Stand-up komedija iza zavese

Pre ovog intervjua, u jednom kratkom razgovoru, srpski stand-up komičar Nikola Silić ukratko mi je objasnio ko je Perica Jerković.

,,Kada sam ga prvi put video u Zvezdara teatru, nisam verovao šta gledam. Nas šestoro stand-up komičara smo u tom trenutku imali po sedam nastupa. On je tada došao sa svojih četristo nastupa, Slovenac iz Bosne koji govori srpski. Mene je stvarno oduševio, a to je teško jer kad si stand-up komičar, na većinu fazona si već oguglao”.

Osim što je komičar sa “dužim radnim stažom“, Perica Jerković je autor dokumentarnog filma ,,Godina“ o životu stand-up komičara. Taj film, iako namenjen uskom krugu ljudi koji taj način života poznaju, široj publici otkriva drugu stranu stand-up komedije - onu manje glamuroznu.

Za vreme Standup festivala, Perica Jerković je našao vremena da nam ponešto kaže o tih četristo nastupa, ali i toj “drugoj strani“ ovog posla.



B92: Kako si se zainteresovao za stand-up?
Perica Jerković: Zavolio sam stand-up još devedesetih iako nisam mnogo znao o tom žanru. To je počelo onda kada sam na hrvatskoj televiziji gledao Sajnfelda i jedva čekao kad će proći onaj sitkom deo, da bi gledao kad on ima onu svoju minutu kad govori. Meni je bilo fascinantno da čovjek stoji s mikrofonom sam na sceni i zabavlja onim što je smislio.

A prvi nastup?
Pošto se kasnije internet razvio, imao sam prilike gledati i druge komičare i tako odlučim napraviti stand-up veče, a pre toga audiciju, pa ko se prijavi-prijavi. Ja sastavim nekoliko svojih točki, proglasim sebe tu nekim žirijem i voditeljem programa. Očekivao sam da će na tu audiciju biti prijavljenih red onaj vijugavi. Prijavi se njih dvojica. Tako ubedim još jednog drugara da nastupi, pa smo nas četvorica nastupali pred dupke punim teatrom, 250 ljudi, i taj nastup je bio veoma uspješan.

Kako si prešao iz amaterskog nastupanja pred sugrađanima u profesionalno nastupanje po Sloveniji?
To je bio problem jer nisam tada znao da li sam ja sposoban nasmijati nekog u Ljubljani. Onda sam dobio šansu i imao nastup u Postojni i Kranju i to je uspjelo.Tada sam shvatio: ,,Ok, znači meni ovo ide”. Scena je tada u Sloveniji bila potpuno nerazvijena, ovo kako je sad u Srbiji je dosta razvijnije nego što je bilo tada u Sloveniji. U Ljubljani sam kasnije okupio jednu grupu komičara koji su se time usput bavili,odlučili smo napravit nešto ozbiljno i tako je nastala grupa “Komikaze“.

Kako može da se razvije stand-up scena, na primer, u Srbiji?
U Srbiji se to sa stand-up komedijom počelo kasno događati. Tek prije 2 godine pojavio se Srđan Jovanović i počeo tu priču. Ja mislim da će stand-up buknuti sa ovim festivalom i očekujem da će kroz dvije, tri godine u Srbiji biti oko stotinak komičara. I mi u Sloveniji smo počeli u jednom klubu koji je pravi anderground, koliko se može biti andergraund. Scena se razvila takođe preko jednog festivala i tada su mediji prvi put čuli za nas. E, onda su nas ljudi počeli zvat na privatne nastupe na vjenčanjima i rođendanima.

