“Runaway Day / Dan bijega“; scenarista i reditelj: Dimitris Bavelas; Grčka, 2013
Posluživši se bukvalno istom dosetkom koja je pre deceniju i po tako dobro i začudno otvorila slavni svetski bioskopski hit “Do gole kože“ Pitera Katanea (“The Full Monty”, 1997), grčki reditelj Dimitris Bavelas je možda i nehotice na samom startu svog debitantskog filma “Dan bijega“ olako proćerdao najveći deo efektnosti ideje iz koje je nikao ovaj njegov žanrovski neobičan i neočekivan rad. Da se podsetimo, Kataneo u foršpici svoje komedije lucidno suprotstavlja deo arhivskog, namensko-propagandnog filma iz ranih 60-ih o rajskim egzistencijalnim perspektivama koje industrijski procvat otvara pred tadašnjim i budućim žiteljima Šefilda sa zastrašujućim prizorima avetinjski opustelih ulica, fabrika, zgrada i parkova u istom tom gradu danas. Kod Bavelasa sve je gotovo identično, sem što je Šefild zamenjen modernom Atinom i što u dotičnom jukstapozicioniranju nije posegnuto za kontrastom crno-belog (nekad) i kolor (sad) materijala, nego je od početka do kraja sve ostavljeno u monohromatskom i sugestivno depresivnom ključu.
Skačući iz jedne u drugu epohu Britanac Kataneo je ekspresno formulisao milje, socijalni kontekst i atmosferu iz kojih će njegovi junaci krenuti u svoju smešnu avanturu, demonstrirajući vrhunsku pripovednu ekonomičnost. Grk Bavelas, međutim, isti trik upotrebljava sa mnogo manje narativne racionalnosti i sa neuporedivo više idejne pretencioznosti, a takva neuravnoteženost se potom nažalost preslikava i na čitav njegov prvi film. Naime, “Dan bijega“ verovatno opravdano ne može i neće da dozvoli bilo kakvom optimizmu da nadvlada sveopštu sumornost aktuelne lokalne i globalne finansijske krize, usled čega je i logično što Bavelas svoje delo definiše kao negativnu utopiju, odnosno kao neku vrstu iščašene kombinacije fantastike i horora.
Vrlo uslovno Bavelasovo delo otud priziva u sećanje i jedan pomalo zaboravljeni klasik svetske kinematografije – Godarov “Alfavil“ (“Alphaville“, 1965), sa kojim deli ne samo crno-belu fotografiju i nepokolebljivo depresivan pogled na svet, već i drsko autorsko uverenje prema kojem žanr tvori stvaralačka samouverenost i principijelnost, a ne dizajn, arhetipovi i ostale konvencije. Ali, kada se zajedno sa njim gledalište iskobelja iz ove igre citata i uzora, ono što preostaje do kraja je jednodimenzionalna, jeftino anegdotalna teza o “finansijskim zombijima“ (termin iz rediteljske eksplikacije), tačnije labava, konfuzna, slabo razumljiva i ne baš preterano interesantna priča o dvoje ljudi koji pritisnuti očajem svakodnevnice beže iz vlastitih života pravo u mutnu neizvesnost koja ih čeka iza horizonta drevne Atine.
Treba biti iskren i napomenuti kako je arsenal kojim barata Bavelas simultano i predvidljiv i upečatljiv, jer malo ko može ostati imun na dokumentarne prizore žestokih i nasilnih uličnih nemira, javnih kuhinja i kartonskih pribežišta za armiju novopečenih beskućnika, ili na uistinu uznemirujuće slike potpuno napuštenih gradskih trgova, bulevara i stanica metroa, dok raspali medijski sistem zrači još jedino isprazno apokaliptičnim i proročkim saopštenjima zvaničnika. Povrh toga, Bavelas ima jasnu ambiciju da krećući se od individualnog ka univerzalnom zaokruži metaforičnost “Dana bijega“ i uputi autorski krik koji će se čuti dovoljno glasno i daleko. Problemi nastaju onda kada te valjane pretpostavke valja stvaralački konkretizovati, uglavnom zato što reditelj jednostavno ne uspeva da nas bilo kako i bilo čime ubedi kako su karakteri i sudbine junaka koje je odabrao stvarno vredni pažnje.
