Kosovo, Flandrija i Valonija

Ovaj tjedan moji albanski kolege dopisnici su sretni, a srpski kolege potišteni. Svakako, velika je stvar viđeti kako se baš ovđe, u Bruxellesu, kuje tvoja država, i to, takoreći, iz ničega. Priču sada prema javnosti vodi portugalsko predsjedništvo, čiji ministar vanjskih poslova Luiz Amado, bradat, prosijed i otmjen, izgleda kako zamišljam, ako i kad zamišljam, legendarne portugalske moreplovce, a govori tako da se vidi da je iza njega jedna mala, ali važna država. Portugalci su donedavno bili u Uniji ono što su sada Poljaci, to jest radnici.

Kao studentica, čuvala sam đecu u Parizu u jednoj finoj familiji, koju su uvijek ogovarali svoju kućnu pomoćnicu... glupa, glupa, glupa Portugalka. Ali, kakve to veze ima što su bili siromašni, kad su se mogli, da tako kažem, na nešto pozvati. Ili, dolje u podrumu palače Vijeća ministara, gđe su sobe dvadeset i sedam država članica, tražim ministra Jeana Ašelborna, da vidim, hoće li mi komentirati Rupelove nedavne izjave o kočenju hrvatskih pregovora. O, ali znate , ja sam samo jedan mali Luksemburžanin, veli on, smijući se, vrlo jednostavno, lažno skromno, jer naravno, zna da je važan. Kako je pak, Luxembourg, ta najmanja od svih država u Uniji, zanimljivo je, ali malo predugo da sad razvijam, no nije samo zbog bogatstva. U redu, ukratko, Luxembourg je prihvatio odgovnost. Uostalom, zato se i obogatio.

Ubrzo, Kosovo će postati neka država na europskoj mapi, i još jedan europski protektorat, i zemlja koja neće jednostavno profunkcionirati nakon nezavisnosti, kao što su, naravno, Slovenija, a dakako i Hrvatska, ali i, što je malo tko vjerovao, Crna Gora. Nadajmo se da će Kosovo imati više sreće nego Bosna, koja se ipak može oporaviti, jer se i ona ima na nešto pozvati. Što se tiče Kosova, bit će zanimljivo promatrati kako će taj novi dio Europe graditi svoj idenitet, od momenta kad on više neće počivati na devizi - nikad s Beogradom.

Jedan belgijski umjetnik, Jan Bucquoy , kaže, kao dio svog umjentičkog, konceptualističko političkog čina - ja sam Belgijanac, dakle, ja sam nitko, ja sam iz Belgije, dakle niotkuda. I osjećam se kao Belgijanac, kao nitko, kaže taj Flamanac, koji je, da tako kažem, pun identieta, u najmanju ruku europskog.

Ovđe u Bruxellesu je zanimljivo jer se sve ideje vrte, sve je otvoreno za debatu. Nema nedozvoljenog, ako znaš obrazložiti. Tako, ja mislim da Kosovo neće daleko odmaknuti u građenju svog posebnog identiteta, te da će se, što je i najprirodnije, okrenuti Albaniji i stvoriti s njome jednu, možda federalnu državu. Mislim da bi takva država, gđe bi se pomiješali kapaciteti jednog i drugog dijela naroda, bila europska država koja bi se imala na što pozvati. Uostalom, to će se ionako dogoditi za nekih desetak, petnaest godina.

Nezavisnost za Kosovo znači ipak i da će se Flandrija i Valonija mnogo brže razići. Kako ne bi Flandrija bila država kad je to Kosovo, i kad bi Flandrija - ali, ponavljam, novac nije ovđe najvažniji - bila, da je samostalna, druga ili treća najbogatija država u briselskom bloku zemalja. Ili, hm, neće. Ili hoće, pa će taj razlaz biti samo kao malo škripanje europskog broda, dok se ponovo ne namjesti. Flandrija bi istog časa počela funkcionirati, ali Valonija? Ona je pomalo kao one bivše jugoslavenske države koje nisu pošto poto tražile samostalnost, kao što su to bile Slovenija, Hrvatska i uz njih, Kosovo. Da Valoniju, koja to baš nikako neće, a i ne zna kako, netko gura da bude samostalna država, to je neslana šala.

U biti, Flamanci i Albanci su imali nešto zajedničko, a to je da su dugo bili potlačeni, i kad su digli glavu, više je ne mogu spustiti. Kad je tzv međunarodna zajednica shvatila za Albance, daje im državu, ali za Flamance to još nije shvatila, jer su Flamanci intelektualniji i raznovrsniji, pa poruka nije posve unisona, osim dakako za naše izvježbane uši.To da je ekonomski razumnije imati jednu veću nego dvije manje države jest točno, ali nije toliko bitno.

