Sam svoj junak, bez foliranja

Srđan Valjarević se vratio u velikom stilu posle dugogodišnje pauze u objavljivanju. Ove godine je napokon dobio mesto koje zaslužuje u  srpskoj književnosti. U nepunih godinu dana Samizdat B92 objavio je  čak  tri njegove knjige!

Razgovarao: Bratislav Nikolić

Život

Izvor: B92

Sreda, 20.09.2006.

14:27

Default images

Prvo se početkom godine u knjižarama  pojavio ''Dnevnik druge zime'' za koji je Valjarević dobio dve  nagrade ( nagrada za jedan od 10 najboljih romana u jugoistočnoj Evropi u ovoj godini i skoro ustanovljena nagrada ''Biljana Jovanović'' koju dodeljuje Srpsko književno društvo). U proleće je izašao roman ''Komo'' (priča o boravku na obali istoimenog jezera u Italiji),  a ovih dana stiže reizdanje  zbirke ''Džo Frejzer i 49 (+24) pesama''. Kada su mnogi mislili da je Valjarević samo ''nikad prežaljeni''  talentovani  pisac mlađe generacije, posle određenih zdravstvenih problema...Valjarević se potpuno oporavio, uzdigao iznad svega što mu se događalo... i piše punom parom. ''Dnevnik druge zime'' i '' Komo'' se fantastično prodaju, a nema sumnje i da će '' Džo Frejzer ...'' takođe sjajno proći, jer  je po toj  zbirci pesama Valjarević i najpoznatiji . Knjiga je objavljena  prvi put ’92-e godine, potom izlazi reizdanje 96' godine, uz dodatak: dvadeset i četiri potpuno novih pesama. Prevođena  na švedski, francuski i engleski jezik, ova zbirka već jako dugo ne može da se pronađe apsolutno nigde u Beogradu. Samizdat B92 se potrudio da to promeni i kultna zbirka pesama će ponovo biti dostupna krajem septembra.

Pored već pomenutih knjiga, u Valjarevićevom opusu se nalaze i romani ''List na korici hleba'', ''Ljudi za stolom'' i ''Zimski dnevnik''. Već godinama objavljuje svoje priče u raznim časopisima i dnevnim novinama, a trenutno piše za ''Playboy'' magazin. Iako mu smeta da ga nazivaju urbanim piscem, Valjarevića je književna kritika do sada najčešće tako karakterisala. Gradovi, ulice, sopstvena neprilagođenost, uživanje u jednostavnosti i malim stvarima, stalne su teme njegovih knjiga. Posmatra svet oko sebe, preispituje se i sve to beleži.Glavni junak je skoro uvek on sam, bez foliranja i želje da svoja razmišljanja i emocije sakrije od bilo koga.
Prošlo je skoro petnest godina od prvog izdanja  zbirke ''Džo Frejzer i 49 pesama'', koliko si se promenio od tada, da li i dalje voliš devojke u muškim košuljama?

- Dobro, te neke stvari se menjaju...Evo, sada mi se sviđa ova devojka u suknji što sedi pored nas( bašta na Tašmajdanu, prim. B.N.) Kada je u pitanju pisanje,ništa se posebno nije promenilo od tog perioda, moj odnos prema pisanju je ostao isti , moj motiv je isti. Jedino što možda imam više iskustva, ali pristup samoj stvari je isti.Mene samo interesuje  da pišem ono što me zanima, i da to radim najdirektnije što mogu, i na kraju krajeva, samo to i radim. Ima jedna  lepa stvar  koja mi se nedavno desila u Stokholmu, a koja je vezana za zbirku ''Džo Frejzer''. Upoznao sam se sa čovekom koji se zove Izi Jang , koji sad živi u Švedskoj, a nekada je imao klub u Njujorku, i u tom njegovom klubu Bob Dilan je započeo karijeru, oni su pajtosi i dan danas...i onda eto, desilo se da ja sedim sa Dilanovim ortakom kome se sviđa moja knjiga, i posle toga ja ne moram više da razmišljam da li sam napisao dobru knjigu ili nisam, to se sviđa Dilanovom ortaku, i onda mora da je dobra knjiga ( smeh).