Levičarski ostrašćen, pominjani Godar je davno skovao legendarnu maksimu o filmu kao 24 istine u sekundi, i Dimitris Bavelas je svakako imao to na pameti kada je rešio da načini “Dan bijega“. Zaveden značajem trenutka, silinom krize koja je pritisla njegovu zemlju i neophodnošću angažmana koji je sebi zacrtao, on je po svoj prilici fatalno pobrkao redosled kreativnih poteza, napustivši solidno komponovanu konstrukciju vlastitog debija pre nego što je na takav kostur dodao i trunku pripovednog mesa. Iako je moglo biti drugačije, “Dan bijega“ zbog takve omaške i ne liči na film u pravom smislu dotičnog termina i prebrzo nestaje iz sećanja kao puki pamflet koji to nikako nije želeo ili smeo da bude.
“Grzeli nateli dgeebi / U procvatu“; scenaristkinja: Nana Ekvtimišvili; reditelji: Nana Ekvtimišvili i Simon Gros; Gruzija, Nemačka i Francuska, 2013.
Godina je 1992. i Tbilisi u Gruziji je nesumnjivo jedna od onih tačaka na zemaljskoj kugli na kojoj u tom trenutku nije dobro biti. Dok tamo, posle pada Berlinskog zida, raspada SSSR-a i dobijanja nezavisnosti, vladaju jedino siromaštvo, beznađe, kriminal i nerešivi građanski rat u Abhaziji, u velikom i srećnom svetu se istovremeno dešavaju i neke neuporedivo prijatnije stvari. Dve četrnaestogodišnjakinje Eka i Natija u već pomenutoj prestonici proživljavaju svoj pubertet i trude se da, uprkos svemu, uživaju u njemu, nesvesne da - dok svakodnevno čekaju u redovima za hleb - milioni njihovih globalnih vršnjaka jednako strpljivo traže svoju šansu da dođu do novog singla ili albuma benda “Nirvana“. Namerno ili ne, i debitantski film gruzijske rediteljke Nane Ekvtimišvili čije su glavne junakinje te dve devojčice i jedna od najvažnijih pesama dotične grupa dele isti naslov – “U procvatu (In Bloom)“, a da ipak nije reč o pukoj istorijskoj i kulturološkoj koincidenciji svedoči i činjenica da takođe imaju i sličnu tinejdžersku poetiku, sazdanu na nepomirljivosti, neprilagođenosti i veri u pobunu protiv svih i svega.
Ali, ako je u slučaju “Nirvane“ kao poslednje prave revolucionarne atrakcije u dosadašnjoj istoriji rokenrola pobuna pre svega posledica apstraktnog i metaforičkog odnosa prema svetu, uzburkanost u dušama Eke i Natije je uzrokovana krajnje konkretnim i svakodnevnim problemima i anomalijama u njihovim razorenim porodicama, prevaziđenom školskom sistemu i na ulicama. Ekvtimišvili zajedno sa nemačkim korediteljem Simonom Grosom zato kroji svoj prvi film bez posezanja za krupnim vizuelnim ili narativnim efektima, znajući da će ova epizodična pripovest o turbulentnom odrastanju postepeno odbraniti i zaokružiti sebe samu, oslanjajući se isključivo na iskrenu utemeljenost postupaka i emocija odabranih protagonistkinja.
Čvrsto zauzdane surovošću okruženja u kojem stasavaju, i prilično obeshrabrene odsustvom porodične sigurnosti i topline (jednoj je otac alkoholičar, a drugoj zatvorenik), ove dve devojčice se jednostavno ne mire sa vlastitim sudbinama i nastoje da se ponašaju kao i sve njihove vršnjakinje sa drugih meridijana, uživajući u tračarenju, nestašlucima, prvim simpatijama i zajedničkim druženjima. Majke ih, logično, teško razumeju, sredina od njih očekuje da se brzo povinuju ulogama koje su tradicionalno namenjene ženama i da prestanu da talasaju, domovina/država im ne pruža čak ni bazičnu bezbednost i perspektivu, mangupi po ćoškovima ih neprestano plaše i provociraju, no njih dve kao da i ne haju za sve to i hodaju prpošno i uzdignutih glava ka neizvesnoj budućnosti.
Da bi priča filma “U procvatu“ postala jos atraktivnija i uzbudljivija, Ekvtimišvilijeva u nju efektno i pravovremeno uključuje i nove elemente – revolver, fatalnu ljubav i nasrtljivog udvarača, nakon čega se fragmentarna narativna izlomljenost transformiše u funkcionalnost punog dramskog zamaha, najavljujući apsurdnost tragičnog finala kao zalog definitivnog odrastanja Eke i Natije. Nedvosmisleno dostojna zbilja bogatog i originalnog nasleđa gruzijske kinematografije, Ekvtimišvilijeva ume da u ovako napetu konstrukciju ugradi i neophodne, rasterećujuće doze humora i muzike, a tokom finalne trećine ostvarenja pravi i samo naizged digresivan i prelep izlet u folklornu ritualnost tokom sekvence svadbe, čime njeno delo trijumfalno preskače sva eventualna ograničenja epohe, medija, žanra i stila.