Perica Jerkoviæ (standup.rs)

Da li je tačno da profesionalni stand-up komičari većinom žive od tih nastupa na svadbama?
Nažalost, da. Mi ne obožavamo te nastupe na vjenčanjima, ali se veliki broj profesionalnih komičara od toga izdržava. Ovo na festivalima je pravi nastup, Standup festival koji je sada bio u Srbiji, to nije posao, to je poslastica. Ljudi tu dolaze i platili su da se nasmiju. Na privatnim nastupima su publika,recimo, ljudi iz neke firme u kravatama, a ti se trudiš i preznojavaš da ih nasmiješ. Ipak, na kraju tog nastupa dobiješ kovertu sa mnogo više novca nego na festivalu. Ako si se odlučio biti stand-up komičar i raditi to profesionalno, moraš raditi komercijalne stvari i ne odbijati ništa. Mogu biti i dobri nastupi na tim vjenčanjima, ali uvjeti su često loši.

Kako to izgleda kada su loši uslovi?
Često kao stand-up komičar si ubačen u neku situaciju da smetaš ljudima. Nekome se učinilo da je dobra ideja da si tamo, ti si pristao, ili zbog novca, ili što si mislio da će bit drukčije. U filmu je baš zabeležen jedan moj katastrofalan nastup. To je na papiru izgledalo super, čak su i na cjenovniku imali moju sliku. Oni su baš želeli komičare u tom lokalu, ali, tamo gde smo imali taj nastup ljudima su “Kursadžije“ vrhunac humora . Kako ću ja takve ljude nasmijat?

Ima li razlike između publike u Srbiji i Sloveniji?
Nisam primjetio. Jedinu razliku u reakcijama vidim kod američke crnačke publike. To se može videti u nastupima Krisa Roka ili Edija Marfija. Oni kada se smiju, ustaju sa stolica i rukama pokazuju da je nešto bilo smješno. Cjelim telom daju nazad tu neku energiju.



Nastupao si i po engleskim klubovima. Šta je karakteristika njihovog humora?
Za engleski humor je karakteristično to što oni imaju jezik pogodan za igru riječima jer jedna riječ ima više značenja. To ne možeš pravit na njemačkom jer je to dosta decidiran jezik. Njemački komičar se, na primjer, mora tražit na nekim drugim poljima: u konceptu, u apsurdu. Njemačka šala je ,na primjer, ,,Romantika je kad dečko curu golica perom po leđima. Uvrnutost je kada dečko curu golica perom po leđima, a pero je nastavak mrtvog pileta”. Njemački komičar je tu samo raširio sliku. To su ti mehanizmi.

Postoji li ta podela na plitak humor i humor koji je kritika društva?
Nisam pristalica toga. Često me novinari u Sloveniji pitaju zašto ne pokrećemo političke teme više. Iako za tim svuda ima potrebe, to je samo jedan dio stand-up komedije i ona može biti na najvišem nivou i bez toga. Ne mora stand-up imati za cilj kritiku društva. Sama genijalnost šale je dovoljna. Jedan od poznatijih komičara na svijetu i Youtube senzacija je Russell Peters koji humor bazira na etničkim stereotipima koji su navodno prevaziđeni. Opet, gledao sam mnogo loših komičara koji se bave društvenom kritikom. Mislim da komičar prvo treba da bude smiješan, pa onda da pokuša nešto s tim. Ovo nije stand-up propovjed, nego komedija.

Peða Bajoviæ, Perica Jerkoviæ, Domagoj Pintariæ i Marko Petar Oreškoviæ

Kako znaš da će publici nešto biti smešno?
Stvar je u tome da ne znaš, ali moraš probati. Hrvatski komičar Domagoj Pintarić je to dobro opisao: imaš kutiju i policu. Na polici su one oprobane i izbrušene fore koje skidaš s police kad ti zatrebaju. U kutiji je ono što ti je palo napamet, ali nije razrađeno. To iz kutije povremeno uzmeš, probaš, brusiš kroz nastup, ako ne prođe, vratiš nazad u kutiju. Ako prođe, onda brusiš dalje i ,ako i dalje prolazi, ide na policu. Što više puta izvodiš nešto, sve si više samouveren jer znaš na šta publika reagira. Kada je tekst novi, to je najgore, ne znaš još uvek šta imaš.