Osim Flamanaca, sigurno će Kosovom biti inspirirane bogate pokrajine Baskija i Katalonija. Svaka od njih bila bi održiva država istog sekunda kad bi se proglasila. U stvari, ove dvije španjolske pokrajine i Flandrija su tako bogate da se preljeva s njihovih stolova. No, baš je Kosovo, koje je paralizirano u siromaštvu, nezaposlenosti i svemu što ide ruku pod ruku u takvom kontekstu, i koje se sigurno neće moći izdržavati, izborilo ono što politički sada hoće. Mora da su bogati zavidni. Jedan od najvećih prigovora koji je zapadna Europa upućivala istočnoj poslije priključenja novih članica jest da nove nemaju pojma što znači kad se kaže dogovor i kad se kaže kompromis. To se pripisivalo tome da istočne zemlje nikad nisu poznavale demokraciju i da je društvo počivalo na ruski inspiriranoj kombinaciji slušanja jačih i ugnjetavanja slabijih. Popuštanje, savitljivost, uviđanje tuđe točke gledišta, sagledavanje šire slike bio je strašno težak zadatak za nove zemlje. Da je tome tako, nebrojeno je puta pokazala Poljska, ali i druge, makar ne i sve, nove članice.

S ove strane, na zapadu, smatralo se da treba čekati, pa će se došljaci urazumiti, ali se dogodilo obratno. Ovđe se primaju te loše navike. Kao što u Zagrebu grad nije pobijedio primitivce, nego obratno, i ovđe se događa nešto slično. Nedavno, kad su Flamanci glasali da se u jednom selu kraj Bruxellesa može u općini govoriti samo flamanski, a ne i francuski, šok je bio strašan. Ne samo kod frankofona, nego kod svih, to se viđelo kao prelomna točka. Zašto, zato jer su to Flamanci mogli napraviti već desetljećima, ali nisu, jer su osjećali društvenu, kulturološku obvezu za dogovorom, za kompromisom, za time da ne ponize svog političkog protivnika. Čak i mene, koja sam tu prolaznik što se neplanirano dulje zadržao i koji ne zauzima strane u sporu koji me se ne tiče, to ne bi bilo niti umjesno, ipak je odustajanje od dogovora, od kompromisa, neugodno iznenadilo.

Preko puta, u Francuskoj, izgradili su kulturu nemogućnosti da se o bilo čemu dogovore bez izlazaka na ulicu i štrajkova. Mislim da tome ima dva razloga. Prvi je što se, ako prigusti, cijeli Pariz može preći pješice, a drugi što je nekada netko neoprezno rekao šezdesetosmašima da su slatki i šarmantni u svom buntu. Pred godinu i pol, bila sam tamo baš za vrijeme demonstracija protiv jedne od socijalnih reformi kojoj je bit bila pomoć neprivilegiranoj mladeži iz siromašnih predgrađa da nađu prvo zaposlenje. Pariška zlatna mladež sprečavala je njihove šanse demonostracijama, i u vrhuncu prenemaganja, sebe proglašava buntovnom i revolucioranom, baš kao što su otmjeni francuski plemići u osamnaestom stoljeću naručivali da im se rade portreti na kojima su prikazani kao jednostavni pastiri i pastirice. U povorci što je prošla pored mene, hodala je Jane Birkin, zamahivala dugom ravnom kosom kao da joj je dvadeset a ne više od šezdeset, i napredno pištala u pištaljku.

No, ovaj put oni kojima je dozlogrdilo da idu pješice, i sami su izašli na ulice i protestiraju protiv prometnih sindikata. U predizbornoj kampanji, Sarkozy je rekao da je na strani onih koji se rano dižu i idu na posao - e, to su ovi koji mu sada daju podršku. Dakle, Sarkozy sigurno dobiva ovu bitku, a svi su uvijek znali da će ona biti izvojevana na ulici. Sad su svi sretni kako su francuski šarmantni i demokratični, ali ostaje da se dvije strane ni o čemu ne mogu dogovoriti u institucijama, jer je izlazak na ulice obavezan ritual. Ovaj put u Parizu, doživjela sam studente kako se zanose dok pjevaju Bella ciao. O partigiano, portami via, o bella ciao, bella ciao, bella, ciao, ciao, ciao! O partigiano, portami via, ćé mi sento di morir. Kao na plaži na nekom dalmatinskom otoku, osamdesetih. Doduše, Francuzi se nikada nisu ni pravili da favoriziraju kompromis.

Ono što je zanimljivo, to je travestija. Dok su bili u pregovorima, iz istočne Europe svi su se pravili da razumiju samu bit toga što to znači kad se kaže - dogovor, sporazum, kompromis. Estonci su se pravili da će biti skandinavski korketni prema Rusima koji su kod njih preostali, ciparski Grci da će sve napraviti za ciparske Turke, Poljaci da im nikada ništa ne pada na pamet osim dobroćudnog razumijevanja za druge. Tako i sada, iz naše regije, prolazi pravi defile balkanskih političara u odijelima na pruge, od kojih su svi veliki protivnici korupcije, organiziranog kriminala, i nikada nitko od njih ne bi pogazio na najmanje ljudsko pravo. Svakih toliko, bljesnu im zubi, i pokaže se crna šapa, kao o bajci o vuku i sedam kozlića... Tako sada iz Beograda dolaze u Bruxelles i uvjeravaju Europsku uniju, da što se tiče Kosova, Srbiji ništa nije bliže do kompromisa i konstruktivnosti. Ovaj tjedan, nude rješenje Kosova kao Hong Konga, u kojem su oni kao Kina, a Kosovo kao Hong Kong, a ovđe se onda prave da su to ozbiljni prijedlozi, i da im kao vjeruju.