Postigao si veliki uspeh sa poslednja dva romana, dobio si dve važne nagrade i knjige se odlično prodaju.Takođe, izvukao si se iz teške životne krize, i sve izgleda kao heppyend u nekom filmu? Kako doživljavaš sve to?

-Naravno da se osećam dobro i naravno da znači kada se knjiga dobro prodaje, i kad dobiješ neke nagrade jer se onda povećavaju šanse da živiš od onoga što radiš. Sve ovo što se sada dešava jeste velika promena u mom životu, ali nije happy end, jer nije nikakav end, nema dramaturgije u životu, to kao, uvod, razrada, zaplet, rasplet i kraj.Nego, kao što imaš kod Japanaca, postoji samo sredina, ja sam sve vreme u sredini svog života, i idem dalje...Drago mi što sad preko svojih knjiga  komuniciram sa više ljudi , sedim sam u svojoj kući i pišem, i neko sedi sam i to čita, i mi komuniciramo na taj način. Možda jedino  preko knjiga i postoji komunikacija, u tišini...

Zašto se poezija sve manje čita?

- To je ovde  sramota...Ti kad kažeš da čitaš poeziju svaki klipan može da prokomentariše kao '' evo ga umetnik magarac''. A onda Džim Džarmuš snimi film i nazove lika Vilijam Blejk po čuvenom engeskom pesniku, i onda je to svima ok. To je ok jer je film potrošna roba... Ali pazi,Džim Džarmuš čita poeziju, Venders čita poeziju, a ovi naši filmski reditelji , njih je verovatno sramota da kažu da čitaju poeziju, ili je uopšte ni ne čitaju jer misle da je to sramota čitati...

U jednom periodu si koketirao sa pozorištem i filmom, po motivima tvoje poezije i proze, urađena je predstava ''Džo Frejzer...'' u režiji Irene Ristić, a Oleg Novković je snimio film''Normalni ljudi''.Kakav je tvoj odnos prema pozorištu i filmu, da li bi ponovo nešto radio u tom smeru?

-Što se tiče predstave i filma ja nemam neke velike veze sa tim, osim toga što je to rađeno po motivima mojih knjiga, i što sam ja dobio neki novac za to.Ne znam da li bi ubuduće nešto radio za pozorište i  film, ovde je inače teško realizovati stvari kako ti želiš, a i pozorište i film mi generalno nisu previše bliski, jedino što volim  je da  čitam i slušam muziku.Pozorište i film su previše postali zabava  a ako nije  zabava, onda je ''pipkanje'' nekih aktuelnih tema, a mene ni jedno ni drugo ne interesuje.Teško prolaze intimne stvari i u filmu i u pozorištu, i onda ja nemam neki odnos prema tome,u stvari, nemam nikakav odnos. U svojim intervjuima retko pominješ savremene pisce, a tako je otprilike i sa novom muzikom.Stiče se utisak da si potpuno u prošlosti kada je u pitanju umetnost.

-Zaista, ne mogu da kažem da pratim nove stvari, ali ono što stvarno volim  su na primer knjige Slobodana Tišme,  Nenada Jovanovića, Lamije Begagić mlade književnice iz Bosne...Ali nisu pisci jedina stvar koja mi je važna za pisanje, ima tu puno muzike...Evo, od domaćih bendova mi se sviđaju E -Play, volim Direktore kad god objave nešto...ali nema potrebe sad da nabrajam, jer  uvek ima dobrih stvari i u književnosti i u muzici...

Pisanje ''bloga'' je u poslednje vreme doživelo veliku ekspanziju u svetu, čak je i kod nas postalo popularno.Na ''devedesetdvojkinom'' sajtu, veliki broj javnih ličnosti redovno ''bloguje''.Kako tebi izgleda ovakva vrsta izražavanja?

