Nesretan vam 5. kolovoza/avgusta

Hrvati danas slave Dan domovinske zahvalnosti, djeca u školskim udžbenicima uče ga kao dan najveće hrvatske pobjede: televizija će emitirati prigodne herojske filmove i dokumentarce, u selima Dalmatinskog zaleđa vrtjet će se janjci, odjekivat će Thompson sa razglasa, postrojit će se vojska na središnjoj proslavi u Kninu, visoki državni funkcioneri i generali govorit će o tom najslavnijem danu suvremene hrvatske povijesti, a hrvatske će novine, kao i svake godine u ovo doba, pronaći nekoliko zaboravljenih veterana za prigodnu temu „Gdje su danas heroji Oluje“.

Srbi danas obilježavaju dan sjećanja na ostavljena ognjišta, djedovska groblja i svoje mrtve, a djeca u školskim udžbenicima uče ga kao dan najveće srpske nesreće: televizija će emitirati dokumentarne filmove o genocidu nakon Oluje, u srpskim crkvama davat će se parastos onima koji su ostali, nekadašnji funkcioneri RSK i generali Martićeve vojske govorit će o izdaji Krajine i najsramnijem danu suvremene srpske historije, a srpske će novine, kao i svake godine u ovo doba, pronaći nekoliko uplakanih starica u crnom za prigodnu temu „Gde su danas stradalnici Oluje“.

Kao u nekom uvrnutom, paralelnom svemiru, taj datum nepovratno dijeli hrvatski i srpski kalendar. Hrvatskoj kolektivnoj memoriji, s tim datumom i veličanstvenom pobjedom završava sve čega se iz toga doba treba sjećati. Srpskoj kolektivnoj memoriji, sve čega se iz toga doba treba sjećati s tim datumom počinje.

I nikad do sad – a ne postoji nažalost niti sjenka slutnje da bi za naših života moglo biti drugačije – nisu se kalendari Hrvata i Srba susreli. I kad dođu najbliže jedni drugima, 5. kolovoza 1995. za jedne, 5. avgusta 1995. za druge - Knin je prazan. Dan ranije, 4. kolovoza, tu nema Hrvata. Dan kasnije, 6. kolovoza, tu više nema Srba.

Kad obilježava tužni 5. avgusta, Srbija se nikad ne sjeti što je bilo prije. Čak i kad sjećanje za potrebe naknadnog tumačenja i službene historiografije ode dalje od 5. avgusta, pa unazad u prošlost, to je uvijek geneza izdaje srpskog naroda u Hrvatskoj, koja je rezultirala sa dvije hiljade ubijenih i egzodusom dvjesto pedeset hiljada Srba.

Granate i detonacije na ovaj dan, međutim, neki Hrvati pamte i drugačije: recimo stanovnici Lovinaca u Ličko-senjskoj županiji, gdje su nakon napada na selo vojnici RS Krajine odveli željezničke radnike Martina Šarića, Ivana Ivezića, Juru Sekulića, Stipu Katalinića i Marka Pavičića, odveli ih izvan sela, masakrirali i bacili u grmlje. Bilo je to istog 5. kolovoza, ali četiri ljeta ranije, 1991. godine. Dvije hiljade Lovinčana pobjeglo je tada preko Velebita, a u mjestu ih je ostalo samo stotinu, uglavnom bespomoćnih staraca. U godinama koje su uslijedile ubijeno ih je četrdeset i pet.

Nikad u srpskim medijima to nije spomenuto, nikad Veritas ni riječi nije rekao o sudbini Hrvata u historiji slavne i etnički čiste Republike Srpske Krajine, o genocidu nad krajinskim Hrvatima, spaljenim kućama, miniranim crkvama i ubijenim starcima, koji su - baš kao i njihovi srpski vršnjaci nakon Oluje – odlučili ostati na svome, pa dočekivali jutra prekriveni usirenom krvi i rojevima mušica. Gotovo dvjesto hiljada Hrvata dočekalo je Oluju prognano iz svojih domova u Krajini, u derutnim hotelima i izbjegličkim logorima po Hrvatskoj, ali te podatke nećete naći ni u jednoj srpskoj kronici devedesetih.

Kad pak Hrvati obilježavaju slavni 5. kolovoza, nikad se ne sjete što je bilo kasnije. Čak i kad sjećanje za potrebe naknadnog tumačenja i službene historiografije ode dalje od 5. kolovoza, pa naprijed u svijetlu budućnost, to je uvijek povijest slobode, veličanstveni uspjesi u obnovi i, naravno, povratku izbjeglih Srba.

Povratak na rodna ognjišta, međutim, neki će Srbi pamtiti i drugačije: recimo Radovan Rašković iz zaseoka Raškovići kod Knina, kojemu je upalo pet Hrvata, teško ga pretukla i demolirala kuću. Bilo je to prije nekoliko dana, samo koji dan uoči veličanstvene proslave Dana pobjede, punih četrnaest godina nakon Oluje. Dvojica uhapšenih mladića imala su po devetnaest godina: rođeni su 1990. i u svom životu ništa više od prazne mržnje nikad neće imati.

U hrvatskim medijima to se ne spominje, a naročito ne na velebni 5. kolovoza. Nikad razna ministarstva i državne agencije nisu navele koliko je od stotinu i dvadeset hiljada Srba koji su se po njihovim podacima vratili u Hrvatsku zaista došlo živjeti na svome, a koliko samo da bi se formalno upisalo, dobilo nekakve papire, prodalo kuću i otišlo zauvijek.

Nikad na ovaj dan ni riječi nije kazano ni napisano o sudbini Srba u povijesti konačno slobodne i opet etnički čiste Krajine, o spaljenim kućama, miniranim crkvama i ubijenim starcima, koji su - baš kao i njihovi hrvatski vršnjaci do Oluje – odlučili ostati na svome, pa dočekivali jutra prekriveni usirenom krvi i rojevima mušica.

Čak i po podacima Hrvatskog helsinškog odbora najmanje sedamsto pedeset Srba brutalno je i kukavički ubijeno nakon Oluje. Rasturena su groblja, minirane crkve, hiljade kuća spaljeno, još hiljade ovjerene grafitom „Zauzeto, Hrvat!“, a cestama prema moru mjesecima su puzali konvoji automobila natovarenih frižiderima, kaučima, regalima, crijepovima i mješalicama za beton, opljačkani po pustim krajinskim selima u najsramnijoj epizodi suvremene hrvatske povijesti. Sve što se događalo u tjednima i mjesecima koji su uslijedili nakon 5. kolovoza, klasični je genocid i etničko čišćenje iz udžbenika za pravne fakultete, ali te dvije riječi nikad nisu spomenute ni u jednoj hrvatskoj kronici devedesetih.

Peti kolovoz za jedne, peti avgusta za druge, ostaje tako datum svih njihovih podjela, točka u kojoj se Hrvatima i Srbima historije sijeku, ali u kojoj se nikada neće susresti. Kao u nekom uvrnutom, paralelnom svemiru, slavna se srpska historija 5. kolovoza nastavlja slavnom hrvatskom poviješću: u stvarnom životu zapravo se to hrvatska tragedija 5. avgusta nastavlja srpskom, u jednom velikom i neprekinutom lancu ljudske nesreće.