Elegantno zapakovan u besprekornu, starinski stilizovanu i nostalgičnu fotografiju rumunskog veterana Olega Mutua, a zatim možda i odveć obuzdan prestrpljivim istrajavanjima nemačkog montažera Stefana Stabenova, film “U procvatu“ nikako ne liči na početnički raspojasan i nedorečen rad kakav obično niče iz kombinacije uzavrele inspiracije i manjka iskustva. Ukoliko na završetku aktuelnog Sarajevskog festivala sve ono što je učinilia Ekvtimišvilijeva sa svojim timom saradnika ne bude okrunjeno i nekom nagradom, utisak da je reč o najboljem filmu u ovogodišnjoj ponudi ipak neće biti okrnjen, jer dela poput ovog traju i dugo pošto se svetla pozornica ugase za njima.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Dok se predsednik Srbije Aleksandar Vučić bori da Srbe ne proglase genocidnim narodom, Branimir Nestorović staje uz one koji kažu da je Srebrenica genocid, a da Srbija treba da prizna tzv. Kosovo, pišu "Novosti".
Privredna banka Zagreb (PBZ) odlučila je da podigne deo naknada svojim korisnicima za neke njihove usluge od 1. avgusta 2024. godine. Svojim korisnicma nisu posebno obrazložili zbog čega su se odlučili na ovaj potez.
U Lavovoskoj oblasti u Ukrajini na granici sa Poljskom, nastao je pravi kolaps usled saobraćajnih gužva koje čine stotine automobila, prenosi TV kanal Obsšćestvenoe, pozivajući se na predstavnicu lokalnog pograničnog odreda Aleksandru Kučkovsku.
Rat u Ukrajini – 814 dan. Jedna osoba je poginula u napadu ukrajinskog drona na selo u Kurskoj oblasti, izjavio je vršilac dužnosti načelnika Kurske oblasti Aleksej Smirnov.
Ofanziva ruskih snaga na harkovskom pravcu pokazala se toliko brzom i snažnom da im oskudne odbrambene strukture Ukrajine nisu postale prepreka, a osiromašeni redovi ukrajinskih oružanih snaga nisu bili spremni da brane svoje položaje, piše Njujork tajms.
Ministar unutrašnjih poslova Irana Ahmad Vahidi potvrdio je da je danas helikopter sa iranskim predsednikom Ebrahimom Raisijem imao incident pri sletanju u istočnom Azerbejdžanu.
Ministar unutrašnjih poslova Irana Ahmad Vahidi potvrdio je da je danas helikopter sa iranskim predsednikom Ebrahimom Raisijem imao incident pri sletanju u istočnom Azerbejdžanu.
Predsednik Partije kosovskih Srba, Aleksandar Jablanović poručio je Savi Manojloviću da je "Rokfeler" i upitao ga ima li neku imovinu na KiM koju njegova porodica nije prodala.
Prema navodima lokalnih medija, loše vremenske prilike sprečavaju spasilačke ekipe da stignu do mesta gde se navodno dogodio incident sa helikopterom iranskog predsednika Ibrahima Raisija.
Hrvatski artist Bejbi Lazanja je proteklog vikenda oduševio celu Hrvatsku ali i našu zemlju i ceo Balkan, osvojivši drugo mesto na Eurosongu u Malmeu i to sa najviše glasova publike.
Dijagnostikovanje dijabetesa tipa 2 može biti zbunjujuće - odjednom postoje nova pravila ishrane kojih se pojedinac mora pridržavati kako bi svoje zdravstveno stanje držao pod kontrolom.
Otrov jedne žabe krastače iz područja reke Kolorado smatra se najjačim psihodelikom na svetu. Naučnici imaju veliku ideju – da ovi supstancu tako izmene, da pomaže kod depresije, ali ne izaziva halucinacije.
Oči su ogledalo duše, ali - i zdravlja, budući da njihova boja može otkriti predispozicije ka pojedinim oboljenjima. Čemu su sklonije osobe sa smeđim, a čemu one sa plavim očima?
Tom Holand, koji je najpoznatiji po ulozi Spajdermena u Marvelovom kinematografskom univerzumu, jednom je izjavio da nije zadovoljan svojim nastupom u adaptaciji popularne video igrice.
Kristofer Nolan, jedan od najcenjenijih reditelja današnjice, kroz godine je sarađivao s brojnim glumačkim velikanima, od Majkla Kejna i Morgana Frimena, do Leonarda Dikaprija i Kristijana Bejla.
Komentari 0
Pogledaj komentare