanske vojske i vojnika generala poput Atifa Dudakovića koji su i video-snimcima zabilježeni nastoje potisnuti u zaborav.

Samo rijetki su pokušali da prikažu surovost rata osuđujući sam rat kao prokletstvo, ali ne i vlastiti narod za zločine koje su njegovi pripadnici počinili. Srbijanski režiser Dejan Zečević bio je prvi koji je u igranoj formi predstavio jedinicu "Škorpioni" i zločin u Srebrenici u filmu "Četvrti čovek" i vrlo dobro je bio prihvaćen u BiH, ali i u Srbiji.

Moguće je nastaviti analizu i drugih filmova. Uzmemo li "Obične ljude" Vladimira Perišića, “Neprijatelj“ Dejana Zečevića ili "Državu mrtvih" Živojina Pavlovića, doći ćemo do zaključka da svi oni koriste stereotipe, a jedina razlika je u tome što ih jedni koriste u propagandne svrhe, a drugi da bi pokazali realno stanje stvari. Najvredniji među njima nude kritičku viziju ratova u bivšoj Jugoslaviji i njegovih posljedica.