Kako dolazite do ideja?
Odgovor su dve reči: inspiracija i znojenje. Neke ideje padaju sa neba, takva je, na primjer, ona fora koju sam izvodio sa “deja vu jaknom“. Neke sedim dugo i razrađujem. Odlučim da se bavim nekom temom i u početku pojma nemam šta će tu biti smiješno. Fore se dorađuju i kroz nastupe. Istina je da mi pravimo materijal po tome šta prolazi. Ako prolaze glupe fore, pravimo glupe fore. Svaka čast komičarima koji pomiču te granice, ali ako si dosta ispred vremena, tretiran si kao loš komičar.

Znači li to da je dobar komičar samo onaj koga voli publika?
Postoje i oni koji su smiješni drugim komičarima, a publici nisu. To su obično oni hrabri koji su razvili svoj stil i zato ih drugi komičari vole, ali za takve fore morate biti dobar poznavalac žanra i stila. Imali smo u Sloveniji kolegu koji se ne bavi više time. Mi smo ga obožavali jer je bio brutalan, ali publika ga nije volela. Oni su mislili da on samo želi da šokira, a nisu bili spremni pogledati kroz tu brutalnost da li je on dobar ili nije. On je, na primjer, izašao i rekao poimence za jednog političara u Sloveniji da liči na prase. To možda nije baš inteligentan humor , ali je direktan i ne podsjeća na stil većine komičara koji se obično trude da izokola sve to kažu.



Koji su to stilovi u stand-up komediji?
Postoji veliki broj stilova. Jedan je, na primjer, opservacija. To je Sajnfeld stil i on je uglavnom prevaziđen u zemljama u kojima se stand-up dugo razvija. On primjeti neke pojave u svakodnevnici koje smo svi primjetili ,ali nismo se njima bavili i onda on to malo obradi.To je,na primjer, ,,znate ona kolica u prodavnici, jeste primjetili da se jedan točak uvek okreće u drugom smjeru” i onda publika reaguje: ,,A, da,točno“. Opet, jedan od komičara koji je uspeo izgradit neki svoj specifičan stil je Eddie Izzard. Kad gledaš mlade komičare, baš mnogo možeš prepoznati njegov uticaj. On je razvio jedan brbljivi, nepovezan stil sa namerno loše odglumljenim likovima. Takođe, Zack Galifianakis iz filma “Hangover” je sjajan stand-up komičar. Od njega sam naučio da se ne smješ ograničavati na jedan stil. Ako imaš ideju da je iza tebe u toku nastupa projekcija, da se pusti audio snimak, uradi to.

Primetila sam da u toku nastupa razgovaraš sa publikom. Uspeva li uvek improvizacija?
U Sloveniji je dosta razvijen taj improvizacijski teatar, postoji improteatar koji u Sloveniji ima tradiciju dužu od stand-upa. Međutim, tu je vrlo malo prave improvizacije. Te prave improvizacije se obično dese slučajno, kao na ovom mom nastupu sad na festivalu. Improvizuje se uvek malo i onda se povučeš u onom smjeru koji poznaješ. To sa publikom često može i da ne uspe, ali moraš imati iskustva iza sebe da te to ne potrese.

Šta se događa sa onima kojima je prvi nastup neuspešan?Postaju li oni ikad stand-up komičari?
Razlog zašto uopšte neko postaje stand-up komičar je što ima potrebu da mu se ljudi smiju. Obično su to ljudi koji su djetinjstvu dobijali ljubav roditelja na taj način. Komičarima jednostavno treba ljubav te publike kako bi se dobro osjećao. Dakle, to nije želja, ni sposobnost, nego potreba. Taj kome prvi nastup nije uspeo, ako ima tu potrebu, pokušaće ponovo.