Pirinač i lava

Putuju ljudi kojekuda, na razne strane sveta. Borave, udaju se i žene, studiraju, razvode, neko i nađe posao. Neki ostaju, neki se vrate. Često sam slušala pitanja: "Šta ćeš tamo, u Indiji, Indoneziji?" Grčka, međutim, nije izazivala toliku radoznalost. Azija, ipak, odzvanja drugačije, mami na komentar. Klimaju ljudi glavom i kiselo se smeškaju.

Piše: Ivana Pražić

Život

Izvor: B92

Ponedeljak, 23.10.2006.

15:33

Default images

Ne razumeju, neće, ne vole. Neki među njima, moguće, misle: «Siromaštvo, beda, prljavština, vrućina. Bolesti razne, bez imena i broja. I kultura daleka, strana, stroga i nepoznata. I sistemi militantni i hijerarhijski strukturisani, često slični diktaturama. I položaj žena: loš, očajan. I deca rade prekovremeno, nezakonito, za male pare. Homofobija i mizoginija — opšta mesta.

Brakove im ugovaraju, određuju roditelji. Osim ženskih i dečjih, često se i ljudska, građanska prava ne poštuju, čak otvoreno gaze. I religije toliko daleke od hrišćanstva. Te mnogobožački hinduizam. Te preteći islam, u potonjoj, najmnogoljudnijoj muslimanskoj zemlji na svetu. Raste li raste, i širi se... Šta će jedna ateistkinja u zemljama živih religija, objektifikovanih žena i eksploatisane dece, kad je već u godinama da ima svoju decu, da se (ponovo) uda, skrasi. Da nađe, već jednom, posao!»

Kad sve to može da ima (odnosno, nema) i u Srbiji, u svojim ranim tridesetim. Dok čeka na semaforu u samom centru glavnog grada, kod glavne pošte, dok neko romsko dete pokušava da joj obriše staklo nacionalnog vozila (za zaboravne: "yugo") za sitne pare. A treba da bude u školi. Ili dok sedi kod drugarice na kafi i priča tiho, tiho, da ne čuje žena koja sprema kuću. Bez zdravstvenog i socijalnog, naravno (mada ona ne sluša, ne stiže, od posla). Ili dok smišlja šifre i eufemizme da objasni šta, zapravo, radi, jer je to, nekako, preoštro kad se direktno kaže: istraživanje nivoa i oblika homofobije u srednjoškolskom sistemu u Srbiji. Kako, kad svi znaju da je to što "oni" rade bolesno i nenormalno? Posao je (odnosno, nije) stavka na spisku: kome treba neko ko je magistrirao u Indiji iz oblasti istorije umetnosti, na budističkoj skulpturi? Ama baš nikome, nijednom (srbo)centričnom univerzitetu. Indija je, beše, izvan Evrope, tamo kuda mi hitamo? Ih, pa ne radimo mi to ovde...

Sumrak; svitanje

Lutanja tamo-amo se završiše. Više od boravka, manje od ostanka. Nezgodno stanje, podseća na sumrak. Dugo traje, nikako da se završi. Mada, može da se doživi i kao svitanje. Svakako, samo ako ste optimistični. I tako, posle četiri godine Srbije i bezuspešnih pokušaja da ponovo odem nekuda, tamo, kuda kompas bude hteo, ukazao se na jednom veb sajtu tračak nade. Vlada Republike Indonezije raspisala konkurs za Darmasisva stipendiju. Čitavih godinu dana tamo. Može da se uči i jezik; taman fino za jednu prevoditeljku. Ne smem ni da pomislim: videću Borobudur, najveću stupu na svetu.
Znači: u čitavoj vasioni. Još dok sam o njoj čitala na meni (dosad) najdražoj planeti, u Indiji, dopuštala sam sebi, svesno, da mislim o tome kako ću je jednog dana videti uživo, stvarno. Onako kako se snovi i sanjaju — na javi. Pa da, upravo tamo gde se ta stupa i nalazi. I Prambanan, kompleks hinduističkih hramova centralne Jave, tik je do Borobudura. Bar na karti. Eno ih, krase sve važnije istorijsko-umetničke preglede. Čim ima slika u tim knjigama, neko je sve to video, uživo.

Dakle, moguće je. Spremim dokumente i predam. Nisam ni mislila o tome, ali pomišljala ponekad, jesam. Jednog jutra pozvali su, i rekli da idem. U Džogdžu, na UGM, gde sam i tražila da radim kurs jezika. Tačno šta i gde je, ne znam. Osim da je tamo bio užasan zemljotres, a i vulkan je proradio. Bilo je mnogo žrtava. Zar ja hoću da idem tamo? U pacifički ognjeni pojas? I da bespomoćno gledam kolone ranjenih i preživelih? Da li postoji način da ja mislim da je to u redu, kad znam da nije? A u ambasadi smiruju, smeškaju se i čestitaju. Kao da se ništa dogodilo nije...

Naravno da sam otišla, odnosno došla. Možda zbog zalaska sunca, koji traje kratko, brzo se okonča i posle toga je mrak, mrak. Sunce kao da padne, propadne, nema ga više, i odjednom — sve naokolo je gusto i tamno. Dok pljesneš dlanom o dlan, čas posla. I tako stalno, tokom čitave godine. Sumrak i svitanje, ta međustanja, kao da i ne postoje. Dan traje dvanaest sati, noć isto toliko. A možda i zbog svitanja? Kratko, uvežbano, nema greške, uvek isto. Videla sam to jednom u Indiji, bilo je fascinantno. Nisam fotografisala, ali pamtim. Tačnije, ne zaboravljam, sećam se i žudim da vidim ponovo. Sad ću i moći, na pravim sam koordinatama.
Ili zbog mladog, nežnog, nedozrelog kokosa? Unutra je sve vlažno i prohladno, čak i kad ceo dan stoji na suncu. A spolja zelen, bar zelenkast i gladak, nijednu dlaku nema, kao da samom bojom i strukturom ukazuje na unutrašnju svežinu.  Kad se popije tečnost, plod se satarom otvori i pojede se ono unutra ukusa blagog, slatkastog, drhturavog. Mmm.... Kažu da je dobro za ten, za kosu, za kožu lica. Trudnicama se preporučuje bar jedan dnevno. Kad putujete, obavezno se njime usput osvežite. A može i onako, bez ikakvog razloga, bez žeđi i preke potrebe, jer vam se hoće i može, zbog okolnog izobilja.

Ako ništa drugo, znala sam da mogu da računam na pirinač. I vulkanske stene. A to nije malo, naprotiv. Indonezija nudi i ekstra sastojak, živu lavu i aktivne vulkane, nešto što se ne nalazi lako. Tu je i povrće, voće, rastinje raznoliko i bujno. Uskoro će i monsuni, samo što nisu. Ove godine kiše kasne, vruće je i prži sunce, koso i oštro. Da volim ribu, rekla bih da sam zato ovde. Čuda od ribe, svaki obrok je gozba za sebe. Komarci, muve, naiđem i na miševe tu i tamo. Gušteri svih veličina i mogućnosti. Ima ih i koji proizvode nesnosnu buku noću. Čuju se kao neka pokvarena mašina ili generator za struju; prodoran zvuk izvesno budi i iz najdubljeg sna.

Po dvorištu ispred moje sobe uveče skakuću žabe. U svim veličinama, ali boje ne vidim, mrak je. Nije strašno, čak je nekako umirujuće. Spoznaja da u travi i prašini nešto mrda i skakuće. Ide svojim putem, ne dira nikog osim, možda, dosadnih muva i sličnih insekata. Mačke s repovima ili bez njih (ove druge preovlađuju) rado se igraju s njima, mada nisam ubeđena da žabe tu jurnjavu doživljavaju kao bezopasan, razigran čin.

Vulkansko zemljište plodno je na više nivoa. Osim poljoprivrede, na njemu cvetaju i arhitektonsko-skulpturne celine zbog kojih sam, možda, najviše i došla. U Indiji su to u steni klesane pećine-hramovi. Nešto između skulpture i arhitekture, čiji se uticaji i ovde osećaju, upisuju i prevode u lokalne arhitektonske jezike. Borobudur. Planina, mandala, stupa. I njene sage u kamenu, simbolizam oblika, učitana i iščitana značenja.
Čili, moja trajna fascinacija, raste ovde u izobilju. I miris mu je papren, onako svežem, malom, ali skladnom. Boja jakih koliko i ukusa, i mirisa sveže, tek ubrane ljutine, tamo negde, s nekih polja. Kad se prelomi rukama, na prstima miris ostaje satima. Ili crvenog, kao da je od veštačkim bojama farban, dok se mreška i suši na suncu u gomilama. Od toga će biti ili direktan sastojak jela, ili sambal, prerađena i «usoljena» čili paprika, nezaobilazan dodatak većini ovdašnjih jela. Ako u restoranima (prejaka reč, ali o varunzima detaljnije u nekom od nastavaka) belina vaše kože uspe da predupredi svaki trag sambala u naručenom jelu, tu je uvek plastična, zdepasta bočica na stolu.

Ovdašnja flora neminovno razvedrava svačije oko. Buja i blista u bojama neverovatnim za sivo-belu Evropu. A znala sam da ću ponovo videti i banijan drvo, i moj omiljeni gul mohar. Kod ovog poslednjeg, lišće je samo treperenje nijansi zelenih boja na povetarcu i suncu, ništa stvarno, opipljivo. A kad dođe vreme da procveta, prospu se po njegovim krošnjama vulkančići najjasnijih boja: narandžasti, crveni, roze. Da ga je moguće prevesti u reči, ali i da ja imam naklonost ka poeziji, sigurno bi bio pesma...
Međutim, bilo je i čestih oduševljavanja. Obično direktnih i veselih, poletnih i srdačnih: "Ah, kako to divno zvuči. Egzotično, primamljivo, šareno i veliko! Pričaj, pričaj, pričaj... Blago tebi! Kakva li je tamo priroda, rastinje? Bajkoviti predeli. Uzavreli gradovi. I boje, boje, ah. Imaš puno fotografija? Hoću da vidim! A krave, šetaju po ulici? Kako se sari nosi, skroz se umotaš u njega? Ima li tamo uopšte drugih: hrišćana, muslimana, budista? A muslimanke, idu zamotane? I ne može nigde da se kupi svinjetina, je li tako? A govedina, to je isto zabranjeno? Nema hleba: jedu pirinač? Zamisli, svaki dan da jedeš pirinač. Mada ja volim laku hranu, a i zdravo je."

To je signal za povratak u stvarnost. Onda, obično, usledi glasno sanjarenje o šunki i siru, hlebu i pršuti, hvalospev sarmi, oda krmenadli. Kajmak! Ukratko: ukusi, mirisi, sastojci bez kojih se, ipak, ne može. A ja gotovo ništa od toga ne jedem, ni kad sam u Srbiji. Nego trčim kod Kineza, da nađem svež korijander i dugačku, vijugavu boraniju i satima je seckam dok spremam ljuto, ljuto, ljuto, južnoindijsko jelo. Za tetku i mene; ona jedina ume da ceni ljutinu hrane, a ja ne volim kompromise u hrani, te ne ublažavam ukuse čak ni kada kuvam za osetljivija nepca... Što je, stoga, retko.

I stvarno: šta će iko iz Srbije na pogrešnoj strani sveta? Ukoliko krenete na zapad, ili krajnji jugoistok, svakako sever — uopšte, tamo gde ima belih ljudi, para i demokratije — pitanja izostaju. Svima je sve jasno, bez ijedne reči. Doduše, poželjno je da sinonim za nostalgiju i dalje bude sarma, ali odrode se ljudi. Zaborave, odviknu se, dobiju nove identitete tamo u tuđini, omekšaju im čula po belom svetu. Beo, valjda, zato što beli ljudi vladaju planetom? Jer je u stvarnosti manje beo nego što to nije...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

29 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: