Kako sam upisala Lauru u srednju školu

Belgija funckionira posve normalno. Da nema skečeva na televiziji u kojima pretjerano ironično glume političke lidere koji se ne mogu dogovoriti, i da jutarnji radio program ne počinje euforičnim povikom voditelja "Sto sedamdeseti dan bez vlade!", tko bi to i znao. Gradski promet vozi, struje i grijanja ima, sudovi rade, policija radi, zakoni se provode, u mom kvartu Turci i Kurdi se tuku vikendom, sve je isto kao i prije. Ljudi ovdje bi htjeli da se vlada formira, ali opet, kao su ponosni koliko dugo izdržavaju bez nje. Kriza? U redu, zemlja se raspada, to valjda onda jest kriza, ali ono kako mi ovdje vidimo krizu uglavnom je preko toga kako se provode manje odluke, evo ova u upisu u srednje škole.

Djeca u srednju školu kreću s dvanaest, trinaest godina, kao kod nas u sedmi osnovne. Ove godine dekretom ministarstva određeno je da škole ne smiju ni na koji način birati svoje đake. Dan prije upisa inspekcija je po školama podsjećala direktore da ne smiju pitati djecu za ocjene. To bi bio veliki prekršaj! Direktori su to vrlo teško shvaćali. Mogu reći, kad sam konačno upisala Lauru, a to je bilo nakon što smo njen otac i ja prostajali više od 26 sati čekanja u redu za upis, direktor je rekao - Drugi put, kad se vidimo možda biste mogli, naravno ako se sjetite, donijeti i svjedožbu...

Uvijek u povijesti, i prije reforme školstva Josipa Drugog Habsburga, kojeg smo u Hrvatskoj dijelili zajedno s ovim dijelom Europe u kojem je sada Belgija, postojala je mogućnost da se odlično dijete probije. Ako je netko bio bistar, marljiv, ako se isticao, put se otvarao, i to kroz školovanje. No, ne više u Belgiji.

Laura, evo, koja je odličan đak u zemlji u kojoj, zbog sustava ocjenjivanja ima svega par zaista takvih u generaciji, logično bi mogla birati školu u kojoj će nastaviti školovanje. No, ne više i u Belgiji.

Kako je dekretom odlučeno da je uspjeh nebitan, učenici su se upisivali redom po kojem bi došli do škole.

Roditelji su pred najboljom briselskom školom stajali već od utorka navečer.U srijedu, uz aveniju pokraj koje se protežu zgrade divnog koledza St Michel, koji podsjeća na Hogwarts iz Harrya Pottera, već su kampirali roditelji. U svemu oko stotinjak, od kojih je oko polovica imala male plave šatore u koje su skrutili kao beskućnici na europskim ulicama, kao klošari pored Seine, kao džankiji oko Covent Gardena. Neki su roditelji zapalili vatricu, što znaju, jer Belgija je zemlja velike skautske tradicije.

Prolazim tamo, zagledam lica. Bože, pa ovo je načelnik iz Europske komisije! Stoji, nema šator, nego se moči pod kišobranom. Baš čovjek koji se bavi Hrvatskom. Pravim se da ne vidim, da mu ne bi bilo neugodno. Dalje, učiteljica iz osnovne škole moje kćeri. Zaogrnuta je u ceradu, isto nema šatori, lice očajno. Prolazim, gledam sive, promorzle face.

Prilaze studenti... "madame, želite li mjesto"? Bolja mjesta prodavala su se za petsto eura. Stajanje se na sat naplaćvialo 35 eura...ali, trebalo je čekati najmanje dva dana i dvije noći, ne, u startu ne mogu svom djetetu piruštiti St Michel.

Uviđam, nemam šanse, ne mogu riskriati, okrećem naglo prema centru. Biram školu Catteau ne prvenstveno zato jer ima arhitektornski prominentnu nadstrešnicu koja nas brani od ledene kiše, ali to je svakako njena prednosti pred St Michelom.

Ovo nije katolička škola, nego liberalna, a po opisu je klasična gimnazija. Dekretom je prošle godine ista ministrica ukinula i latinski i grčki u većini škola, jer je smatrala da učenje klasičnih jezika potiče društvenu nepravdu. No, u ovoj školi, u centru povijesnog Bruxellesa, sagrađenu na mjestu gdje je bio ženski zatvor, i gdje je stari liječnik Vesalius obavljao prve sekcije na leševima koje su mu donosili iz tog zatvora, i zagledao kako izgleda ljudsko tijelo iznutra, oduprli su se. Sačuvan je latinski i grčki!

Pred ovom je školom bio manji red, jer, na žalost, ima reputaciju velike strogosti i ozbiljnosti. Od kuće sam donijela stolicu, kišobrane i termosicu čaja. Negdje oko tri ujutro, direktor škole pokazao je građanski neposluh i, usprkos želji ministrice da se roditelji koji rade pritisak, ignoriraju, pustio nas unutra. Dolazili su novinari, slikali su nas.

Dala sam intervju za belgijsku televiziju o tome što ja, kao dopisnik stranih medija, mislim o ovome.

Osim što je princip za upis tko se može dulje smrzavati, mislim također i to da je belgijski socijalizam slijepo crijevo francuskog kojeg je tamo pred pet mjeseci demontirao Sarkozy. Ovdje je ta opcija preživjela, i pokazala se u ovoj apsurdnoj odluci, koju su disciplinirani građani mirno odradili.