Merkator i Maksi su bili i naš nacionalni interes?

Ne zna se da li je gore da neka država sudbinu svoje poljoprivrede, prehrambene industrije i trgovine gurne u ruke tajkuna ili stranih trgovaca, a Srbiji se dogodilo i jedno i drugo. Tajkuni oru njive, vade repu, prave šećer, seju soju i suncokret i cede zejtin, gaje i kolju svinje, prave kobasice i režu na šnicle, a najveći trgovinski lanac, opet tajkunski, na kraju je prodat strancima te smo sudbinu svoje poljoprivrede i prehrambene industrije prepustili na milost .

Fokus

Izvor: B92

Subota, 24.12.2011.

14:06

Default images

Ako nekome nije jasno šta se dešava i šta se nama desilo, neka kao primer posluže dešavanja oko „Merkatora„, čija je prodaja hrvatskom „Agrokoru„ sprečena prekjuče u poslednji čas, iz političkih razloga, naravno. „Merkator” je ekonomski trbuh Slovenije, a to se ne prodaje tako lako.

Slovenci se iz petnih žila trude da po svaku cenu zadrže u svojim rukama ovaj trgovinski lanac jer preko njega najbolje prodaju i izvoze svoje proizvode. Dok je „Merkator„ njihov a ne „Agrokorov„, oni zarađuju i kroz trgovinu i kroz prerađivačku industriju, a i njihovi poljoprivrednici velikim delom žive od proizvoda koji završe u preradi a potom u rafovima „Merkatora„. Najsigurniji način da prodajete svoje proizvode je, naravno, da imate vlastiti trgovinski lanac. To je jedini razlog zbog čega su pokvarili posao oko prodaje Merkatora „Agrokoru„, s obzirom na to da je hrvatski tajkun ponudio daleko više para nego što akcije „Merkatora„ trenutno realno vrede na tržištu.

Slovenija niti je neka poljoprivredna velesila, niti joj je poljoprivreda glavna uzdanica, a čuva i kontroliše veliki trgovinski lanac.

U Srbiji stvari stoje sasvim drugačije.

Da nije poljoprivrede, srpski izvoz bi bio prava katastrofa, a svi političari se kunu da je razvoj poljoprivrede naša najveća razvojna šansa. Sve je to velikim delom i tako, ali razvojnu šansu ne smete prepustiti nekome drugome u ruke i upravo nam to pokazuje primer „Merkatora„.

A Srbija ima sto puta više interesa nego Slovenija da veliki trgovinski lanac koji prodaje robu na velikom regionalnom tržištu ima u svojim rukama jer je srpska poljoprivreda daleko jača od slovenačke.

Ali ovaj primer pokazuje da mi u stvari i nemamo nikakvu ekonomsku strategiju. Kakvu to ekonomsku strategiju ima država koja tvrdi da je poljoprivreda njena razvojna šansa a pri tom ne učini ništa da u svom vlasništvu, to jest svojih biznismena pa makar i tajkuna, ima prehrambene kompanije?

Odgovor je da strategiju u suštini i nema. Možda zvuči pomalo apsurdno, ali „Merkator„ je srpski nacionalni interes baš kao što je bila i „Delta„.

Uopšte ne treba sumnjati u dobre namere „Deleza”, ali nije valjda da stvarno neko veruje da će Belgijanci prednost davati srpskim proizvodima, a ne belgijskim ili nekim iz bilo koje druge države koji su i za dlaku jeftiniji od onih naših? Isto važi i kada su „Merkator„ i „Agrokor„ u pitanju pa zato Slovenci i ne žele tako lako da se odreknu svog rudnika zlata.
Ovde će se odmah naći oni koji će se pozvati na slobodno tržište, konkurenciju i ko zna šta sve ne. Naravno da je to tačno, ali niko nije sprečavao „Delez„ da napravi vlastiti lanac trgovine u Srbiji, kao što čekamo i dolazak „Lidla„...

Umesto što je predsednik Boris Tadić pozvao tajkune da sagrade neki most i tako se oduže narodu, bolje bi bilo da ih je okupio i pritisnuo da kupe ili zajedno s Miroslavom Miškovićem zadrže „Maksi„ a sada i da se uključe u kupovinu „Merkator„. Akcionari bi, uz biznismene, mogli biti i pivare, proizvođači sokova, privredne komore, zadruge, poljoprivrednici...

Eto Telekoma kao primer: domaća kompanija, a zarađuje u Crnoj Gori i u Republici Srpskoj. Pa valjda je mnogo pametnije za ovu državu da s hranom postupa kao s telefonima!

Na kraju, jasno da su ovo samo lepe puste želje koje pokazuju gde smo pogrešili u privatizaciji i kako smo sami sebi godinama vezivali ruke i kako nikvu ekonomsku, razvojnu ili državno-privrednu viziju i nismo imali.

Mišković je svoje carstvo zaradio u principu na zatvorenom srpskom tržištu jer ozbiljne konkurencije nije bilo, a stvaranje njegove kompanije platili su građani Srbije, koji su ujedno među najsiromašnijima u regionu i Evropi. Kada je „Maksi„ porastao i kada se proširio na BiH, Crnu Goru i Bugarsku, Mišković je „Maksi„ prodao, zgrnuo pare i – vuci siti, a ovce...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: