Priča o ljudima koji su naučeni da ne pitaju koliko još mogu, već koliko još treba. O ekipi koja je na Evropsko prvenstvo došla bez pompe, ali sa teretom istorije na leđima i odgovornošću prema svemu što je ostavljeno u amanet.
Osam dugih godina čekanja na evropsko zlato stalo je u nekoliko dana u kojima reprezentacija Srbije nije igrala samo protiv najjačih rivala kontinenta, već i protiv sopstvenih granica.
U bazenu su stajali protivnici, ali izvan njega – umor, bolesti, pritisak javnosti, sumnje i tiha pitanja koja se ne izgovaraju naglas. I kada se danas kaže da su "delfini" ponovo šampioni Evrope, to zvuči kao još jedna sportska vest. Jedna u nizu. A u stvarnosti – to je dragocena pobeda nad svim onim što se ne vidi u zapisniku, tabelama i statistikama.
Jer ovo prvenstvo nije osvojeno samo golovima, blokovima, asistencijama i odbranama. Osvojeno je noćima bez sna, jutarnjim treninzima na kojima je bilo više tišine nego snage, stomacima koji su se bunili i telima koja su tražila predah, ali ga nisu dobila.
Osvojeno je pogledima saigrača koji govore više od reči, stiskanjem zuba i odlukom da se ide dalje i onda kada razum kaže da je dosta.
Sedmorica igrača koji ustaju u zoru sa temperaturom, mučninom, povraćanjem i potpunom iscrpljenošću, a onda ulaze u bazen da brane boje zemlje. Ne zato što moraju, već zato što drugačije ne znaju. To nije taktika, to nije plan sa papira – to je karakter. To je ono što razlikuje dobru ekipu od šampionske.
U meču sa Italijom, u polufinalu koje je lomilo ceo turnir, Srbija je igrala onako kako se igra kada nemaš više šta da čuvaš osim ponosa. Kada ne razmišljaš o sutra, već samo o sledećem duelu, sledećem bloku, sledećoj odbrani. Igrali su bolesni, iscrpljeni, ali zajedno.
Jakša koji povraća već na rasplivavanju, Ćuk i Glušac koji praktično ne treniraju između polufinala i finala, igrači koji se u bazenu oslanjaju jedni na druge više nego ikada.
Finale je bilo potvrda svega toga. Ne samo kvaliteta, već kontinuiteta.
Slobodan Sandić / Vaterpolo savez Srbije
Još jedno finale, još jedna pobeda. Osamnaesto. Broj koji sam po sebi govori dovoljno. Jer Srbija finale ne gubi. Ne zato što je uvek jača, ne zato što je uvek dominantnija u igri, nego zato što je uvek spremna da da više nego što ima. Da izvuče poslednji atom snage onda kada svi drugi već staju.
Ovo evropsko zlato nije povratak na tron, jer Srbija sa tog trona nikada suštinski nije ni silazila. Ovo je podsetnik ko smo. Da se generacije menjaju, ali da se dres ne menja. Da se imena možda smenjuju, ali da odgovornost ostaje ista. Da pritisak ne nestaje, ali da se s njim živi, raste i pobeđuje.
Putevi do pobeda skoro nikada nisu lepi, laki i spektakularni. Ali su pobede uvek zaslužene. I možda je baš zato ovo zlato teže od mnogih prethodnih – nije došlo u idealnim uslovima, bez problema i prepreka. Došlo je onda kada je bilo najteže, kada je bilo najlakše odustati.
A takva zlata ne blede. Ona ne stoje samo u vitrinama. Ona ostaju zauvek, baš kao i ono, sada već čuveno pitanje i ovogodišnjeg MVP-ja finala Dušana Mandića:
Vaterpolo savez Mađarske oglasio se saopštenjem posle odluke LEN-a da usvoji žalbu Srpskog vaterpolo saveza i dozvoli Nikoli Jakšiću da igra finale Evropskog prvennstva.
Srpska atletičarka Angelina Topić oborila je državni rekord u disciplini skok uvis u dvorani, pošto je na takmičenju u poljskom Lodju preskočila 1,98 metara.
Neka takmičenja se najave bez euforije, samo stavom i nekom čudnom sigurnošću koja lebdi u vazduhu. Baš tako je počela priča vaterpolista Srbije o zlatu u Beogradu.
Selektor vaterpolo reprezentacije Srbije Uroš Stevanović je nakon osvajanja evropskog zlata govorio o teškom periodu kroz koji su prošli "delfini" u danima za nama.
Srpska atletičarka Angelina Topić oborila je državni rekord u disciplini skok uvis u dvorani, pošto je na takmičenju u poljskom Lodju preskočila 1,98 metara.
Neka takmičenja se najave bez euforije, samo stavom i nekom čudnom sigurnošću koja lebdi u vazduhu. Baš tako je počela priča vaterpolista Srbije o zlatu u Beogradu.
Novi izveštaj uzburkao je tehnološku zajednicu tvrdnjama da OpenAI-jev najnapredniji model, GPT-5.2, koristi "Grokipediju" (Grokipedia) kao izvor informacija.
Komentari 1
Pogledaj komentare Pošalji komentar