-Povremeno pročitam i to je meni u redu, nek pišu ljudi, jedino što...Te neke tehničke mogućnosti su toliko olakšale ljudima da lupetaju, ali s druge strane, kad će se rešiti problem šta neko nekome  zaista ima da kaže...Mislim da se tu ljudi oduševljavaju time da mogu celom svetu da saopšte šta misle, ali u stvari ,ajde se potrudi i  reci nešto što stvarno treba da kažeš.

Spomenuo si negde da voliš Ničea...Šta te privlači kod njega?

-Volim njegov jezik.Ono što mi je Volt Vitmen u poeziji, Niče je u filozofiji, a to isto je i Džoni Keš u muzici, to je direktno emotivno obraćanje, e sad, ovaj se obraća kroz pevanje a ovi se obraćaju kroz mišljenje, pričaju direktno i udaraju čoveka u glavu ... Da imam lep glas ja bih pevao, al pošto nemam onda pevam kroz pisanje..

Kada pišeš o ženama, nekako se uvek oseća veliko poštovanje koje imaš prema njima.Trudiš se da budeš pažljiv...

- Imam isti odnos i prema muškarcima i prema ženama. Jedino što mislim, da žena može mnogo bolje da ti objasni šta si i ko si, nego što to može da ti kaže drugi muškarac.Žene imaju bolji uvid o tebi ...S druge strane, ovo je muški svet i ovo je muško društvo, a opet žene bolje vide taj svet...

 Roman ''Ljudi za stolom'' je priča o  izgubljenoj generaciji koja je zakačila jedno teško vreme, priča o tebi i tvojim ortacima iz kraja...Radnja se odvija u Amsterdamu,šta je sad sa glavnim junacima ?

-80 odsto je stradalo na razne načine...neki nisu više živi, a neki su stradali u nekom drugom smislu. Ali to je sve posledica tog lošeg života.U tom trenutku, početkom devedesetih, mnogi su otišli na zapad,neki su otišli u Amsterdam...Ovde si u blatu i ti kad odeš tamo, treba ti mnogo vremena da to spereš sa sebe...imaš te neke loše navike a tamo ti je sve što je  loše lako dostupno i onda ...Tamo se mnogo brže propada nego ovde, jer tamo u trenutku kad izabereš život, to podrazumeva da moraš mnogo da radiš, a onog trenutka kad odustaneš od života, propadaš odmah. Ovde propadanje traje sporo, jer ionako svi propadaju, i onda propadaš dugo i polako...

Kada se pomene Amsterdam, prvo se pomisli na marihuanu.Povremeno se i kod nas pokrene ta priča da li i ovde treba legalizovati lake droge.U principu, u celom svetu pa i ovde, ljudi vole da ''duvaju''.Da li je ''duvanje'' ok?

-Moj stav je da ako želiš da piješ rakiju i duvaš marihuanu radi to...Ali, da je rakija štetnija od marihuane, to je sigurno...Ovde prvo treba omogućiti da ljudi koji imaju drugačija seksualna opredeljenja žive normalno, da ljudi koji nisu pravoslavci  žive normalno, pa tek onda možemo da pričamo o marihuani, jer je marihuana benigna stvar...Idi na pijacu i uhapsi onog što prodaje rakiju za 100 dinara, uhapsi ga, jer prodaje otrov...Međutim, to ovde prolazi, to je prihvatljivo, jer kao, napiješ se i ustaneš ujutru i nije ti ništa, i onda se napijaš tako sedam godina i ustaneš ujutru i završiš u bolnici.
Hrvatski pisac Miljenko Jergović je jednom prilikom rekao da mu Beograd  izgleda kao neka dobra riba koja se navukla na heroin, i onda se desetak godina neprestano drogirala. Kako tebi izgleda Beograd danas?

- Ovde se loše živi, ne mislim samo na materijalnu i finansijsku situaciju, ovde je generalno kvalitet života jako loš, i mi smo idealno tlo za jako loše moćne ljude, za jako loše političare. Takođe, taj neki autizam koji je realan problem  ovde, on se pothranjuje od takvih ljudi, koji su lako došli do novca, prevarama i raznim drugim stvarima...Ovde treba da pohapsiš gomilu ljudi i da uvedeš red ...Ja volim Beograd i volim njegov geografski položaj  i sve je to lepo, ali postoji ozbiljan problem kako će se dalje stvari odvijati i kojom će to brzinom ići ...ali ja nisam pesimista jer je glupo trošiti vreme tako što ćeš da budeš pesimista, imaš samo jedan jedini život.Ima dovoljno lucidnih i duhovitih ljudi u Beogradu, i mislim da ne može da bude gore nego što je bilo,ali nikad se ne zna ..može da se desi nešto jako loše, može da se desi nešto jako dobro, tako da ne znam...Meni Beograd izgleda dobro , osim što mi je žao što je loš život u Beogradu,u Srbiji generalno...način razmišljanja, mediji i sve ostalo, sve je to jako loše ovde...

Ponovo dosta putuješ, bio si  u Berlinu, iz Švedske si došao nedavno. Švedska je zemlja u kojoj si imao najviše uspeha sa ''Frejzerom'', kakve utiske nosiš odande?

- Na severu  je život surov kad je  u pitanju klima, i tamo moraš da budeš odgovoran prema životu, i da budeš odgovoran prema drugim ljudima,i prema svemu što te okružuje i kad kažeš da ćeš nešto da uradiš, da uradiš...U principu, život je lep ako se previše ne zajebavaš, tamo ti nemaš vremena za previše zajebavanja., to je nešto što  primetiš odmah... Postoji taj red koji ne možeš da kršiš jer ti se ne isplati, jer ako ,na primer, ove sezone Laponac lovi medvede, sledeće sezone lovi irvase, ali on nema ideju da sad ubije više od 5-6 medveda , jer mu je to dovoljno za život.Njemu ne treba tih par hiljada evra više, jer on postaje lovokradica i  možda će da ubije nekog medveda koji će mu se isplatiti za tri godine, i od toga će da živi njegova porodica...Ti tamo živiš normalan život, bez nekog mudrovanja i filozofije, naravno, radi se puno ali ti živiš opušten život. Tamo vladaju red i disciplina, a kod nas neće neka''volina'' koja drži tri butika u knez Mihajlovoj da uvodi red, jer njemu se to ne isplati ..njemu sve to odgovara, na kraju krajeva, on drži te butike, jer je dao pare nekoj stranci i tako se se sve to vrti u krug i mi idalje živimo u govnima, ali to je tako...

Nagrada za jedan od deset najboljih romana u jugoistočnoj Evropi koju si dobio za ''Dnevnik druge zime'', između ostalog  podrazumeva i prevod knjige na nemački jezik ali i boravak od mesec dana u Beču. Da li razmišljaš da možda jednog dana  napustiš Srbiju i pišeš negde drugde?

-Ja želim da živim u svom gradu i u svojoj zemlji i na kraju krajeva vezan sam za jezik, tu su moji prijatelji...Ali ako se ukaže prilika da odem negde gde ću moći bolje da živim od onoga što radim , ja ću otići, to je sasvim normalno. Biće mi žao, ali ću otići, u stvari, neće mi biti žao, boleće me dupe...Ali ako budem ovde živeo normalno od ovoga što radim, ostaću ...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

24 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Zapad zapretio, Kina uzvratila

Kina je usvojila zakon o carinama kojim želi da osnaži mehanizme odbrane svoje ekomonije nakon pretnji Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije da će reagovati na izvoz jeftinih kineskih proizvoda.

7:59

27.4.2024.

1 d

Podeli: